1. november 2007 – letnik X
Ne sluteći ništa hodam kroz jesen Jednu jesen u kojoj si prošao kraj mene u svom kaputu.
Tvoj hod smjeliji od vjetra pamtim i tvoju kosu, valove mora
Još čujem tišinu, oko tebe spori ples jesenjeg lišća. Sva su mi čula u trenu zastala kraj dragog mi bića.
Napravila sam kolaž od tvoje ljubavi Rastavila je na dijelove nekoliko puta
One napukle lijepila
Nepraktično je da krvnici nose bijele rukavice Zato sam ti kupila ove papirnate
Lijepo ti stoje i sad me možeš Dokrajčiti sa stilom.
Uzmi čekić i smrskaj svu moju dobrotu Beskorisna je i ljudi me ismijavaju zbog nje.
Sapfa je skočila s litice a ja ću sa svog uma. Ti ljubav što me snašla prema tebi, ti je vidiš kao prokletstvo!
O, nesretnice! Sve smo iste. Zašto ljubit onog koji poklonjene pjesme prezire i neće? Zašto čeznuće za njim poslat?
Drag i onaj koji mene voli neću da bude poklonik srca moga već ti što se opireš i trgaš…
Povedi me do zelene rijeke Na kojoj se ljeska noćni grad U njoj ću utopiti svoju dobrotu Beskorisna je i ljudi me ismijavaju zbog nje
Tamo ćemo zaboraviti malo Od ovog što je već bilo I tamo ćemo u mraku Izgledati ljepši A i ništa drugo nećemo Vidjeti osim sebe.
Krhka sam kao vaza Okrznuta nekoliko puta Odsad me dodiruj pažljivo Najbolje u bijelim rukavicama
Ako me već slomiš Uzmi čekić i smrskaj me do kraja Prospi po rijeci ritualno
Sudbina zadesi li te slična Razumjet ćemo se bolje od ikog I cakliti na rijeci
Pletem ti stih u koji zagrnuti se nećeš Ni utopliti ni biti ljepši
To tek je način da te predam vjekovima U mreže nezaborava Za riječ se ne može kupiti toplo pecivo Ni čaj od mente za doručak
Žao mi je. Ne razumije nas nitko Našu glad ni sitost I što je nama hrana
Pletem ti stih da ni sama ne znam zašto Budi me u ponoć ova horda riječi I pali sva svjetla Malo smisla daje bivanju Kraj bezbroj uvenulih dana
Tebi ovaj vijenac Meni mir i snaga Sad kad ti sve rekoh Mogu poći spavat Dragi, laku noć Tvoja Irena
Kome ostaje more Kuće i crno vino Kome sunce i suncobrani
Nepregledno nebo S jednim bijelim galebom u letu I ove masline
Tebi dijete, tebi.
Kome ostaju jutra i mirisi kave Kome noći, zvjezdano nebo vedro
Tebi dijete, tebi
I kad vidiš more, borove i kamen Sjetit ćeš se da sve ostavljaš nekom Prolaznosti svoje sjetit ćeš se Zbog ljepote koju napuštaš
I lako se miriš sa nikad mogućom Vječnosti ljudskom Jer sve ostaje
