Prvi je u povijest otišao Slavko Goldstein (1928), najmlađi od »karlovačkih dečki«, kako je Miroslav Krleža nazvao Stanka Lasića (1927) i Josipa Vaništu (1924) i njega. Krug karlovačkih krležijanaca je, međutim, bio dakako širi od ovog, računamo li među njih Ivu Vejvodu i Marijana Matkovića kao Krležinih starijih prijatelja i suradnika, te mlađi krug koji su činili Georgij Paro, Milan Mirić i Radovan Radovinović, potonja dvojica su s Goldsteinom otpočetka radili u zagrebačkom Liberu. Goldstein je u Karlovcu stanovao na Promenadi uz Vaništu, a često im se znao pridružiti i Gažanin Lasić, u dječjem ratovanju protiv klinaca iz Pekarske. Tu anegdotu je često prepričavao Goldstein, kada bi govorio o zaspalom Lasiću kada ga je tim povikom budio.
U ideološko-duhovnom razvoju silom povijesnih (ne)prilika, Goldstein je prešao put od komunizma do židovstva, ali ga njegovo životno stvaralaštvo može najtočnije odrediti kao socijalno-liberalnog humanistu koji se borio za opće društvene vrednote, bilo da se radilo o Jugoslaviji ili Hrvatskoj. Manje je znana činjenica da su ga kao četrnaestogodišnjaka zarobili ustaše. Njihov zapovjednik Tomljenović igrao je s tim inteligentnim partizanom šah, dok su čekali na njegovu razmjenu. Nakon rata Tomljenoviću se sudilo zbog teških zločina. Goldstein se odmah prijavio na sud da svjedoči kako je prema njemu bio korektan dok je bio u zarobljeništvu, ali mu se nije dozvolilo da pristupi sudu. To se pokazalo njegovom najznačajnijom životnom karakteristikom: bio je i ostao dječak koji se nije libio kazati što vidi. Zbog toga je u karijeri znao imati problema, ali ga je redovito čuvao njegov ne manje karakterističan osjećaj za mjeru i realan odnos snaga.
Bez obzira što je i koliko mnogo učinio za razvoj ideja tržišne ekonomije, jer je već 1985. objavio »Prijedlog 85: glas iz privrede« (kasnije »Prijedlog 1990«) a 1987. s Marijanom Korošićem u zagrebačkom »Danasu« iznio izazovni društveno-politički program prelaska iz planske ekonomije u tržišno gospodarstvo, tražeći, među ostalim, da se društvena imovina privatizira a politički sustav demokratizira, te također i za razvoj demokracije, osnivajući 1989. prvu nekomunističku političku stranku Hrvatsko socijalno-liberalnu stranku (HSLS) s intelektualnom elitom koju su predvodili Vlado Gotovac i Dražen Budiša, svoj najveći i trajni doprinos ostavio je ipak u hrvatskoj kulturi, od filma preko izdavaštva i vlastitog autorstva. Računa se da je priredio i objavio oko 400 naslova knjiga.
Goldstein je u Karlovac dospio odmah nakon rođenja u Sarajevu 22. kolovoza 1928., budući da je njegov otac Ivo, inženjer agronomije, u Sarajevu kod šurjakinje ostavio svoju trudnu suprugu Leu. Ivo je otišao u Karlovac kako bi preuzeo knjižaru Lisandera Reicha, sina karlovačkog rabina. Lisander je otvorio knjižaru još 1885. pa je zbog starosti 1928. u Ivi pronašao partnera, pošto je bio Lein ujak, tako da se obitelj iz Palestine doselila u Jugoslaviju.
Ivo Goldstein je pored te knjižare u glavnoj, Radićevoj, ulici držao i posudbenu biblioteku, nabavljao strane knjige, tada tražene marksističke provenijencije, pomagao nakladnicima da nađu pretplatnike i sa svojim knjigama odlazio u okolicu. Lijeva orijentacija i židovsko porijeklo bili su dovoljan »dokaz« njegova »potencijalnog« antihrvatstva, pa je već prvih dana uspostave NDH, uhićen i odveden Zagreb u Petrinjsku ulicu, a potom bio smaknut u logoru Jadovno. Ta neshvatljiva smrt njegova oca ostavila je neizbrisiv trag na Slavkovoj duši do kraja života, što se očitovalo u njegovim knjigama »Okrug Karlovac 1941« (1965) s Ivom Butkovićem i Milanom Bekićem, čiji je izdavač bio Franjo Tuđman tadašnji direktor Instituta za historiju radničkog pokreta u Zagrebu, te kasnije u svojstvu suautorstva »Holokaust u Zagrebu« (2001) sa sinom Ivom Goldsteinom, emocionalno dramatičnu »1941. : Godina koja se vraća« (2007), nagrađenu i prevedenu na engleski, potom »Jasenovac i Bleiburg nisu isto« (2011) sa sinom Ivom Goldsteinom, s kojim je izdao i knjigu »Tito« (2015) te svoju zadnju knjigu Jasenovac – tragika, mitomanija, istina (2016), koja nosi njegov antinacionalistički credo: »Zaslijepljeni nacionalizam najveći je štetočina vlastitoj državi i narodu«. U rukopisu mu je ostalo još jedno nedovršeno djelo te tematike. Premda je pod kraj života živio u nelagodi zbog negiranja antifašizma u ekstremnom dijelu javnosti, držao se epistemološke nade Miguela de Unamuna »Vincereis pero non convincereis« (Pobijediti hoćete, ali ubijediti nećete.)
