u trošnoj kuhinjici sjedi starac
Ja Slučajni Prolaznik
što bezazleno pase pogledom
gdje stigne
u vremenu treptaja oka
ugledah kako zuri u prazninu
do svoje lijeve
nastavih svojim putem
al ništa više nisam vidjela taj dan
samo sam njega imala u očima
tu noć smo starac i ja
svaki na svom kraju otoka tugovali
on za onom izgubljenom
ja za onom usamljenom
ali jutrom
jutrom sam samo ja
grabila dalje bezglavo
sebično
a onda ga s prvim lastama
dvojica iznesoše na ulicu
sraslog sa crvotočnom stolicom
i ja se užasnuta prepoznah površnošću
licemjerjem
i skrenem nasumice
bilo gdje
al što dalje od sebe
ŽIVEĆI MORE
Samo oni što rasli su s morem u oku
mogu znati za tuge šljunčanih obala
dok leže hladne, isprane valom i kišom
procvjetane ružom svih vjetrova
Samo oni što udišu dah od joda dubina
i žive s morskom pjenom na prozoru
mogu shvatiti kako gledati zimsku obalu
znači pronaći tugu otoka na svom obzoru
Samo oni što žive more njega i sanjaju,
znajuć` kako je opasno ne misliti morski
jer su i druge obale od oblaka u očima
kad spoje ih kiše sa slanim suzama
Samo oni koji žive modro more beskraja
imaju pravo bojati se zime i pučine,
imaju razloga rugati se jatima ljetne svjetine
i svojoj slabosti u snazi dobre godine
Gdje li si sada Sveti Antonio
dok krasta se more škurim valima,
ovo gubavo more po sivim žalima
gdje je bjelilo tvojih ljiljana u zlatosti sutona
pomozi mu jer gubim ga dok šetam besciljna
kiše i vjetra prepuna, mrmorna,
bojim se, nestat ću i ja,
postat ću zbog njegove moći surova,
sasvim nesretna, sasvim odbojna,
sasvim zimska, ona zla ljudska obala….
GRLICA SAM, NISAM ŽENA
Na balkonu
grlice prebiru
vrškom kljuna
crveno lišće.
Traže crne bobe.
Zrelost i glad
u mirnoj slici
sive jeseni.
Ti, koji si me ljubio,
ljubit ćeš me opet.
Bez strasti i čežnje,
bez treptaja,
tiho.
S jeseni u srcu
govorim tijelu:
Tako treba biti,
tako,
dušo moja.
titra pučina zove valovljem
nemirom ispisuje neumitnost promjene
bjelinom vodni modru tugu zime
u sebi je ćutim zove pitanja
igra pod mukom ovog dragopustog otoka
sto želja sto nadanja u ništa
daljine me napinju obje pučine titraju
luk dvojstva do bola savijaju
otići ostati
ostati
ne
ne
otići
a život prolazi
Gle!
