ODISEJ

ODISEJ SMIŠLJA KONJA

Odisej prati oblak
vjetar u obliku stošca
sjenu nad Trojom
Kada sunce izlazi
sjena otvara vrata
Troje od kamena
a naši brodovi drveni
do kraja će ostati slavni
Odisej smišlja konja
dušu mu zadržavajući za sebe
vatru sa sunčanim rebrima
U krvi kamena postolja
Odisej prati more
plimu i oseku grada
kapilare drva čije ga čeka ždrijelo
Na drvenom konju
vratit će se Helena

TROJA

Oči su Troje u središtu svijeta
u posudi zvjezdanog neba
rastvorene poput začuđenih usta
duša besmrtnika
Sunčani sat ovdje ne baca sjenu ni ljeti ni zimi
podne se podudara s položajem ponoćne zvijezde
u njoj krv kralja i kraljice
sva tri rata
započeta nesretno

Vidim Troju
neranjivi kamen prosvjetljenja
Tijelo okružena grada je elipsa
s tunelom k dubini zemlje
ženi koja sliči daljini
prolazu svjetla kroz klinove grada
U sjeni klica žita kao trostruka osoba
usnula zemlju, more i nebo
grad započinje i završava vrijeme
nadživljavajući priču
preuzetu iz geometrijskih oblika

U Troji živi mit i kada se povuče
u kutove, u vječnu bol, žeđ
za snagom, svjetlošću i znanjem
vatra na kojoj kujem trokut
štit od lista djeteline
trostruki zid
vodena bezdana na sunčev zid naslonjen

Vidim Troju, kamen
s kojega gavrani polijeću
kljujući trbuh mora

ATLAS

More je plava hrid
more je plavo zubalo zemlje
plava lađa s modrim kricima

Plavo je sve što je izvan zemlje
svako golo tijelo
U plavo se polažu duše

Atlas je plav
Atlas drži plave nebeske stupove
na ramenima
grobišta mornara
Mramorni vijenci
na vratima raja
Na modrim valovima sagova
modri nebeski stol

Na jednoj stolici sjedi Sunce
s mačem
kojega će opjevati pjesnici
na drugoj stolici Mjesec
kralj sna
Venera do njega
uplašena željama
zatvorila oči

Saturn sa svoga stupa
okovan zorom
gleda
na cijelo plavo kraljevstvo
na Atlantidu
Merkur u modroj ložnici od zlata
priča svojim sinovima o knjižnicama
koje će Mars uništiti onoga trena
kad morski div shvati
kako je tužno biti rob
makar i nebeski Oluju šalje na moju posadu
utapa mi konje u more
neobjašnjivi su njegovi postupci
ni u što ne vjeruje

POSEJDON

Nije mi lako s Posejdonom
mržnja me njegova sustiže
i u podzemnim vodama

On me progoni stalno
to preporuča i svojim potomcima
oružje krije u ribama trozupkama
tajna mu počiva u dupinu
vodenkonji ga razvoze na sve strane
uteći mu ne mogu

Na Troju šalje čudovište
odgađa moj put u Itaku
koraljima i draguljima
osvaja djevice
Jednu i u Zadru obljubi
kad me na put pošalje
Sina Polifema ostavi
među velebitskim pastirima

Mrzi me
oko bi moje Kiklopu vratio
da se u oku začne novo more
novi začarani put
slijepi nož u čelu

Nije mi lako s Posejdonom
na novo me šalje more
na nove otoke
valja more, brod i otoke
zabija klinove u podmorje
trese i zakiva svijet

MOLITVA ATENI

Evo, djevice, i ja kao i brat tvoj
podižem žrtvenik od snijega i zlata
neuk jeziku
neuk kovanju
prinosim žrtve ljevanice
ljeto odjeveno u pahulje
kolače u obliku zmije

Neka mi zmija i Telemaha štiti
njega i njegove jabuke
Dolazi svjetlost, i ti se budiš
kao ptica iz gnijezda
iskačeš iz očeva tjemena
iz lubanje svijeta
prepolovljene sjekirom