Da bi obitelj spasila goli opstanak, Goldsteinova majka, mlađi brat Daniel (1932), koji je kasnije promijenio prezime u Ivin (prema uspomeni na oca), i Slavko su 1942. otišli u partizane, otkuda se Slavko vratio kao poručnik. U Karlovcu je maturirao 1947. Te godine je upisao studij književnosti i filozofije, od čega odustaje, ali do njegove smrti prijateljuje s bliskim prijateljem poznatim hrvatskim filozofom Gajom Petrovićem. Novinarski zanat otpočeo je u »Studentskom listu«. Nakon proglašenja neovisnosti Izraela, Lea se s djecom 1949. odlučila vratiti u Izrael. Međutim, sinovi su u kulturnom smislu već posve postali Hrvati pa su se 1952. odlučili vratiti u domovinu Hrvatsku, odnosno tadašnju Jugoslaviju. Slavko sudjeluje u osnivanju »Vjesnika u srijedu«, gdje u nekoliko navrata od 1952. do 1953. i 1959. do 1960. djelovao kao novinar i urednik. U međuvremenu se okušao u oralnom novinarstvu radeći od 1954. do 1958. kao urednik, komentator i reporter Radio Zagreba, i to vrlo demokratski jer je s pozornice prvi odlazio u gledalište po mišljenje samih gledalaca. Premda je ostavio na stotine vrijednih reportaža, putopisa, komentara, polemika i filmskih kritika, novinarstvo je, po vlastitim riječima, napustio zbog toga što je uzimalo mnogo vremena a nije donosilo trajnije i vidljivije rezultate, jer se uz njega nije moglo ni na što stići. Oženio se za Veru Stanković, disidenticu koja se nakon robijanja na Sv. Grguru zaposlila na Radiju Zagreb, s kojom je 1954. dobio sina Pavla, zaposlenog u Sveučilišnom računarskom centru u Zagrebu a 1958. Ivu koji zbog njega bavljenje srednjovjekovnom poviješću nadogradio interesom za suvremenu hrvatsku povijest i židovstvo, postavši profesor na Odsjeku za povijest Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Slavko Goldstein je potom otišao u Jadran film gdje je napisao scenarij za film iz ratnog Karlovca »Signali nad gradom« (1960) te bio koscenarist za »Prometej s otoka Viševice« (1964) i »Akcija stadion« (1977), a kao režiser potpisuje i pet dokumentarnih filmova. Njegov brat Danijel je nakon pada Aleksandra Rankovića 1966. bio inspirator Zadarske deklaracije, Pokreta nezavisnih intelektualaca na Filozofskom fakultetu u Zadru na čijem je čelu bio Mihajlo Mihajlov. Danijel je bio uhićen i Slavko je iz toga naučio razliku između deklariranja veće slobode od strane režima i stvarne mogućnosti nezavisnijeg izražavanja. To će mu iskustvo koristiti ulaskom u izdavaštvo 1968. kao glavnom uredniku Izdavačke kuće »Stvarnost«, gdje je, među ostalim, objavio značajna djela Johna Kennetha Galbraitha »Doba neizvjesnosti« i »Nova industrijska država« te Ericha von Dänikena »Povratak zvijezdama« i »Sjećanje na budućnost« kojima je otkrio istinu da je tiraža usko povezana s popularnošću autora ili teme, ali i medijskoj promociji.
Kako se »Stvarnost« nalazila u blizini mjesta stanovanja Stanka Lasića, Goldstein je u razgovoru s njim saznao da radi na rukopisu »Sukob na književnoj ljevici«. Odmah je u toj temi prepoznao polugu za demokratizaciju dotadašnje historiografije i želio ga objaviti, što je direktor Ivo Košutić odbio. To je bio trenutak u kojem je Slavko Goldstein progledao i pronašao sebe, postavši direktor novog izdavačkog poduzeća kojega je inicirao Stanko Lasić kao direktor Instituta za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Institut se već bavio izdavačkom djelatnošću, objavljivao je časopis »Croatica«, kojega je pokrenuo i uređivao ugledni sveučilišni profesor Ivo Frangeš, pa je već za tri mjeseca (4. ožujka 1970.) osnovan »Liber – izdanja Instituta za znanost o književnosti«. S pomoćnicima Mladenom Kuzmanovićem i drugima počeo se izvoditi program izdavanja pretisaka značajnih i rijetkih knjiga hrvatske kulturne baštine, posebno divot izdanja »Kervave kronike glas«, metra visine posvećene Krleži, te dvije knjige reprinta časopisa »Danica ilirska«, tiskane u karlovačkoj Štampariji »Ognjen Prica«.
