Bliska glazbi, spoju mjere i nemjerljivog, SUHA je IGLA međuprostor i sretni tren dodira slikarske avanture i grafičke strogosti.
Zamućenost linija i neočekivanost prijelaza potire vremensko određenje otiska: mjesto mu je uz teorbu, a odraz u vodi mletačkih kanala.
Slutnja pogodnog staništa u izražajnosti ove tehnike, mamac je plodovima taloga nekadašnjih stvarnosti, snova i boli, amalgama i sidrišta našeg zrelog bića.
Kroteći proboj unutarnjeg, sputavajući ulomak živog, konstrukcija, udio promišljanja, poput hobotnice, dijelom žrtvuje krake.
Rezultati su obrisi izmijenjeni pulsiranjem života.
Potvrda njegovog prepoznavanja uzdahom i potresenošću, pretječući onu neoprostivo zakašnjelog razumskog, uviđajuć znak suvišnosti svakog novog ureza, zaustavlja ruku.
4.10.2002.
SKICA
Poput skele zgrade, kojoj je odgođeno zatvaranje šupljina, USPJELA SKICA počiva na sklopu dijelova neugrožene autonomnosti. Zbir sila istodobnog razdvajanja i spajanja, uvjetovanog opstojnošću cjeline i vitalnošću neokrnjene vrijednosti odjeljaka, razlog je njezine jedrine.
Unutar autorovog neponovljivog svijeta oblika, SKICA, kao primjer negacije imitativnog, ostaje autohtona činjenica, podložna samo zakonima likovnosti.
1.9.2003.
ZRCALO
Ponovljena je povijest slikara:
loše cipele, prljav okovratnik, smotuljci papira i prikaze tmine,
izgnane parama kiselina i gustoćom balzama, iz humusa,
smješe otrpljenog i taloga natrulih sjećanja.
Provjera pogledom otriježnjenim svanućem,
uobličenih ulomaka preboljelog, čini izlišnom
bojazan od izranjanja biografskih natruha.
Rasterećenje autora je dvostruko.
Taljenje u crtež ili sliku, njihovo je zatajenje.
Vrelinom slitine odstranjeni su i elementi osobnog,
doušnički pridodatog balasta.
I dok se krljušti mozaika ljeskaju, nekad ozarene
sjajem limenih puhača, dok liniju pera pokorava notni zapis,
a konturu cjeline ne zastire grumenje riječi,
teret suočavanja sa značenjem, sad je pred promatračem:
za tren, uzlet je to ljudskog nad činjenicom konačnosti,
uzbudljivost i izgubljene bitke neiznevjerenih pravila,
trijumf nehaja nad osjećajem uzaludnosti
- ples svjesnog uskraćenosti nade.
12.11.2005.
BAKROPIS – AKVATINTA
BAKROPIS je kronika protejskih moći duše,
opsercvacija srcem, bdijenje
i nad nevoljnim pokretima, potporom poštedi ploče;
nad suspregnutom odlučnošću
i utonućem sumnjama podlokane akvatinte,
nad nasrtajima protivnog, što, krčeći put pokretu, odrješitim zaključcima crpi snagu.
ISPIS na ploči, strugotinom prikriven izbor iz ukupnosti udara bila
i urod dvopjeva igle i svojeglavog saveznika kiseline,
čudo je daha, zračečeg i unutar klopke kovine,
a bljesak uspjelog otiska, nabreklog vlagom i sluzi,
sjaj kaplje drobi,
ključajućeg života, pod Leeuwenhoekovim staklom.
25.10.2006.
SUHA IGLA
Bliska glazbi, spoju mjere i nemjerljivog, SUHA je IGLA međuprostor i sretni tren dodira slikarske avanture i grafičke strogosti.
Zamućenost linija i neočekivanost prijelaza potire vremensko određenje otiska: mjesto mu je uz teorbu, a odraz u vodi mletačkih kanala.
Slutnja pogodnog staništa u izražajnosti ove tehnike, mamac je plodovima taloga nekadašnjih stvarnosti, snova i boli, amalgama i sidrišta našeg zrelog bića.
Kroteći proboj unutarnjeg, sputavajući ulomak živog, konstrukcija, udio promišljanja, poput hobotnice, dijelom žrtvuje krake.
Rezultati su obrisi izmijenjeni pulsiranjem života.
Potvrda njegovog prepoznavanja uzdahom i potresenošću, pretječući onu neoprostivo zakašnjelog razumskog, uviđajuć znak suvišnosti svakog novog ureza, zaustavlja ruku.
4.10.2002.
SKICA
Poput skele zgrade, kojoj je odgođeno zatvaranje šupljina, USPJELA SKICA počiva na sklopu dijelova neugrožene autonomnosti. Zbir sila istodobnog razdvajanja i spajanja, uvjetovanog opstojnošću cjeline i vitalnošću neokrnjene vrijednosti odjeljaka, razlog je njezine jedrine.
Unutar autorovog neponovljivog svijeta oblika, SKICA, kao primjer negacije imitativnog, ostaje autohtona činjenica, podložna samo zakonima likovnosti.
1.9.2003.
ZRCALO
Ponovljena je povijest slikara:
loše cipele, prljav okovratnik, smotuljci papira i prikaze tmine,
izgnane parama kiselina i gustoćom balzama, iz humusa,
smješe otrpljenog i taloga natrulih sjećanja.
Provjera pogledom otriježnjenim svanućem,
uobličenih ulomaka preboljelog, čini izlišnom
bojazan od izranjanja biografskih natruha.
Rasterećenje autora je dvostruko.
Taljenje u crtež ili sliku, njihovo je zatajenje.
Vrelinom slitine odstranjeni su i elementi osobnog,
doušnički pridodatog balasta.
I dok se krljušti mozaika ljeskaju, nekad ozarene
sjajem limenih puhača, dok liniju pera pokorava notni zapis,
a konturu cjeline ne zastire grumenje riječi,
teret suočavanja sa značenjem, sad je pred promatračem:
za tren, uzlet je to ljudskog nad činjenicom konačnosti,
uzbudljivost i izgubljene bitke neiznevjerenih pravila,
trijumf nehaja nad osjećajem uzaludnosti
- ples svjesnog uskraćenosti nade.
12.11.2005.
BAKROPIS – AKVATINTA
BAKROPIS je kronika protejskih moći duše,
opsercvacija srcem, bdijenje
i nad nevoljnim pokretima, potporom poštedi ploče;
nad suspregnutom odlučnošću
i utonućem sumnjama podlokane akvatinte,
nad nasrtajima protivnog, što, krčeći put pokretu, odrješitim zaključcima crpi snagu.
ISPIS na ploči, strugotinom prikriven izbor iz ukupnosti udara bila
i urod dvopjeva igle i svojeglavog saveznika kiseline,
čudo je daha, zračečeg i unutar klopke kovine,
a bljesak uspjelog otiska, nabreklog vlagom i sluzi,
sjaj kaplje drobi,
ključajućeg života, pod Leeuwenhoekovim staklom.