Bez tajni u svim bojama
jednostavna, a nedokučiva
kao i svaka ljubljena žena
Telemaha mi štiti, dijete
da se ne boji ni Neba ni Zemlje
dok klikćeš vječnosti

Čuvaj ga dok kopljem razdvajaš oblake
s kojima mu ljeta prolaze

Evo, božice, na Egejskom
na Jonskom
na Kvarnerskom moru
mojoj snazi više ništa ne znači obilje
moju ratničku opremu zahvatila je hrđa
povijest se u nama samima mijenja
kao razdaljina
osvojeno je samo ono što je u srcu zatočeno

Na Telemaha pazi dok mu je glas još mekan
kao proljetna trava
kao zora u arkadijskim vrtovima
neka mu se na svaku riječ
izlijeva med
iz košnica zvijezda
i neka tako zbori o men

AFRODITA

Ugledavši Afroditu, grom slijepa sjena postade
izgubi usta, izgubi udove
u smolu mu se zubi rastočiše
u užitak
u pjenu
I oživje kameni kip pun želja
u postelji moje ljubavi ležeći
s lovcima i slavujima
s ružama iz kojih iskaču riđodlaki lavovi
crne pantere na Mliječnoj stazi
Škrope nas mlijekom
ženskom vodom koja će u svakoj kapi
raspoloviti Mjesec

DALEKO OD OLIMPA

Kažu da radosti na mom putovanju nema
da tebe Penelopo i ne spominjem
ni onda kad mi vino pokriva oči
niti kad nimfe pjevaju na mojim usnama
ni kada živim poput bogova
Kao da zaborav može postojati
kao da se s Olimpa ne vide
podjednako otoci i brodovi
svaka nit ispredena iz tvog uzdaha
Pritisnut beskrajnim putovanjem
daleko od proročkih vrhova
kristalnih vrtova i palača
šiban morem kao planinskim kamenjem
raljama oluja što vrebaju moje slabosti
mislim o Itaki
o tebi među svetim životinjama
dok im postavljaju zamke

U moje riječi stiže sječivo
ošac boli
ljubičaste magle
Ne kori me dok plovim s pogledom u utrobu broda
Ne poznaju me ovi što me okružuju
moje oružje znaju
i na njega mi je paziti da ga se ne dohvate

HELENA

Žena koju su izgubili koji su je ljubili
repatica kao obojeno jaje na večernjem nebu
s uvojcima poput vjetra među pinijama
Okrutna i sebična žena
u stopu je prate njeni prosci
I Odisej se udvarao Heleni
kako bi sačuvali nedirnutu bol
To je sve što se zna o Menelaju
o njegovim očima koje vide noć
dok se plete razgovor o izdajicama
Sve one koji su je htjeli oteti
prikovale su zmije oko njezina stola
prokleta usprkos ljubavi
može li izdati ako je voljela
Prateći nepomične Parisove oči
noćima u njegovu naručju
spremna da se u trenu dogodi
sve ono što se ikada imalo dogoditi

APOLON

Osveti me osvetniče
osveti strijelče Apolone
oslobodi uspomena na ratnike
misli se moje vraćaju kući
klonule kao lišće loza moga vinograda
Kad u blistavim kolima juriš nebom
vidiš li Penelopin tor za ovce
vidiš li među njima ovna
Što je s pastirima
a što sa zvijerima koje ih napadaju
U ime sunčanoga luka
skini alge s potplata mog broda
udari kao munja u jarbole
u srcu mome nema više straha
od kada mislim na zakone
na zidove hrama
i tebe što sjediš na njihovom pupku Osveti me, proširi svoju slobodu
posveti konce duša moje obitelji
iscijeli rane
iz kojih smo ispili krv na dušak
Sedam sam krugova plovio po sedam mora
oko sedam otoka
sedam te puta zazivao
zatočen iza sedam vrata
Iz spilje me izbavi
iz oka crnoga gavrana
osveti me u srcu tigra
u skitskim travama
oslobodi lutanja koje traje i traje
oslobodi štektanja miševa u potpalublju
Vrati me u kuću bez zidova
vrati suncu
koje na prozoru moje spavaće sobe
dosežem rukom