Prvi nereprintski uspjeh bio je Lasićev »Sukob na književnoj ljevici« koji je privukao polemičku pozornost čitave zemlje, otvorivši prostor interpretativne slobode u pitanjima koja su do tada bila pod embargom partijske ortodoksije, što je odmah navuklo režimske mislioce da o Liberu započnu misliti kao antikomunističkoj, dapače nacionalističkoj kući koja se upušta u revizionističke provokacije. Ugled te izdavačke kuće se širio zbog njenog slobodarskog, ali i serioznog duha, što je ponukalo rektora Sveučilišta u Zagrebu akademika Ivana Supeka da tu odmjereno oporbenu kuću stavi pod sveučilišnu zaštitu, pa je 1975. preimenovana u Sveučilišnu nakladu Liber. U vrijeme službene »hrvatske šutnje«, prema svjedočenju akademika Vlatka Pavletića, Liber je bio oaza slobodne riječi, ne samo za Hrvatsku, nego i za druge republike. Tako su u Liberu svoje knjige tiskali i Danilo Kiš i drugi autori koji nisu bili u milosti režima. Svjetski uspjeh Goldstein je postigao 1977. knjigom »Moskovske godine 1956/1958« Veljka Mićunovića. Pošto je knjiga stekla popularnost i Kini, taj bivši veleposlanik znao je pitati svoje kolege trebaju li im juani jer je u juanima dobivao tantijeme. Otkrivši mogućnosti nakladničkog tržišta, Slavko Goldstein je od kulture prvi znao napraviti biznis. Nagradu su dobili »Memoari: Korijen, stablo, pavetina« Gojka Nikoliša 1980.
Primjer načina na koji je Goldstein širio prostor slobode javnosti bila je knjiga Joze Tomasevicha »Četnici u drugom svjetskom ratu 1941-1945«, prevedena i izdana 1979. u kojoj su po prvi puta objelodanjeni tajni »ožujski pregovori« partizana i njemačke vojske, što je tada osudila Kominterna, a komunističke vlasti zataškale. Goldstein je čekao s tiskom sve dok Tito na obilježavanju Bitke na Neretvi« nije objasnio humanitarne razloge tih pregovora. Goldstein je medije znalački koristio iz dvaju razloga. Prvo, da dobije veći publicitet za svako novo izdanje, a drugo, što je na taj način komunicirao s političkim »superegom«, pa je obično dijelove buduće knjige najprije dao tiskati u »Startu« kako bi ispitao puls i reakciju vlasti od koje ga je znao čuvati Miroslav Krleža. Svaka veća doza istine stvarala je veće, ali i neočekivane probleme. Kada mu je prijatelj, kolega i osnivač Libera Stanko Lasić donio rukopis »Krleža: kronologija života i rada«, Goldstein ga je odnio Krleži na Gvozd da čuje njegovo mišljenje. Krleža se raspalio i naljutio na Lasića, prekinuvši odnose s tim svojim »duhovnim sinom«. Goldstein je odabrao lojalnost Krleži, a Lasić je tu knjigu objavio u Grafičkom zavodu Hrvatske 1982. Naravno, Lasić i Goldstein su se poslije pomirili dopisivali.
Goldstein je svoj kapitalni izdavački pothvat, vrijedan u svjetskim razmjerima, »Povijest svjetske književnosti« dovršio upravo te 1982. godine. Započeo ga je kao projekt u osam knjiga 1974. na kojem su radili najugledniji književni znanstvenici zemlje. Kakvo je bilo stanje estetskih duhova potvrđuje činjenica da osma knjiga Književnost naroda Jugoslavije nikada nije objavljena. Za sve ostale književnosti svijeta moglo se je naći dovoljno mjesta u preostalih sedam knjiga, ali dati sintezu domaćih književnosti u samo jednoj knjizi bilo je mentalno neostvarivo, jer su svi htjeli da njihovih pisaca bude zastupljeno u najvećoj mjeri. Ta megalomanija ambicioznog nesamorazumijevanja bila je tihi simbolički putokaz budućoj neodrživosti ideje političke zajedničkosti.
Pritisak različitih interesa izvan i unutar Libera primorali su Goldsteina da 1983. ode u penziju, koja nije podrazumijevala mirovanje jer se zaposlio u zagrebačkoj poslovnici ljubljanske Cankarjeve založbe (1983-1990). Funkciju predsjednika Židovske općine Zagreb obnašao je od 1986. do 1990., a sudjelovao je u stvaranju i nove židovske zajednice Bet Israel 2006. koju vodi Ivo Goldstein. Bio je predsjednik Savjeta JUSP Jasenovac, ali se na toj dužnosti zahvalio. Slavko Goldstein se javljao u zagrebačkom »Danasu« i »Startu«, osluškivao vrijeme i smjer nadolazećih promjena. Dok je Partija razmišljala o kozmetičkom pluralizmu, Socijalistički savez radnog naroda Hrvatske (SSRNH) dao mu je 2. listopada 1989. zeleno svjetlo za osnivanje HSLS-a. Sloboda nije čekala. U nedjelju, 8. listopada, 50.000 ljudi je stavilo svoj potpis na peticiju zagrebačkom gradonačelniku dr. Mati Mikiću o vraćanju Jelačićeva spomenika na Trg Republike. To je ujedno bilo i prvo međustranačko sučeljavanje: HSLS je vodio tu nostalgičnu kulturološku kampanju, ali ju je HDZ pretvorio u političku - parolama »Ustani bane«, pjevanjem budnica i dijeljenjem letaka. Tuđman nikada nije prežalio što ga je u toj resimbolizaciji povijesnih ikona pretekao Slavko Goldstein.
