Božidar Brezinščak Bagola: Zdravica dobrosusjedstvu Hrvata i Slovenaca,
Biblioteka Mala knjižnica Društva hrvatskih književnika, Zagreb 2020. (300 str.)
Sredinom svibnja ove godine izašla je u biblioteci Mala knjižnica Društva hrvatskih književnika u Zagrebu zanimljiva knjiga pod naslovom »ZDRAVICA dobrosusjedstvu Hrvata i Slovenaca». Autor knjige je književnik i prevoditelj Božidar Brezinščak Bagola, rođen 1947. u selu Vrbišnica kod Huma na Sutli, u sjeverozapadnom kutku Hrvatskog zagorja. Po završenoj osnovnoj školi odlazi u malo sjemenište misionara lazarista u Zagreb. Pjesme je počeo pisati u drugom razredu srednje vjerske škole koju su vodili franjevci na Svetom Duhu. O počecima njegova pjesnikovanja i njegovom trojednom imenu ovako u popratnoj recenziji piše književni kritičar Zdravko Zima: »Sudbinu ljudskih bića, pa jednako tako i pisaca, ponekad određuju detalji. U slučaju Božidara Brezinščaka Bagole, detalj se krije u onom što Nijemci zovu Beiname. Krije se, dakle, u nadimku. Pjesme je Brezinščak počeo pisati vrlo rano, štoviše, pisao ih je bilingvalno, na hrvatskom i slovenskom jeziku. Budući da nije bilo preporučljivo baviti se pored Svetog pisma još i književnošću i pisanjem pjesama, Brezinščak je svoje radove potpisivao pseudonimima. Poslije svega, ni prvi ni drugi pseudonim, Taborčan i Vragosavljević, nisu mu se činili dovoljno adekvatnim. U pismu koje je 1969. poslao na adresu Janeza Gradišnika, urednika časopisa Prostor in čas, Brezinščak objašnjava kako je došlo do trojednog imena koje je postalo neizostavnim dijelom njegova ljudskog i autorskog identiteta. U kući koju je zajedno s njivom i voćnjakom nekoć davno kupio njegov djed Adalbert, živio je osobenjak i samotnjak kojeg su suseljani zvali Bagola. Tako se 22 godine poslije rođenja Božidara Brezinščaka rodio i njegov knjiški supplement koji će na neki način postati važniji od njegova krsnog imena. Ime je prejudiciralo njegov put prema Bogu, dok je nadimak sugerirao otklon. Možda ne i herezu, ali svakako otklon koji će biti traumatičan, ali isto tako stimulativan za njegove literarne ambicije. Ako je mitski Bagola bio čudak, takvim se pokazao i onaj koji je adoptirao njegov nadimak. Jer kako drukčije legitimirati franjevačkog dijaka kojem je stihotvorstvo draže od evanđeoske propedeutike, koji piše na dva naizgled bliska a opet različita jezika i koji svakom gestom daje do znanja da njegovo shvaćanje Boga ne korespondira nužno s institucionalnim kršćanstvom?«
Studij teologije započeo je u Ljubljani, nastavio u Eichstättu i Münchenu, a diplomirao na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu 1974. Zbog pripovijetke »Žrtva unatoč svemu« s temom homoseksualnosti u crkvenim odgojnim ustanovama, objavljene u Večernjem listu 15. 12. 1973. godine, bilo mu je uskraćeno ređenje za svećenika i morao je smjesta napustiti zgradu bogoslovije na zagrebačkom Kaptolu. Kao diplomirani teolog i »gastarbajter« upisao je studij filozofije u Münchenu, a diplomirao na Filozofskom fakultetu u Beogradu 1978. Iste godine vratio se u rodni kraj. Zaposlio se kao prevoditelj, urednik radničkih novina i rukovoditelj službe za informiranje i kulturu Tvornice stakla Straža u Humu na Sutli. Od 1990. do 1993. bio je kadrovski direktor tvornice, od 1993. do 1996. načelnik općine Hum na Sutli, od 1996. do 2001. ravnatelj Humskog kulturnog središta, od 2001. do 2009. načelnik općine Hum na Sutli u dva uzastopna mandata, a od 2009. do odlaska u mirovinu 2012. knjižničar Narodne knjižnice u Humu na Sutli.