AHILEJ

Ahilejeva bitka je vječna
ne može ga mimoići žalost za Patroklom
Kad je čuo da počinje novi život
već su mnogi bili mrtvi
Zaludu ga skriva djevojaštvo
mač je kazaljka njegova sata
ona se bez milosti bliži umirućima
Majka njegova konja nebeski je mineral
ona zna koliki je blagoslov vidjeti i ne zaboraviti
Na pogrebnoj lomači četiri kobile
kobile će razagnati uporni mrak
kobile će Patrokla odvesti u raj
preko puta sjećanju
Kobila i žena i ptica oponašaju tutnjavu groma
Ahilejev napad na Troju
borbu koja radosti njegovo tijelo
Hektora će u brašno Prijamova kruha samljeti
na svoj će štit zakovati mu sudbinu
petu svoju za koju ga majka držala
ljudsku tugu kao jedinu ranjivu točku
Zapleće se o niti oca svojega
vječan kao i ljudska borba za besmrtnošću

DRUGA PRIČA O HEKTORU, ILI KAKO SE RAT SMIJE JUNACIMA

Nema bića koje ne dršće pred smrću
pred iznenađenjem Gospoda
pred neizvjesnošću
preko koje je toliko zlatnih zrnaca
pijeska naleglo
Patroklo udvostruči tako Ahileja
prekri ga svojim kostima
O podnevu slijedećeg dana
noć se ukaže
prvo koplje poletje u hladni ponor
drugo samo napusti ruku
da se od nje odmori
Ahilejev se oklop na meni prepusti sudbini
pukotini koju zatvoriše njegovi prsti

Rat se tako junacima smije
otkrivajući im mjesto u kojemu počiva bol
dok na koljenima mrmljaju:
Kada si preslab za borbu
zagrli neprijatelja
Tako govore oni koji žive s tigrovima

ODISEJ

Ako me ne očisti ovaj put
ako me ne očisti lutanje do smrti
što će me iskupiti
Grabio sam sve što je žudnja stvorila
i more samo žvakao
da bih ovladao znanjem
A sad ne znam
što se to sve bliže ukazuje preda mnom
Bog ili provalija
ili grčka vedrina koja se poslije toliko stoljeća mrači
Bijedni, slijepi moreplovac
čija se izgubljenost zove putovanjem
Ako me ova sjedinjenost s morem
ne učini vrijednim soli
ako me daljina
koju ne umijem ni imenovati ni odrediti
ne nauči pjevati
da mi se u pjesmi vrati Itaka
nitko i neće znati da sam živio

KIRKA

To je otok za moje oko
oko za sokola
oko ljubavnice grabežljivice
U vodenom lutajućem dvorcu ona živi
sa svima za koje se odlučila
pretvorivši ih u bespomoćne neprijatelje
Sokolica usred sunca
raširena krila križa
moga broda
dvorac vode u zjenicama zvijeri se slama
u pari tigra
što briše obale otoka
u dahu vuka
što se diže poput leptirica zvijezda
nad mojom družinom
u runjave prasce pretvorenom
(drugovi su i onako prasci)
Mahnita moja ljubavnica
gozbu nam poklanja
ganuta našim roktanjem
donosi crne trave
u prorokovu bradu umotane
uz mene ona pada na dušu noći
u bezdan moga naručja
godinu dana ona je voda
godinu dana ja sam vatra
cijelu godinu strašno gladne svinje
žderu spirine našega znoja
snagu koja u njemu otječe
Svi misle da nema otoka
da je vodu zamijenilo vrijeme
svi misle da se put izvrzao
da je od luke ostao tek zagrljaj
Ali put je stvoren iz ljubavi
sve što se događa na ovome svijetu
na njemu je
To je otok za moj odmor
otok koji će i sam otploviti
Otok izatka put do Itake
put preko lutajućih stijena
put koji se probija kroz srce one koja voli
kojoj su na ljubavi i prasci zahvalni