Goldstein je bio osnivač i prvi predsjednik HSLS-a (1989–1990), stranke intelektualaca koja je na prve demokratske izbore 1990. izišla s Koalicijom narodnog sporazuma Savke Dabčević-Kučar i Mike Tripala. Zbog poraza i činjenice da Dražen Budiša ima nesumnjivo veći renome hrvatstva od njega odstupa od vodstva. Ponovno se zdušno vratio izdavaštvu i 1991. osnovao Novi liber s kojim je postigao zapažene rezultate. Odmah je objavio »Rječnik hrvatskog jezika« sveučilišnog profesora Vladimira Anića, kasnije u brojnim verzijama (»Veliki rječnik hrvatskog jezika«), da bi se s njim i proširenom redakcijom upustio u izdanje »Hrvatskog enciklopedijskog rječnika« (2002-2004) u 12 tomova, zajedno s Jutarnjim listom. Goldsteinov veliki talent je bio upravo instinkt za pravovremeno pronalaženje utjecajnih sponzora i osiguravanje dobrog kontakta s premijerima: od Ive Sanadera do Zorana Milanovića. Nakratko se vraća novinstvo kao direktor lista Tjednik (1996-1997). Međutim, ne odustaje od medijskog utjecaja na vlast i njenu politiku pa osniva časopis »Erasmus« (1993 -1998) u kojemu djeluje kao glavni urednik, a Vesna Pusić kao direktorica Erazmus Gilde, nevladinog projekta za promicanje kulture demokracije, kako se predstavljao i časopis koji se ubrzo prometnuo u organ oporbenih intelektualaca.
Velika Goldsteinova sposobnost ogledala se u okupljanju istaknutih osobnosti i u odvažnosti zastupanja i promoviranja ideja za koje je smatrao da društvo vode naprijed, uvijek alarmirajući u vezi onoga što vuče nazad, poput involviranja Hrvatske u rat u Bosni i Hercegovini, što je rezultiralo snažnim međunarodnim implikacijama i rušenjem ugleda Hrvatske. Oko »Erazmusa« je 1993. okupio »iseljene« intelektualce poput Ive Banca i Krste Cviića i domovinske intelektualce: Vladu Gotovca, Vesnu Pusić, Ozrena Žuneca i druge, što nije moglo ostati bez odjeka u vlasti. Goldsteinov kolega i prijatelj Radovan Radovinović objasnio je tadašnje razloge medijski stvaranog animoziteta vlasti prema »Erasmusu«: »U zreloj demokraciji sadržaj takvog časopisa ne bi izazivao antagonizme i neprimjerenu retoriku, ali s »Erasmusom« se to nije dogodilo. Kad je časopis 20. rujna 1993. objavio otvoreno pismo predsjedniku Tuđmanu »Vrijeme je za odlazak« i održao okrugli stol na temu »Hrvati i Srbi« u redovima desničara (romantičnih nacionalista) takva su stajališta okarakterizirana kao izdajnička – »kriminaliziranje domovinskog rata« i »izjednačavanja agresora i žrtve«. Redakcija je osumnjičena da su na temelju tih tekstova pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju podignute optužnice protiv Hrvatske. Međutim, nakon što je viđen dokumentarni film i svjedočenje Janka Vranyczanyja Dobrinovića, jednog od glavnog aktera za priznanje Hrvatske, kristalno je jasno da se »Haag« spominjao i prije nego li je »Erasmus« počeo izlaziti.«
Desete godine 21. stoljeća proveo je u izdavaštvu, više ne onako intenzivnom, kao početkom sedamdesetih i devedesetih godina, sudjelujući većinom kao komentator u tisku ili u televizijskim emisijama u vezi političkih i povijesnih tema, zadržavajući pogled dječaka koji i dalje hrabro, ali sve umornije, govori ono što vidi, a vidio je galopirajući nerazvoj i strateško neshvaćanje potrebnog smjera kretanja hrvatskog društva i države. Par godina prije smrti oženio je udovicu Kreše Golika Leandru Golik. Bolovao je od dijabetesa, što ga nije sprečavalo da sudjeluje na mnogim konferencijama, ali se nakon operacije karcinoma prostate početkom 2017., devet mjeseci borio sa sepsom i podlegao (13. rujna 2017.). Oni kronično oboljeli od duhovne sepse ožigosali su ga kao »neprijatelja svega hrvatskog«. Slavko Goldstein se cijeloga života borio protiv društvene moći gluposti, a sahranjen je s jedno takvom razornom glupošću. Pametni ljudi informirat će se o njemu iz njegova opusa i razumijevanja povijesne cjeline društvenog konteksta. Čuvši za njegovu smrt Josip Vaništa je rekao: »Grozno mi je žao. Volio sam ga.«
Vir: http://www.historiografija.hr/?p=5936
Prvi je u povijest otišao Slavko Goldstein (1928), najmlađi od »karlovačkih dečki«, kako je Miroslav Krleža nazvao Stanka Lasića (1927) i Josipa Vaništu (1924) i njega. Krug karlovačkih krležijanaca je, međutim, bio dakako širi od ovog, računamo li među njih Ivu Vejvodu i Marijana Matkovića kao Krležinih starijih prijatelja i suradnika, te mlađi krug koji su činili Georgij Paro, Milan Mirić i Radovan Radovinović, potonja dvojica su s Goldsteinom otpočetka radili u zagrebačkom Liberu. Goldstein je u Karlovcu stanovao na Promenadi uz Vaništu, a često im se znao pridružiti i Gažanin Lasić, u dječjem ratovanju protiv klinaca iz Pekarske. Tu anegdotu je često prepričavao Goldstein, kada bi govorio o zaspalom Lasiću kada ga je tim povikom budio.
