Milka Knežević je rođena 1948. godine u Bosanskoj Gradiški. Završila je srednju medicinsku školu. Radila je kao medicinska sestra u Doma zdravlja Ivanec, zatim u Donjoj Voći i Donjoj Višnjici u Hrvatskom Zagorju. Živi i kao umirovljenica u Vinici.
Ne tako često, ali ipak dovoljno za pohvalu javljaju se pjesnici – amateri koji u trećoj životnoj dobi odjednom stupe na književnu scenu sa stihovima koji plijene pažnju. Takav je slučaj i s Milkom Knežević, medicinskom sestrom iz Hrvatskoga zagorja i poznatom kulturnom djelatnicom amaterkom, te pjesnikinjom čije sam radove upoznao na međunarodnom skupu pjesnika amatera u Rešetarima. Ovo lijepo općinsko mjesto pored Nove Gradiške već nekoliko desetljeća organizira jedinstvene književne susrete kod nas. Jedinstvene zbog toga što se ondje okupe pjesnici, pripadnici hrvatskih nacionalnih manjina iz europskih zemalja te oni iz dijaspore, pa i prekomorske. Na tim susretima, gdje cijelo naselje živi za ovu manifestaciju, svake godine sudjeluje i Milka Knežević. Ona je osoba vrlo osebujna i umjetnički posebna. Živjela je dva života: jedan profesionalni, kao medicinska sestra, a drugi umjetnički i društveni, ako slikarica, pjesnikinja i organizatorica amaterskih kulturnih društava.
Osnovno medicinsko zanimanje omogućilo joj je susrete s brojnim ljudima u malim sredinama u kojima je radila te je, osim skrbi za njihove zdravstvene potrebe, prepoznala u sebi i potrebu za književnošću, za likovnom umjetnošću, glazbom i plesom, za športom i drugim aktivnostima kojima su i drugi ljudi bili obdareni, ali nisu imali mogućnosti svoju darovitost pokazati široj javnosti. Stoga se odlučila nastaviti obrazovati izvan medicinske struke, kako bi mogla kvalitetno iskazati svoja umjetnička nadahnuća u sferi amaterskog rada. Završila je niz likovnih, književnih i športskih edukacija za vođenje udruga, a sama je potom osnovala nekoliko udruga i postala članicom niza drugih. Uz medinsku struku, te književni i kulturološku amatersku aktivnost uspješno se bavi amaterskim slikarstvom, te uređivanjem knjiga. Imala je 49 samostalnih, 49 zajedničkih i 15 međunarodnih slikarskih izložbi
Uredila je zbornik Mostovi prijateljstva u kojem su objavljeni radovi pjesnika iz 29 zemalja, a zastupljeno je 36 nacionalnih manjina. Uredila je zbirku poezije Ide svašta ukrajinskog diplomata Jurija Lysenka i njegove kćerke Darije, a okušala se i kao urednica kuharice Zlatna žlica, u kojoj su zastupljeni recepti iz 11 zemalja, te tradicionalna zagorska kuhinja. Također je uredila i Kinesku kuharicu na hrvatskom i kineskom jeziku uz podršku Veleposlanstva NR Kine u Republici Hrvatskoj.
Za svoj amaterski umjetnički i humanitarni rad Milka Knežević je dobila visoka priznanja.
Dugo se vremena odlučivala skupiti svoje pjesme u posebnu zbirku i ponuditi ih javnosti. Priznajem, kako sam ju u tome poticao, smatrajući da njeni stihovi zaslužuju pozornost, jer je autorica nadišla razinu amaterskog stvaralaštva i prigodne poetike.
O tome se možemo osvjedočiti čitajući stihove u ovoj zbirci. Njena velika odlika je iskrenost i čovjekoljubstvo. Ona pokazuje kako za pisanje ljubavnih stihova ne postoje životna razdoblja. Stoga premda u godinama kada se ne ostvaruju prve ljubavi, Milka Knežević s izuzetnim zanosom piše o svojoj ljubavi, ali ne na banalan način, ne za osobne ili interpersonalne potrebe, već vlastiti doživljaju služe za prenošenje emocija ali i poruka koje imaju univerzalnu vrijednost i u kojima se može pronaći svaki od čitatelja. Njezini stihovi stoga nisu jeftini i sentimentalni, već ponekad žustri i prijekorni, ali i stavljeni u kontekst zemljopisnog prostora i društvene sredine.
* * *
Nije grijeh
Imati slabosti, dok
Bezbožnici imaju
Iste maske, i
Zluradošću daju
Lažna obećanja, i
Priče bez pokrića,
Nagađajući,
Traže žrtve u
Samotnim trenutcima.
Nedostaje im pronicljivosti,
Istinsko znanje i
Pokajanje,
Ne tražeći,
Spasenje i oprost.
Ne sudim, jer
Živim u nesavršenosti
Svijeta
I odnosa, uz
Malovjerne,
Zaboravljajući ljepotu, i
ČOVJEKA.