NAUSIKAJA

Gol sam do nje doplivao
a ona mlada
kao da je nema
Gol pred njom kao sudbina
kao nada
oslobođena svake sumnje
a ona sliči božici
velikoj nepomičnoj zvijezdi
u daljini
Gol između vode i kopna
gol na rastvorenoj postelji zore
gol na otoku
a ona u bijeloj odjeći
nesretna
što je nije izgubila
Gol kao lutanje
a ona bi me htjela za muža
i javno i tajno
Golotinju razvija kao jedro
i izabire nam zvjezdani log
znajući da će me izgubiti
Gola me pred oca dovela
gola u kuću posjela
ne bih li se izbavio iz pustinje
ne bih li iz svoga gologa srca
iščupao Itaku

SVAKODNEVNO VRAĆANJE U ZAVIČAJ

U obrubljenim dolcima kad drhturi večer
na kamenju moga sjećanja uzdišem kao da te više nema
u spiljama koje slijede mahovinu
patnja kamena pritišće moje tijelo
Janjci se tim putom svakodnevno vraćaju u zavičaj
a za njima prognanici i mi
korak pred pragom smo zastali
Prag se kotrlja prema žalu
postajući oblutak olupine
Sjećanje na kuću se ponavlja
na sve ono što sam pokušao izbjeći
Bez kajanja među razvaline silazim
među litice ispunjene sočnim šipcima
Daleka kuća djetinjstva
zastire mjesec na zalazu
Golo tlo kamena poput lista kadulje svjetluca
zrcalom tvoga lica, golim mjesecom

VODA SE U TIŠINAMA STVARA

Sve su kapi mora pune mojih želja
misli poput valova
i šutnje

Znam, voda se u tišinama stvara
u tajnoj točki svijeta
u zagrljaju djetinjstva
U mirisu koji širi noć u sjenama
vino oživi u ruži
u očima razbi prkos zlata
i u svakoj izgovorenoj riječi otvara dušu moru

Brod se udaljuje u vrijeme
u mahove u kojim se zgušnjava zrak
Zvuci vodenih flauta otječu kap po kap
pramenovi vode glazbaju kao vlati trave
režući obzorje po kojemu se lijeva bakar

U dubini moje krvi morski ježinci
uistinu, sunce je provelo noć sa mnom

TROJA JE JEDINI GRAD KOJEGA NEMA

Sad kada sam na vodenim konjima napustio borbu
napisat ću ti pjesmu
ljubavnu pjesmu
da ti objasnim svu krv što ostavlja trag za mnom
na oblačnom nebu tvojih suza
Polažući dlan umjesto mača na svoje bedro
meni je jasno da si me htjela čuti
dok sam vikao: Troja je najljepši grad
Troja je jedini grad
kojega nema
Troja je priča o drevnom mraku
Troja je sva od heksametara
od neviđenoga
Troja je okrugli topli kruh
bačva vina
u kojoj si jednom sa mnom živjela
davno prije nego li smo znali za sebe

KAO KADA SAM VODIO TELEMAHA

Zamišljam dječaka jaka i brza
s mislima na kralja
On iz kuće izlazi prebrojiti ovce
vidjeti je li se more zadržalo u zrcalu
Dok Alkinoju stežem ruku
kao kada sam vodio Telemaha
znam da ću pred njim zauvijek
stajati pognute glave
Ćutim ga pokraj sebe
kao rebro
prvi zub
pupak
prvu riječ kojoj kazujem ovu priču
Ne okrećite mu leđa
i ne dirajte ga
ne spominjite ga ni po jednom glasniku
Neka ostane kako je zamišljen
kraljević o kojemu nam je malo znano