U ideološko-duhovnom razvoju silom povijesnih (ne)prilika, Goldstein je prešao put od komunizma do židovstva, ali ga njegovo životno stvaralaštvo može najtočnije odrediti kao socijalno-liberalnog humanistu koji se borio za opće društvene vrednote, bilo da se radilo o Jugoslaviji ili Hrvatskoj. Manje je znana činjenica da su ga kao četrnaestogodišnjaka zarobili ustaše. Njihov zapovjednik Tomljenović igrao je s tim inteligentnim partizanom šah, dok su čekali na njegovu razmjenu. Nakon rata Tomljenoviću se sudilo zbog teških zločina. Goldstein se odmah prijavio na sud da svjedoči kako je prema njemu bio korektan dok je bio u zarobljeništvu, ali mu se nije dozvolilo da pristupi sudu. To se pokazalo njegovom najznačajnijom životnom karakteristikom: bio je i ostao dječak koji se nije libio kazati što vidi. Zbog toga je u karijeri znao imati problema, ali ga je redovito čuvao njegov ne manje karakterističan osjećaj za mjeru i realan odnos snaga.
Bez obzira što je i koliko mnogo učinio za razvoj ideja tržišne ekonomije, jer je već 1985. objavio »Prijedlog 85: glas iz privrede« (kasnije »Prijedlog 1990«) a 1987. s Marijanom Korošićem u zagrebačkom »Danasu« iznio izazovni društveno-politički program prelaska iz planske ekonomije u tržišno gospodarstvo, tražeći, među ostalim, da se društvena imovina privatizira a politički sustav demokratizira, te također i za razvoj demokracije, osnivajući 1989. prvu nekomunističku političku stranku Hrvatsko socijalno-liberalnu stranku (HSLS) s intelektualnom elitom koju su predvodili Vlado Gotovac i Dražen Budiša, svoj najveći i trajni doprinos ostavio je ipak u hrvatskoj kulturi, od filma preko izdavaštva i vlastitog autorstva. Računa se da je priredio i objavio oko 400 naslova knjiga.
Goldstein je u Karlovac dospio odmah nakon rođenja u Sarajevu 22. kolovoza 1928., budući da je njegov otac Ivo, inženjer agronomije, u Sarajevu kod šurjakinje ostavio svoju trudnu suprugu Leu. Ivo je otišao u Karlovac kako bi preuzeo knjižaru Lisandera Reicha, sina karlovačkog rabina. Lisander je otvorio knjižaru još 1885. pa je zbog starosti 1928. u Ivi pronašao partnera, pošto je bio Lein ujak, tako da se obitelj iz Palestine doselila u Jugoslaviju.
Ivo Goldstein je pored te knjižare u glavnoj, Radićevoj, ulici držao i posudbenu biblioteku, nabavljao strane knjige, tada tražene marksističke provenijencije, pomagao nakladnicima da nađu pretplatnike i sa svojim knjigama odlazio u okolicu. Lijeva orijentacija i židovsko porijeklo bili su dovoljan »dokaz« njegova »potencijalnog« antihrvatstva, pa je već prvih dana uspostave NDH, uhićen i odveden Zagreb u Petrinjsku ulicu, a potom bio smaknut u logoru Jadovno. Ta neshvatljiva smrt njegova oca ostavila je neizbrisiv trag na Slavkovoj duši do kraja života, što se očitovalo u njegovim knjigama »Okrug Karlovac 1941« (1965) s Ivom Butkovićem i Milanom Bekićem, čiji je izdavač bio Franjo Tuđman tadašnji direktor Instituta za historiju radničkog pokreta u Zagrebu, te kasnije u svojstvu suautorstva »Holokaust u Zagrebu« (2001) sa sinom Ivom Goldsteinom, emocionalno dramatičnu »1941. : Godina koja se vraća« (2007), nagrađenu i prevedenu na engleski, potom »Jasenovac i Bleiburg nisu isto« (2011) sa sinom Ivom Goldsteinom, s kojim je izdao i knjigu »Tito« (2015) te svoju zadnju knjigu Jasenovac – tragika, mitomanija, istina (2016), koja nosi njegov antinacionalistički credo: »Zaslijepljeni nacionalizam najveći je štetočina vlastitoj državi i narodu«. U rukopisu mu je ostalo još jedno nedovršeno djelo te tematike. Premda je pod kraj života živio u nelagodi zbog negiranja antifašizma u ekstremnom dijelu javnosti, držao se epistemološke nade Miguela de Unamuna »Vincereis pero non convincereis« (Pobijediti hoćete, ali ubijediti nećete.)