Član je Društva hrvatskih književnika, Društva hrvatskih književnih prevoditelja, Hrvatskog filozofskog društva, Društva hrvatsko-slovenskog prijateljstva i Esperantskog društva Trixini.
Dosad je objavio pet zbirki pjesama na hrvatskom i jednu na slovenskom jeziku, četiri romana, tri knjige pripovijedaka i šest knjiga putopisa, eseja i ogleda. Jedan je od najmarljivijih prevoditelja sa slovenskog na hrvatski. Iza sebe ima čitavu biblioteku prevedenih djela najznačajnijih slovenskih pisaca: Slovenski začinjavci, od Trubara do Linharta, Matica srpska, Novi Sad 1978.; Josip Jurčič: Pripovijetke, Matica srpska, Novi Sad 1979.; Dragotin Kette - Josip Murn: Izabrane pjesme, Matica srpska, Novi Sad 1981.; Lojze Kovačič: Tri žene (roman), Cankarjeva založba, Zagreb1985.; Edvard Kocbek: Drugovanje (dnevnik), Cankarjeva založba, Zagreb 1986.; Veno Taufer - Dane Zajc: Izabrane pjesme, Forum, Zagreb 1987.; Suvremena slovenska poezija, Forum, Zagreb 1988.; Anton Trstenjak: Kroz prizmu riječi, Đakovo 1996.; Anton Trstenjak: Umireš da bi živio, Đakovo 1997.; Edvard Kocbek: Izabrane pjesme, Alfa, Zagreb 2009.; Edvard Kocbek: Izabrana djela (novele, dnevnici, eseji), Alfa, Zagreb 2009.; Vinko Möderndorfer: Nitko više ne piše pisma (roman), Alfa, Zagreb 2014.; Andrej E. Skubic: Samo dođi doma (roman), Alfa, Zagreb 2016.; Ovdje i sada (antologija novijeg slovenskog pjesništva), Naklada Đuretić, Zagreb 2016.; Lojze Kovačič: Pridošlice (roman u dvije knjige), Alfa, Zagreb 2017.; Lojze Kovačič: Kristalno vrijeme (roman), Meandar Media, Zagreb 2018.; Brane Senegačnik: Tijela tišine, Literis, Zagreb 2019.; Tone Peršak: Preobrazbe (roman), Meandar Medio, Zagreb 2020.; Peter Kovačič Peršin: Kako biti i opstati čovjekom, Alfa, Zagreb 2020. U posljednje vrijeme latio se prevođenja opsežnog eposa u tri knjige Vrata nepovrata suvremenog slovenskog pjesnika Borisa A. Novaka.