Milka Knežević je savladala vještinu meta jezika, odnosno pjesničkog govora koji dopušta ili čak očekuje da čitatelj sam dođe do određenih zaključaka. U svim pjesmama odnosi se s velikim poštovanjem prema čitateljima. U toj biofilnosti i čovjekoljublju očituje se i njezin primarni medicinski poziv. U nekim pjesmama ona svojih stihovima tješi, pomaže i liječi svoje čitatelje kao da su njezini pacijenti.
Premda to nije neposredna veza s umjetničkim dosegom pjesama, prilika je (također i pravedno) naglasiti kako je Milka Knežević izvorno ne pripada hrvatskome etnosu, ali je obiteljski i svojim poštenim radom stekla u Hrvatskoj poštovanje i afirmaciju, tako da se, zapravo integrirala u hrvatsku kulturu na optimalan način. Kada slušam neke političare koji neprestano traže razloge za parbe i sučeljavanja na srpsko-hrvatskoj osnovi, poželim što im Milka nije učiteljica i uzor, osoba koja će svojim životom i djelom svjedočiti kako je sve normalno i skladno ako su ljudi profesionalni, dobronamjerni, e4mpatični i uvijek dobre volje.
Knjiga „Mjesečeva kći“ je apsolutno hrvatska suvremena poezija, što više, problematski dublje ulazi u neke goruće teme od većine hrvatskih (grubo rečeno, izvorno). Duboko su me se dojmile njezine pjesme u kojima su tema Velebit i Lika autora. Taj je prostor za nju gotovo hrvatska Arcadia.
Drugu skupinu Kneževićkinih stihova čine oni čiji sadržaj dublje zadire u društvene pa i političke teme. Na primjer, velika je i aktualna tema koju Milka Knežević poetskim govorom stavlja pred čitatelje jest gorka stvarnost iseljavanja mladih ljudi iz domovine, uz očekivanje da u tuđem svijetu kako ona piše „pečene patke padaju s neba“.
NOVA VREMENA
Nastupiše neka nova vremena,
Odmeću se ljudi u
Rasuće, raseljavanje, dijasporu...
Sanjajući o boljitku i
Blještavilu na kraju putovanja.
«Pečene ševe ne padaju s neba“!
Prilagodbe, nagodbe,
Novi običaji, kultura...
Mogućnosti ograničene!
U rijetkim trenutcima osame,
Naviru riječi, misli i
Uspomene duboko urezane u
Pamćenje.
Toplina doma, iskonska povezanost u
Sjećanju zamrznuta.
Zavjeti o povratcima na
Stara ognjišta, zaboravljajući
Da vrijeme saveznik nije,
Okovan prazninom u otuđenosti
Dokle ti pogledi sežu.
Nade, čežnje, veliki planovi
Zamućena sjećanja, zatočena u
Prividima.
Nostalgija i odmetnutost,
Uzimaju danak!
Od stajališta do stajališta
Juri bus Tuzla-Upsala.
Nižu se kilometri.
Razgovor zapne,
Ulazi putnik
Koraka teška,
Zamagljena pogleda, i
Maše...
Dragi mu prebrzo
Nestaju iz vidokruga.
Netko mu dovikne:
»Brale, evo malo brlje, potegni
brže će proći vrijeme«,
drugi pak nudi urmašice
njegove stare nene, pa
malo pršuta, kajmaka...
šušte vrećice, a miomirisi
slasnih zalogaja
šire se po busu.
Šofer Alija po ¨»ključu«,
K’o nekad
Kao da bira parlamentarce,
CD-e s pjesmama stavlja,
Zabuna nema-‘što jest –jest’,
Jednakost je na djelu,
Svatko svoju priča priču.
O janjetini s ražnja,
Tko je sve io i pio, imenom
Da nekog ne izostavi, ili,
Ne daj Bože, zaboravi.
Putnici klimanjem glave
Potvrdu pričama daju, i
Tako redom...kunu se da
Kosti svoje ostaviti
Neće u tuđoj zemlji.
Doći će, makar puzeći, u
Svoju Posavinu, kamenjar suri, ili
Podno zelenih brijega,
Predati Bogu dušu.
Odjednom Alija viče:
»Malme, Lund...«
odredište do odredišta,
prebrzo je proteklo vrijeme,
brzim koracima, k’o da
bježe, nestaju i mašu… do
prilike nove, putovanja
busom Tuzla-Upsala-Tuzla.
Milka Knežević služi se slobodnim poetskim iskazom, ali na vrlo ekonomičan, suzdržan i discipliniran način. Vidi se kako je duže vrijeme »brusila svoje stihove«. Na to »brušenje« sudionike književnih susreta u Rešetarima neprestano je upozoravao domaći sin, poznati hrvatski književnik Ivan Slišurić. Milka Knežević je bila dobra učenica.
Ako smijemo govoriti o doprinosu ove zbirke hrvatskoj poeziji, onda se on krije upravo u autentičnom pristupu fenomenu muško – ženskih odnosa, te aktualiziranju gorućih emigracijskih problema s kojima se suočava hrvatskih narod.
Stoga ovu zbirku preporučam svim ljubiteljima lijepe pjesničke riječi.