Da bi obitelj spasila goli opstanak, Goldsteinova majka, mlađi brat Daniel (1932), koji je kasnije promijenio prezime u Ivin (prema uspomeni na oca), i Slavko su 1942. otišli u partizane, otkuda se Slavko vratio kao poručnik. U Karlovcu je maturirao 1947. Te godine je upisao studij književnosti i filozofije, od čega odustaje, ali do njegove smrti prijateljuje s bliskim prijateljem poznatim hrvatskim filozofom Gajom Petrovićem. Novinarski zanat otpočeo je u »Studentskom listu«. Nakon proglašenja neovisnosti Izraela, Lea se s djecom 1949. odlučila vratiti u Izrael. Međutim, sinovi su u kulturnom smislu već posve postali Hrvati pa su se 1952. odlučili vratiti u domovinu Hrvatsku, odnosno tadašnju Jugoslaviju. Slavko sudjeluje u osnivanju »Vjesnika u srijedu«, gdje u nekoliko navrata od 1952. do 1953. i 1959. do 1960. djelovao kao novinar i urednik. U međuvremenu se okušao u oralnom novinarstvu radeći od 1954. do 1958. kao urednik, komentator i reporter Radio Zagreba, i to vrlo demokratski jer je s pozornice prvi odlazio u gledalište po mišljenje samih gledalaca. Premda je ostavio na stotine vrijednih reportaža, putopisa, komentara, polemika i filmskih kritika, novinarstvo je, po vlastitim riječima, napustio zbog toga što je uzimalo mnogo vremena a nije donosilo trajnije i vidljivije rezultate, jer se uz njega nije moglo ni na što stići. Oženio se za Veru Stanković, disidenticu koja se nakon robijanja na Sv. Grguru zaposlila na Radiju Zagreb, s kojom je 1954. dobio sina Pavla, zaposlenog u Sveučilišnom računarskom centru u Zagrebu a 1958. Ivu koji zbog njega bavljenje srednjovjekovnom poviješću nadogradio interesom za suvremenu hrvatsku povijest i židovstvo, postavši profesor na Odsjeku za povijest Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Slavko Goldstein je potom otišao u Jadran film gdje je napisao scenarij za film iz ratnog Karlovca »Signali nad gradom« (1960) te bio koscenarist za »Prometej s otoka Viševice« (1964) i »Akcija stadion« (1977), a kao režiser potpisuje i pet dokumentarnih filmova. Njegov brat Danijel je nakon pada Aleksandra Rankovića 1966. bio inspirator Zadarske deklaracije, Pokreta nezavisnih intelektualaca na Filozofskom fakultetu u Zadru na čijem je čelu bio Mihajlo Mihajlov. Danijel je bio uhićen i Slavko je iz toga naučio razliku između deklariranja veće slobode od strane režima i stvarne mogućnosti nezavisnijeg izražavanja. To će mu iskustvo koristiti ulaskom u izdavaštvo 1968. kao glavnom uredniku Izdavačke kuće »Stvarnost«, gdje je, među ostalim, objavio značajna djela Johna Kennetha Galbraitha »Doba neizvjesnosti« i »Nova industrijska država« te Ericha von Dänikena »Povratak zvijezdama« i »Sjećanje na budućnost« kojima je otkrio istinu da je tiraža usko povezana s popularnošću autora ili teme, ali i medijskoj promociji.
Kako se »Stvarnost« nalazila u blizini mjesta stanovanja Stanka Lasića, Goldstein je u razgovoru s njim saznao da radi na rukopisu »Sukob na književnoj ljevici«. Odmah je u toj temi prepoznao polugu za demokratizaciju dotadašnje historiografije i želio ga objaviti, što je direktor Ivo Košutić odbio. To je bio trenutak u kojem je Slavko Goldstein progledao i pronašao sebe, postavši direktor novog izdavačkog poduzeća kojega je inicirao Stanko Lasić kao direktor Instituta za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Institut se već bavio izdavačkom djelatnošću, objavljivao je časopis »Croatica«, kojega je pokrenuo i uređivao ugledni sveučilišni profesor Ivo Frangeš, pa je već za tri mjeseca (4. ožujka 1970.) osnovan »Liber – izdanja Instituta za znanost o književnosti«. S pomoćnicima Mladenom Kuzmanovićem i drugima počeo se izvoditi program izdavanja pretisaka značajnih i rijetkih knjiga hrvatske kulturne baštine, posebno divot izdanja »Kervave kronike glas«, metra visine posvećene Krleži, te dvije knjige reprinta časopisa »Danica ilirska«, tiskane u karlovačkoj Štampariji »Ognjen Prica«.