Budući da je rođen uz samu granicu s Republikom Slovenijom, Bagola je od najranijih dana slovensku tradiciju i književnost shvatio kao svoju duhovnu popudbinu. Zato nije čudno, piše recenzent Zdravko Zima, »da njegova ZDRAVICA počinje istoimenom pjesmom Franca Prešerna, pledirajući za jednu vrstu kohabitacije na koju smo u vremenima nacionalističke revindikacije gotovo zaboravili«. U uvodnom eseju osvrće se i obrazlaže svoju tjelesnu i duhovnu okrenutost slovenskom obzorju. Prvo poglavlje donosi zapise iz vremena studentskog boravka u Ljubljani, kad se egzistencijalno prepoznavao u tjeskobnom sučeljavanju crkveno-institucionalne poslušnosti i mladenački buntovne nepopustljivosti. Drugo poglavlje donosi pet memoarskih zapisa o prijateljevanju s poznatim Slovencima (Stres, Kocbek, Gradišnik, Križnik, Rodé), koji su presudno utjecali na njegovo spisateljsko i prevodilačko osposobljavanje. Treće poglavlje čine dnevnički zapisi iz razdoblja kad je obnašao dužnost načelnika pogranične općine Hum na Sutli (u tri mandata) te bio neposrednim svjedokom mogućeg suživota Hrvata i Slovenaca, unatoč službenim političkim napetostima i politikantskim provokacijama. Četvrto poglavlje donosi aktualne oglede, poglede i prosudbe o svijetlim primjerima dobrosusjedstva u Sutlanskom podneblju; o Stanku Vrazu kao preteči europeizma; o panonskoj teoriji Jerneja Kopitara; o panorami novijeg slovenskog pjesništva; o romanima Lojze Kovačiča, jednog od najvećih romanopisaca među južnoslavenskim narodima; o spisateljskim preobrazbama slovenskog književnika i bivšeg ministra za kulturu Tone Peršaka, te o izabranim djelima Petra Kovačiča Peršina, jednog od najpoznatijih živući slovenskih personalista. Peto poglavlje donosi razgovore objavljene u listovima, časopisima ili radijskim emisijama. Ti razgovori detaljno upotpunjuju sliku o autoru kao čovjeku koji živi ponajprije u svoje ime, kojemu je zavičaj značio uvijek nešto mnogo šire od rodnog mjesta, koji je u svako doba nastojao živjeti i djelovati za toplu ljudsku riječ i smijeh bez granica.
Ovaj prikaz možemo s pravom zaključiti konstatacijom da je Božidar Brezinščak Bagola protagonist hrvatske i slovenske književnosti, kao što je to svojevremeno bio Stanko Vraz. Svojim djelovanjem, autorskim i prevodilačkim, na najbolji način demantira skučenost provincijalaca koji ne vide preko vlastitog plota, što je itekako valjan razlog da se pozorno pročita ovo njegovo poticajno svjedočenje.
Božidar Brezinščak Bagola: Zdravica dobrosusjedstvu Hrvata i Slovenaca,
Biblioteka Mala knjižnica Društva hrvatskih književnika, Zagreb 2020. (300 str.)
Sredinom svibnja ove godine izašla je u biblioteci Mala knjižnica Društva hrvatskih književnika u Zagrebu zanimljiva knjiga pod naslovom »ZDRAVICA dobrosusjedstvu Hrvata i Slovenaca». Autor knjige je književnik i prevoditelj Božidar Brezinščak Bagola, rođen 1947. u selu Vrbišnica kod Huma na Sutli, u sjeverozapadnom kutku Hrvatskog zagorja. Po završenoj osnovnoj školi odlazi u malo sjemenište misionara lazarista u Zagreb. Pjesme je počeo pisati u drugom razredu srednje vjerske škole koju su vodili franjevci na Svetom Duhu. O počecima njegova pjesnikovanja i njegovom trojednom imenu ovako u popratnoj recenziji piše književni kritičar Zdravko Zima: »Sudbinu ljudskih bića, pa jednako tako i pisaca, ponekad određuju detalji. U slučaju Božidara Brezinščaka Bagole, detalj se krije u onom što Nijemci zovu Beiname. Krije se, dakle, u nadimku. Pjesme je Brezinščak počeo pisati vrlo rano, štoviše, pisao ih je bilingvalno, na hrvatskom i slovenskom jeziku. Budući da nije bilo preporučljivo baviti se pored Svetog pisma još i književnošću i pisanjem pjesama, Brezinščak je svoje radove potpisivao pseudonimima. Poslije svega, ni prvi ni drugi pseudonim, Taborčan i Vragosavljević, nisu mu se činili dovoljno adekvatnim. U pismu koje je 1969. poslao na adresu Janeza Gradišnika, urednika časopisa Prostor in čas, Brezinščak