GDJE JE MOJE LICE

Gdje je moje lice prije Troje
lice prije svih mora
lice koje nije izvješeno poput rublja
na konopima Helesponta
Meni pripada lice
od nevolje same i tuge…
Jer bez imena kakvog med ljudima
nikoga nema
Gdje mi je ime prije imena
i oca i majke
ime s kojim se Sucu otpozdravlja
Ime s darovima
zemlje, naroda, grada
ono što je bilo život
prije svih otkrića
Ime i lice Itake
zemunički lugovi u kojima svjetluca
prostor između mene i mora
gdje su gostima radi
i gdje se bògōva boje

AKO JE PROSCI ZBUNJUJU NEKA NE
IZGOVORI NI JEDNU RIJEČ

Ako je prosci zbunjuju
neka se okrene po kući svojoj
vidjet će otisak stope
koju nije prekrila prašina
sjenu što pomiče
tugom potaknuta
Neka dvore otvori
da prosci mogu izići
neka dvore ponovno izgradi
daleko od zbilje
Neka strancima ponudi vino
u kojemu mogu vidjeti
moje oči
Neka im koplje moje pokaže
kad ga iz tijela njihova
izvadi
Ako je prosci zbunjuju
neka ne izgovori ni jednu riječ
koju je ikad kazala
neka ih mukama svojim počasti
jelom od smrti jačim
da drugog nikad ne požele
A ako prosca ipak zamijeti
okom njegovim
neka dijete pogleda

PENELOPA, ŽENA U ZRNU SOLI

Časak sna cijela je vječnost
sreća svojstvena pijesku
U zrnu soli
žena
sreću traži
krv koja čuva domovinu
Sad nalik Mjesecu
na jonskim stupovima
u caklini otoka
iznova započinje san
Svakog dana u godini
laticama srca
popločava put
kojim se rasipa Odisejevo ime
nalik maski
kobi
koju vjernost nudi
da smisao svoj steče
nadu
iz koje nije moguće vremenom
prognati
onoga kojega se čeka

TELEMAH OVČJIM RUNOM POKRIVEN

Iz kuće svoje
on će iseliti sve što je ušlo
poslije oca
Otac je mačem
itački otok
zaokružio
kao visoku ložnicu
Telemah bdije
zaštićen
ovčjim runom pokriven
oči mu more vide
put
kojim dolazi
otac

PENELOPA SLUŠA PJEVAČE

Penelopa sluša pjevače i boji se zagonetki vremena
svaku riječ sluša
obdarena sluhom za šumove samotne kuće

Iz gornje sobe je čula božanstvenu njegovu pjesmu
obilno ona teče kao medovina i ruši na zemlju
sve one koji se hvataju vrča Ah, doći će onaj koji šuti dok drugi pjevaju
jedini božansku pjesmu zna
njegovo grlo slično dugi na nebu
može uzvratiti pjesmom što boga veseli
Dok on pjeva uz ugaslu vatru
neka šute uz pijani vjetar što ih opslužuje
Dok on pjeva pepeo se vraća posivjelome moru
neka šute, neka ne govore o moći i bojevima
Jer bez prèbola tuga osvojila mi je dušu

Penelopa sluša pjevače
kako bi se odmorila od vune i gline
u pjesmi razabere glas onoga koji je vraća
koji zaziva tajne ključeve

BRAZGOTINA NA NOZI

Kroz brazgotinu prosjeka na nozi
Penelopa krenu putom na kome sam je ljubio

ODISEJEV LUK

Kao svaka žena, Penelopa
vidi napet luk svoga muža
povio se kao krov daleke planine
Neka ga i drugi zapnu
kako i koliko mogu
neka ga zavitlaju pod nebesa
Neka strijelu projure
kroz dvanaest ušica
kroz srce mrava koji im po odjeći gmiže
Neka se natječu
Neka luk lojem namaču
neka ga griju
da mu strune postanu zvonke
dok ih rukom prebiru
Neka se ugledaju na dugu
i grimizni grom
neće prostrijeliti
ono što je prostrijelio Odisej