Prvi nereprintski uspjeh bio je Lasićev »Sukob na književnoj ljevici« koji je privukao polemičku pozornost čitave zemlje, otvorivši prostor interpretativne slobode u pitanjima koja su do tada bila pod embargom partijske ortodoksije, što je odmah navuklo režimske mislioce da o Liberu započnu misliti kao antikomunističkoj, dapače nacionalističkoj kući koja se upušta u revizionističke provokacije. Ugled te izdavačke kuće se širio zbog njenog slobodarskog, ali i serioznog duha, što je ponukalo rektora Sveučilišta u Zagrebu akademika Ivana Supeka da tu odmjereno oporbenu kuću stavi pod sveučilišnu zaštitu, pa je 1975. preimenovana u Sveučilišnu nakladu Liber. U vrijeme službene »hrvatske šutnje«, prema svjedočenju akademika Vlatka Pavletića, Liber je bio oaza slobodne riječi, ne samo za Hrvatsku, nego i za druge republike. Tako su u Liberu svoje knjige tiskali i Danilo Kiš i drugi autori koji nisu bili u milosti režima. Svjetski uspjeh Goldstein je postigao 1977. knjigom »Moskovske godine 1956/1958« Veljka Mićunovića. Pošto je knjiga stekla popularnost i Kini, taj bivši veleposlanik znao je pitati svoje kolege trebaju li im juani jer je u juanima dobivao tantijeme. Otkrivši mogućnosti nakladničkog tržišta, Slavko Goldstein je od kulture prvi znao napraviti biznis. Nagradu su dobili »Memoari: Korijen, stablo, pavetina« Gojka Nikoliša 1980.
Primjer načina na koji je Goldstein širio prostor slobode javnosti bila je knjiga Joze Tomasevicha »Četnici u drugom svjetskom ratu 1941-1945«, prevedena i izdana 1979. u kojoj su po prvi puta objelodanjeni tajni »ožujski pregovori« partizana i njemačke vojske, što je tada osudila Kominterna, a komunističke vlasti zataškale. Goldstein je čekao s tiskom sve dok Tito na obilježavanju Bitke na Neretvi« nije objasnio humanitarne razloge tih pregovora. Goldstein je medije znalački koristio iz dvaju razloga. Prvo, da dobije veći publicitet za svako novo izdanje, a drugo, što je na taj način komunicirao s političkim »superegom«, pa je obično dijelove buduće knjige najprije dao tiskati u »Startu« kako bi ispitao puls i reakciju vlasti od koje ga je znao čuvati Miroslav Krleža. Svaka veća doza istine stvarala je veće, ali i neočekivane probleme. Kada mu je prijatelj, kolega i osnivač Libera Stanko Lasić donio rukopis »Krleža: kronologija života i rada«, Goldstein ga je odnio Krleži na Gvozd da čuje njegovo mišljenje. Krleža se raspalio i naljutio na Lasića, prekinuvši odnose s tim svojim »duhovnim sinom«. Goldstein je odabrao lojalnost Krleži, a Lasić je tu knjigu objavio u Grafičkom zavodu Hrvatske 1982. Naravno, Lasić i Goldstein su se poslije pomirili dopisivali.
Goldstein je svoj kapitalni izdavački pothvat, vrijedan u svjetskim razmjerima, »Povijest svjetske književnosti« dovršio upravo te 1982. godine. Započeo ga je kao projekt u osam knjiga 1974. na kojem su radili najugledniji književni znanstvenici zemlje. Kakvo je bilo stanje estetskih duhova potvrđuje činjenica da osma knjiga Književnost naroda Jugoslavije nikada nije objavljena. Za sve ostale književnosti svijeta moglo se je naći dovoljno mjesta u preostalih sedam knjiga, ali dati sintezu domaćih književnosti u samo jednoj knjizi bilo je mentalno neostvarivo, jer su svi htjeli da njihovih pisaca bude zastupljeno u najvećoj mjeri. Ta megalomanija ambicioznog nesamorazumijevanja bila je tihi simbolički putokaz budućoj neodrživosti ideje političke zajedničkosti.
Pritisak različitih interesa izvan i unutar Libera primorali su Goldsteina da 1983. ode u penziju, koja nije podrazumijevala mirovanje jer se zaposlio u zagrebačkoj poslovnici ljubljanske Cankarjeve založbe (1983-1990). Funkciju predsjednika Židovske općine Zagreb obnašao je od 1986. do 1990., a sudjelovao je u stvaranju i nove židovske zajednice Bet Israel 2006. koju vodi Ivo Goldstein. Bio je predsjednik Savjeta JUSP Jasenovac, ali se na toj dužnosti zahvalio. Slavko Goldstein se javljao u zagrebačkom »Danasu« i »Startu«, osluškivao vrijeme i smjer nadolazećih promjena. Dok je Partija razmišljala o kozmetičkom pluralizmu, Socijalistički savez radnog naroda Hrvatske (SSRNH) dao mu je 2. listopada 1989. zeleno svjetlo za osnivanje HSLS-a. Sloboda nije čekala. U nedjelju, 8. listopada, 50.000 ljudi je stavilo svoj potpis na peticiju zagrebačkom gradonačelniku dr. Mati Mikiću o vraćanju Jelačićeva spomenika na Trg Republike. To je ujedno bilo i prvo međustranačko sučeljavanje: HSLS je vodio tu nostalgičnu kulturološku kampanju, ali ju je HDZ pretvorio u političku - parolama »Ustani bane«, pjevanjem budnica i dijeljenjem letaka. Tuđman nikada nije prežalio što ga je u toj resimbolizaciji povijesnih ikona pretekao Slavko Goldstein.