objašnjava kako je došlo do trojednog imena koje je postalo neizostavnim dijelom njegova ljudskog i autorskog identiteta. U kući koju je zajedno s njivom i voćnjakom nekoć davno kupio njegov djed Adalbert, živio je osobenjak i samotnjak kojeg su suseljani zvali Bagola. Tako se 22 godine poslije rođenja Božidara Brezinščaka rodio i njegov knjiški supplement koji će na neki način postati važniji od njegova krsnog imena. Ime je prejudiciralo njegov put prema Bogu, dok je nadimak sugerirao otklon. Možda ne i herezu, ali svakako otklon koji će biti traumatičan, ali isto tako stimulativan za njegove literarne ambicije. Ako je mitski Bagola bio čudak, takvim se pokazao i onaj koji je adoptirao njegov nadimak. Jer kako drukčije legitimirati franjevačkog dijaka kojem je stihotvorstvo draže od evanđeoske propedeutike, koji piše na dva naizgled bliska a opet različita jezika i koji svakom gestom daje do znanja da njegovo shvaćanje Boga ne korespondira nužno s institucionalnim kršćanstvom?«
Studij teologije započeo je u Ljubljani, nastavio u Eichstättu i Münchenu, a diplomirao na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu 1974. Zbog pripovijetke »Žrtva unatoč svemu« s temom homoseksualnosti u crkvenim odgojnim ustanovama, objavljene u Večernjem listu 15. 12. 1973. godine, bilo mu je uskraćeno ređenje za svećenika i morao je smjesta napustiti zgradu bogoslovije na zagrebačkom Kaptolu. Kao diplomirani teolog i »gastarbajter« upisao je studij filozofije u Münchenu, a diplomirao na Filozofskom fakultetu u Beogradu 1978. Iste godine vratio se u rodni kraj. Zaposlio se kao prevoditelj, urednik radničkih novina i rukovoditelj službe za informiranje i kulturu Tvornice stakla Straža u Humu na Sutli. Od 1990. do 1993. bio je kadrovski direktor tvornice, od 1993. do 1996. načelnik općine Hum na Sutli, od 1996. do 2001. ravnatelj Humskog kulturnog središta, od 2001. do 2009. načelnik općine Hum na Sutli u dva uzastopna mandata, a od 2009. do odlaska u mirovinu 2012. knjižničar Narodne knjižnice u Humu na Sutli.
Član je Društva hrvatskih književnika, Društva hrvatskih književnih prevoditelja, Hrvatskog filozofskog društva, Društva hrvatsko-slovenskog prijateljstva i Esperantskog društva Trixini.
Dosad je objavio pet zbirki pjesama na hrvatskom i jednu na slovenskom jeziku, četiri romana, tri knjige pripovijedaka i šest knjiga putopisa, eseja i ogleda. Jedan je od najmarljivijih prevoditelja sa slovenskog na hrvatski. Iza sebe ima čitavu biblioteku prevedenih djela najznačajnijih slovenskih pisaca: Slovenski začinjavci, od Trubara do Linharta, Matica srpska, Novi Sad 1978.; Josip Jurčič: Pripovijetke, Matica srpska, Novi Sad 1979.; Dragotin Kette - Josip Murn: Izabrane pjesme, Matica srpska, Novi Sad 1981.; Lojze Kovačič: Tri žene (roman), Cankarjeva založba, Zagreb1985.; Edvard Kocbek: Drugovanje (dnevnik), Cankarjeva založba, Zagreb 1986.; Veno Taufer - Dane Zajc: Izabrane pjesme, Forum, Zagreb 1987.; Suvremena slovenska poezija, Forum, Zagreb 1988.; Anton Trstenjak: Kroz prizmu riječi, Đakovo 1996.; Anton Trstenjak: Umireš da bi živio, Đakovo 1997.; Edvard Kocbek: Izabrane pjesme, Alfa, Zagreb 2009.; Edvard Kocbek: Izabrana djela (novele, dnevnici, eseji), Alfa, Zagreb 2009.; Vinko Möderndorfer: Nitko više ne piše pisma (roman), Alfa, Zagreb 2014.; Andrej E. Skubic: Samo dođi doma (roman), Alfa, Zagreb 2016.; Ovdje i sada (antologija novijeg slovenskog pjesništva), Naklada Đuretić, Zagreb 2016.; Lojze Kovačič: Pridošlice (roman u dvije knjige), Alfa, Zagreb 2017.; Lojze Kovačič: Kristalno vrijeme (roman), Meandar Media, Zagreb 2018.; Brane Senegačnik: Tijela tišine, Literis, Zagreb 2019.; Tone Peršak: Preobrazbe (roman), Meandar Medio, Zagreb 2020.; Peter Kovačič Peršin: Kako biti i opstati čovjekom, Alfa, Zagreb 2020. U posljednje vrijeme latio se prevođenja opsežnog eposa u tri knjige Vrata nepovrata suvremenog slovenskog pjesnika Borisa A. Novaka.