ljudi od otoka
ranjeni svojom nikad odapetom strijelom
kupuju okoštalo vrijeme nadom
gorkom kao more
to sobom ga preskupo plaćaju
BERAČICA SOLI
Žena u crnini na surovom rtu otoka
Brala je sol neumorno
Već tjednima
Pod njom je dubina mrzovoljno brborila
I zlovoljno joj je škripala skupljena sol
U vrećici za pasom
No to su bila tek dva lica nemirna mora
I ona ništa nije slutila
Utisnuta u otok pokretom
To je jutro bila nalik crnom trnu
U bijelom mesu rta
I kamen je istisne odbaci sa sebe
A modrina proguta
Za čas
Nitko nikad nije dvojio kako je pala
Nitko nikad nije razmišljao kako se utopila
Jer sve je bilo očito
Čak i logično
Sol se tad vratila pučini
A život smrti
Tek sjećanje traje
Uklesano u klisuru nad pučinom
Opomenom njenog imena
VRIJEME TREPTAJA OKA
u trošnoj kuhinjici sjedi starac
Ja Slučajni Prolaznik
što bezazleno pase pogledom
gdje stigne
u vremenu treptaja oka
ugledah kako zuri u prazninu
do svoje lijeve
nastavih svojim putem
al ništa više nisam vidjela taj dan
samo sam njega imala u očima
tu noć smo starac i ja
svaki na svom kraju otoka tugovali
on za onom izgubljenom
ja za onom usamljenom
ali jutrom
jutrom sam samo ja
grabila dalje bezglavo
sebično
a onda ga s prvim lastama
dvojica iznesoše na ulicu
sraslog sa crvotočnom stolicom
i ja se užasnuta prepoznah površnošću
licemjerjem
i skrenem nasumice
bilo gdje
al što dalje od sebe
ŽIVEĆI MORE
Samo oni što rasli su s morem u oku
mogu znati za tuge šljunčanih obala
dok leže hladne, isprane valom i kišom
procvjetane ružom svih vjetrova
Samo oni što udišu dah od joda dubina
i žive s morskom pjenom na prozoru
mogu shvatiti kako gledati zimsku obalu
znači pronaći tugu otoka na svom obzoru
Samo oni što žive more njega i sanjaju,
znajuć` kako je opasno ne misliti morski
jer su i druge obale od oblaka u očima
kad spoje ih kiše sa slanim suzama
Samo oni koji žive modro more beskraja
imaju pravo bojati se zime i pučine,
imaju razloga rugati se jatima ljetne svjetine
i svojoj slabosti u snazi dobre godine
Gdje li si sada Sveti Antonio
dok krasta se more škurim valima,
ovo gubavo more po sivim žalima
gdje je bjelilo tvojih ljiljana u zlatosti sutona
pomozi mu jer gubim ga dok šetam besciljna
kiše i vjetra prepuna, mrmorna,
bojim se, nestat ću i ja,
postat ću zbog njegove moći surova,
sasvim nesretna, sasvim odbojna,
sasvim zimska, ona zla ljudska obala….
GRLICA SAM, NISAM ŽENA
Na balkonu
grlice prebiru
vrškom kljuna
crveno lišće.
Traže crne bobe.
Zrelost i glad
u mirnoj slici
sive jeseni.
Ti, koji si me ljubio,
ljubit ćeš me opet.
Bez strasti i čežnje,
bez treptaja,
tiho.
S jeseni u srcu
govorim tijelu:
Tako treba biti,
tako,
dušo moja.
titra pučina zove valovljem
nemirom ispisuje neumitnost promjene
bjelinom vodni modru tugu zime
u sebi je ćutim zove pitanja
igra pod mukom ovog dragopustog otoka
sto želja sto nadanja u ništa
daljine me napinju obje pučine titraju
luk dvojstva do bola savijaju
otići ostati
ostati
ne
ne
otići
a život prolazi
Gle!
ljudi od otoka
ranjeni svojom nikad odapetom strijelom
kupuju okoštalo vrijeme nadom
gorkom kao more
to sobom ga preskupo plaćaju
BERAČICA SOLI
Žena u crnini na surovom rtu otoka
Brala je sol neumorno
Već tjednima
Pod njom je dubina mrzovoljno brborila
I zlovoljno joj je škripala skupljena sol
U vrećici za pasom
No to su bila tek dva lica nemirna mora
I ona ništa nije slutila
Utisnuta u otok pokretom
To je jutro bila nalik crnom trnu
U bijelom mesu rta
I kamen je istisne odbaci sa sebe
A modrina proguta
Za čas
Nitko nikad nije dvojio kako je pala
Nitko nikad nije razmišljao kako se utopila
Jer sve je bilo očito
Čak i logično
Sol se tad vratila pučini
A život smrti
Tek sjećanje traje
Uklesano u klisuru nad pučinom
Opomenom njenog imena
