proljeće je uranilo
skupa s mirisnim
lahorom
u tvojoj kosi
sunce radoznalo
zirka u sobu
prvi leptiri
dolepršaše u jutro
njihova krila
kao da su zaboravila
letjeti
noseći bisere rose
kao hranu
za zaljubljene grlice
dok
u tvom oku
sinjina neba
gnijezdo svija
dok
u mojoj pjesmi
na rubu papira
zastade let
SITNE KAPI KIŠE
sitne kapi kiše
kapaju
na čelo
u magli noći
uspavano selo
diše
u tami
u sivilo
sami
moramo poći
dok se lomi
java
na pragu snova
misao trepti
prostranstvima riječi
rastanak
kao kamen
kao ružan znamen
među nama
kleči
ZAŠTO U TVOJIM OČIMA
stihovi u nastajanju
još traže riječi
po labirintu leksikona
dok cvjetaju snovi
i ožiljci peku
u jutarnjoj rosi
kad se duga rodi
potone mi pogled
u prohladno jutro
i duboka njedra
neba
u modroj svježini
ranog povjetarca
kad šeretski šumi
u granama
iznad nas
pogledom ljubim
let ptica
koje izlijeću
iz prekinutih snova
na vlažne grane
svanuća
ali ne znam
zašto tako često
u oči tvoje
sijem
suncokrete nade
i blistave kristale
suza
kad ti iz mene
krećeš
a ja u tebi
tonem
PINOKIO
u začaranom ogledalu
zatvoren u krug
hodaš bos
i zabezeknuto gledaš
kako ti još uvijek raste
drveni nos
tvog oka kosturu krhkom
neka zvijer grize kosti
i ždere srce krsnoga kuma
dok šmirgl-papirom
brusiš kristal
čistoga uma
za promjene beznadno moliš
i čekaš čudo
božjega dlijeta
od iverja ti se u glavi
sakuplja čađav
ugrušak svijeta
kad zakoračiš preko crvenog
ruba smućene duše
u stres
pljuneš ogledalu u oči
i u ruke uzmeš
samokres
i tako poslije gromoglasnog pucnja
poslije toga očajničkoga
hica
snuždeno sakupljaš po podu
britke komadiće
svoga lica
MUŠICA DVOJBI
dvoličnost i lukavost
nisu ti u zipku dani
pa te spotiču
i pokušavaju da unište
sve što voliš
sav tvoj ponos
širinu i blagost duha
tretiraju kao smeće
kao otrov za okoliš
mušica dvojbi
u srce polaže
jajašca svome crvu
od savršenosti kruha
izboriti možeš
samo mrvu
sad tapkaš na mjestu
a pod plućnom mrenom
reži crni ris
list po list svoje sudbe
odlažeš
u zgužvan spis
smisao postojanja tražiš
stružeš bjelinu
svoje kože
i s nekog ruba
misli glupe
prihvatit ne možeš
da si na svijetu
samo zato
da ti vječnost strune
na dnu grobne rupe
NEBO U OKU
proljeće je uranilo
skupa s mirisnim
lahorom
u tvojoj kosi
sunce radoznalo
zirka u sobu
prvi leptiri
dolepršaše u jutro
njihova krila
kao da su zaboravila
letjeti
noseći bisere rose
kao hranu
za zaljubljene grlice
dok
u tvom oku
sinjina neba
gnijezdo svija
dok
u mojoj pjesmi
na rubu papira
zastade let
SITNE KAPI KIŠE
sitne kapi kiše
kapaju
na čelo
u magli noći
uspavano selo
diše
u tami
u sivilo
sami
moramo poći
dok se lomi
java
na pragu snova
misao trepti
prostranstvima riječi
rastanak
kao kamen
kao ružan znamen
među nama
kleči
ZAŠTO U TVOJIM OČIMA
stihovi u nastajanju
još traže riječi
po labirintu leksikona
dok cvjetaju snovi
i ožiljci peku
u jutarnjoj rosi
kad se duga rodi
potone mi pogled
u prohladno jutro
i duboka njedra
neba
u modroj svježini
ranog povjetarca
kad šeretski šumi
u granama
iznad nas
pogledom ljubim
let ptica
koje izlijeću
iz prekinutih snova
na vlažne grane
svanuća
ali ne znam
zašto tako često
u oči tvoje
sijem
suncokrete nade
i blistave kristale
suza
kad ti iz mene
krećeš
a ja u tebi
tonem
PINOKIO
u začaranom ogledalu
zatvoren u krug
hodaš bos
i zabezeknuto gledaš
kako ti još uvijek raste
drveni nos
tvog oka kosturu krhkom
neka zvijer grize kosti
i ždere srce krsnoga kuma
dok šmirgl-papirom
brusiš kristal
čistoga uma
za promjene beznadno moliš
i čekaš čudo
božjega dlijeta
od iverja ti se u glavi
sakuplja čađav
ugrušak svijeta
kad zakoračiš preko crvenog
ruba smućene duše
u stres
pljuneš ogledalu u oči
i u ruke uzmeš
samokres
i tako poslije gromoglasnog pucnja
poslije toga očajničkoga
hica
snuždeno sakupljaš po podu
britke komadiće
svoga lica
MUŠICA DVOJBI
dvoličnost i lukavost
nisu ti u zipku dani
pa te spotiču
i pokušavaju da unište
sve što voliš
sav tvoj ponos
širinu i blagost duha
tretiraju kao smeće
kao otrov za okoliš
mušica dvojbi
u srce polaže
jajašca svome crvu
od savršenosti kruha
izboriti možeš
samo mrvu
sad tapkaš na mjestu
a pod plućnom mrenom
reži crni ris
list po list svoje sudbe
odlažeš
u zgužvan spis
smisao postojanja tražiš
stružeš bjelinu
svoje kože
i s nekog ruba
misli glupe
prihvatit ne možeš
da si na svijetu
samo zato
da ti vječnost strune
na dnu grobne rupe