Budući da je rođen uz samu granicu s Republikom Slovenijom, Bagola je od najranijih dana slovensku tradiciju i književnost shvatio kao svoju duhovnu popudbinu. Zato nije čudno, piše recenzent Zdravko Zima, »da njegova ZDRAVICA počinje istoimenom pjesmom Franca Prešerna, pledirajući za jednu vrstu kohabitacije na koju smo u vremenima nacionalističke revindikacije gotovo zaboravili«. U uvodnom eseju osvrće se i obrazlaže svoju tjelesnu i duhovnu okrenutost slovenskom obzorju. Prvo poglavlje donosi zapise iz vremena studentskog boravka u Ljubljani, kad se egzistencijalno prepoznavao u tjeskobnom sučeljavanju crkveno-institucionalne poslušnosti i mladenački buntovne nepopustljivosti. Drugo poglavlje donosi pet memoarskih zapisa o prijateljevanju s poznatim Slovencima (Stres, Kocbek, Gradišnik, Križnik, Rodé), koji su presudno utjecali na njegovo spisateljsko i prevodilačko osposobljavanje. Treće poglavlje čine dnevnički zapisi iz razdoblja kad je obnašao dužnost načelnika pogranične općine Hum na Sutli (u tri mandata) te bio neposrednim svjedokom mogućeg suživota Hrvata i Slovenaca, unatoč službenim političkim napetostima i politikantskim provokacijama. Četvrto poglavlje donosi aktualne oglede, poglede i prosudbe o svijetlim primjerima dobrosusjedstva u Sutlanskom podneblju; o Stanku Vrazu kao preteči europeizma; o panonskoj teoriji Jerneja Kopitara; o panorami novijeg slovenskog pjesništva; o romanima Lojze Kovačiča, jednog od najvećih romanopisaca među južnoslavenskim narodima; o spisateljskim preobrazbama slovenskog književnika i bivšeg ministra za kulturu Tone Peršaka, te o izabranim djelima Petra Kovačiča Peršina, jednog od najpoznatijih živući slovenskih personalista. Peto poglavlje donosi razgovore objavljene u listovima, časopisima ili radijskim emisijama. Ti razgovori detaljno upotpunjuju sliku o autoru kao čovjeku koji živi ponajprije u svoje ime, kojemu je zavičaj značio uvijek nešto mnogo šire od rodnog mjesta, koji je u svako doba nastojao živjeti i djelovati za toplu ljudsku riječ i smijeh bez granica.
Ovaj prikaz možemo s pravom zaključiti konstatacijom da je Božidar Brezinščak Bagola protagonist hrvatske i slovenske književnosti, kao što je to svojevremeno bio Stanko Vraz. Svojim djelovanjem, autorskim i prevodilačkim, na najbolji način demantira skučenost provincijalaca koji ne vide preko vlastitog plota, što je itekako valjan razlog da se pozorno pročita ovo njegovo poticajno svjedočenje.