Goldstein je bio osnivač i prvi predsjednik HSLS-a (1989–1990), stranke intelektualaca koja je na prve demokratske izbore 1990. izišla s Koalicijom narodnog sporazuma Savke Dabčević-Kučar i Mike Tripala. Zbog poraza i činjenice da Dražen Budiša ima nesumnjivo veći renome hrvatstva od njega odstupa od vodstva. Ponovno se zdušno vratio izdavaštvu i 1991. osnovao Novi liber s kojim je postigao zapažene rezultate. Odmah je objavio »Rječnik hrvatskog jezika« sveučilišnog profesora Vladimira Anića, kasnije u brojnim verzijama (»Veliki rječnik hrvatskog jezika«), da bi se s njim i proširenom redakcijom upustio u izdanje »Hrvatskog enciklopedijskog rječnika« (2002-2004) u 12 tomova, zajedno s Jutarnjim listom. Goldsteinov veliki talent je bio upravo instinkt za pravovremeno pronalaženje utjecajnih sponzora i osiguravanje dobrog kontakta s premijerima: od Ive Sanadera do Zorana Milanovića. Nakratko se vraća novinstvo kao direktor lista Tjednik (1996-1997). Međutim, ne odustaje od medijskog utjecaja na vlast i njenu politiku pa osniva časopis »Erasmus« (1993 -1998) u kojemu djeluje kao glavni urednik, a Vesna Pusić kao direktorica Erazmus Gilde, nevladinog projekta za promicanje kulture demokracije, kako se predstavljao i časopis koji se ubrzo prometnuo u organ oporbenih intelektualaca.
Velika Goldsteinova sposobnost ogledala se u okupljanju istaknutih osobnosti i u odvažnosti zastupanja i promoviranja ideja za koje je smatrao da društvo vode naprijed, uvijek alarmirajući u vezi onoga što vuče nazad, poput involviranja Hrvatske u rat u Bosni i Hercegovini, što je rezultiralo snažnim međunarodnim implikacijama i rušenjem ugleda Hrvatske. Oko »Erazmusa« je 1993. okupio »iseljene« intelektualce poput Ive Banca i Krste Cviića i domovinske intelektualce: Vladu Gotovca, Vesnu Pusić, Ozrena Žuneca i druge, što nije moglo ostati bez odjeka u vlasti. Goldsteinov kolega i prijatelj Radovan Radovinović objasnio je tadašnje razloge medijski stvaranog animoziteta vlasti prema »Erasmusu«: »U zreloj demokraciji sadržaj takvog časopisa ne bi izazivao antagonizme i neprimjerenu retoriku, ali s »Erasmusom« se to nije dogodilo. Kad je časopis 20. rujna 1993. objavio otvoreno pismo predsjedniku Tuđmanu »Vrijeme je za odlazak« i održao okrugli stol na temu »Hrvati i Srbi« u redovima desničara (romantičnih nacionalista) takva su stajališta okarakterizirana kao izdajnička – »kriminaliziranje domovinskog rata« i »izjednačavanja agresora i žrtve«. Redakcija je osumnjičena da su na temelju tih tekstova pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju podignute optužnice protiv Hrvatske. Međutim, nakon što je viđen dokumentarni film i svjedočenje Janka Vranyczanyja Dobrinovića, jednog od glavnog aktera za priznanje Hrvatske, kristalno je jasno da se »Haag« spominjao i prije nego li je »Erasmus« počeo izlaziti.«
Desete godine 21. stoljeća proveo je u izdavaštvu, više ne onako intenzivnom, kao početkom sedamdesetih i devedesetih godina, sudjelujući većinom kao komentator u tisku ili u televizijskim emisijama u vezi političkih i povijesnih tema, zadržavajući pogled dječaka koji i dalje hrabro, ali sve umornije, govori ono što vidi, a vidio je galopirajući nerazvoj i strateško neshvaćanje potrebnog smjera kretanja hrvatskog društva i države. Par godina prije smrti oženio je udovicu Kreše Golika Leandru Golik. Bolovao je od dijabetesa, što ga nije sprečavalo da sudjeluje na mnogim konferencijama, ali se nakon operacije karcinoma prostate početkom 2017., devet mjeseci borio sa sepsom i podlegao (13. rujna 2017.). Oni kronično oboljeli od duhovne sepse ožigosali su ga kao »neprijatelja svega hrvatskog«. Slavko Goldstein se cijeloga života borio protiv društvene moći gluposti, a sahranjen je s jedno takvom razornom glupošću. Pametni ljudi informirat će se o njemu iz njegova opusa i razumijevanja povijesne cjeline društvenog konteksta. Čuvši za njegovu smrt Josip Vaništa je rekao: »Grozno mi je žao. Volio sam ga.«
