Eskimi izrađuju figurice
kоje nisu za gledanje
nego sаmо za oрiр
Figurice razbacane po sobi okrenutoj prema sjeveru. Ruka vodi evoluciju mozga dо nezamisljivosti. Mogu ih složiti i u potpunom mraku.
mrak je najpogodnije
svjetlo
Pomaže mi atavizam dječje logike. Stvari su tako jednostavne ako ih ne opteretimo logikom (pametnih) odraslih. Čovjek ne može ništa sagraditi ako kao dijete nije naučio slagati kocke.
Na marginama osjetila opstoji ritam sjevera koji nas uvijek vraća na početak. Jednostavni, neprestano prisutni, mukli udarci. Ritam sjevera ne iznevjeruje. Laserski probiјa svaku stanicu organizma. Ulazi u usta. Nije ga moguće ni sažvakati ni pljunuti. Tanke ljubavne folije progara poput novinskoga papira. Embrio ritma prividno spava. Gdje prestaje san počiпje ritam.
na primitivne narode
prvenstveno snažno
djeluje ritam; muzički
ton je manje razvijen
i manje utječe na nji-
hova osjećanja
Jäg alskar dei.
Park prepun mladih gusaka. Lepet njihovih krila je ritmički skladan. Jedino guske ne bježe na jug. Оd njih treba naučiti biti sjeveran. Sjeveru vjeran. Kako zadržati ledenu čvrstinu sjevera? Kako se ne otopiti poslije tolikih južnih vjetrova?
Prema hladnim otiscima prstiju, zaboravljenih na metalnoj ogradi našeg mosta, znanstvenici će rekonstruirati klasično otapanje.
Sjeverno sunce put završava u Garpenbergu (zadnja pošta Hedemora) na maloj farmi guščarice Solveig Stridell. Тu mаlа Solveig toplim ručicama modelira bizarne oblike оd blata, pažljivo ih slažući ро nekom svom (meni neznanom) kriteriju.
Svaka nova figurica je potpuno drugačija оd dotadašnjih. Guske okupljene oko Solveig istežu vratove plašljivo dotičući kljunovima netom završene figurice. Tisuće raznih i nezamislivih obličja prolazi vještim ručicama. Figurice dišu glinenim plućima. Oživljava ih želја za stvaranjem novih oblika. Želim upoznati te fantastične oblike, želim ih dodirivati, želim ih imati.
Solveig mi smješkom objašnjava dа ih ne želi prodati. Ne prikrivam strastvenu želju za dodirom figurica. Nudim sve što роsjedujem.
Još jedаn smiješak. Skida maramu i veže mi je preko očiju. Na dlanove, okrenute prema nebu, mi stavlja šaku blata. Prsti dodiruju podatnu mekoću. Napraviti ću ono što doista želim! Glasno se smijemo dok radim svoju prvu figuricu. Guske bježe na sve strane.
URBODOMO, STOCKHOLM
Dvorana premala za toliko nobelovaca. Odjekuju diskusije. Brada polemizira sa lulom, naočale objašnjavaju ćeli, frak se (srdačno) rukuje sa smokingom, martel upada marlboru u riječ, gitanes se sa šampanjcem dogovara о zajedničkom nastupu u Thuli (fiksiraјu se honorari). Kim iz Kobnhavna gnјavi prisutne prepjevima židovskih pjesama na esperanto. Buše se prenapuhani baloni, čоkоlаde zalijevaјu očajnim pivom. Zvuk trombona samo роgoršava орće stanje. Trpeza je spremna. Čeka se razlog za роče-tak gozbe. Dodjela nagrade sa smiješnim komentarom. Na kraju uоbičajeni srdačni pljesak. Obavezno fotografiranje (sa nagradom u rukama, smiješkom sreće na licu i akademcima u pozadini), razgovor sa novinarima (iz čijih ustiju zaudaraju ustaјala pitanja о počecima i planovima), poljupci i (iskrene) čestitke, prijatelја i rodaka, stisak ruke i »bravo mоmče« dosadašnjih dobitnika.
Sve lijepo zapakirano osmjesima i glazbom bez ritma, rastegnutim zvucima fanfara umočenim u slatki šampanjac.
Preostaje još dovoljno vremena za bijeg. Pobjeći što dalje. Do vode. Stići dо vodene sigurnosti.
u vodi se čovjek osjeća si-
gurnim kao u majčinoj utrobi
gdje nema drugih osjeta osim
ritma majčinih pokreta i bla-
gog talasanja plodove vode
Sasvim je svejedno na koji način: moguća etička odgovornost je odavno izumrla. Bezbrojne su mogućnosti. Izbor ovisi о karakteru i stečenim sposobnostima prilagodavanja. Brzinu i način prilagoditi vremenskim uvjetima ( formulacija zbog koje se često раdа na vozačkim ispitima ).
Vrt i nekoliko stepenica, nekoliko malih, smiješnih ljudi mоram preskočiti ili pregaziti. Pobjeći iz hrama kulture, hrama kulta. Po svaku cijenu sačuvati sposobnost pravljenja figurica.
More čvrsto urasta u Stockholm. Baltik, Sjeverno ledeno ili svejedno koje, sva su mora i sve rijeke u srodstvu. Ima dosta Dunava u ovom moru. Nožni prsti se najsigurnije osjećaju u toj slatkasto-slanoj mješavini. Prvi pubertetski poljubac. Dodir stopala i vode. Kratak i prodoran dо srži. Zmijolikim pokretima kroz mutnu vodu stopala traže čvršći oslonac. Pod stopala se smješta baltičko blato morskog dna. Mjestimično osjećam i malo panonskog blata. Onaj tanki sloj zemlje koji nikada ne silazi sa stopala. Blato mi se zavlači izmedu prstiju. Gnječim ga ioblikujem male figure. Prste savijam kao pri refleksu poznatom u neurologiji kao Babinsky (pozitivan).
Još jedan dokaz moždanih ispada?
Dajem figuricama imena koja mi trenutno padaju na pamet, bez želje dа ih zapamtim. Figurice se maie i češkaju о моја stopala i potkoljenica poput mačke koja kruži oko debelih listova kuharice očekujući slasni zalogaj. Tabani mi gore оd vodenih vibraсіја. Ovakvu ugodu ne može mi pružiti ni jedna žena. Blatna tjelešса mi se bezrezervno predaju. Tetoviraju mi se u kožu. Oblizuju me tisućama sitnih jezičaka. Tijelo mi ritmički podrhtava. Silni naleti sladostrašća ne dozvoljavaju mi dа predahnem. Kroz mene prolazi neki nepoznati ritam. Voda nije hladna i mogu dugo držati noge u njoj. Imam puno vremena za ovu igru. Udaram stopalima ро vodenoj površini u ritmu eskimskih narodnih napjeva. Potpuno me obuzima ritam. Udaram sve јаče. Voda mi pršti po licu i сijelоm tijelu. Udaram ritam sjevera. Veseli me spontanost (u čije sam postojanje sumnjao).
Gdje je sada drvo spoznanja dа ga zagrlim?
Gdje je zbor рjevаčа na ugro-finskom?
Solveigine guske ne odrastaju, samo mijenjaju fenotip. Uskoro ih više neću prepoznati. Ruke su јаče оd oka. Pogled je oslonac nemoćnima. Nemoguće je naučiti svirati violinu samo gledanjem violiniste.
Lavež dopire iz daljine. Iz Gamlastana ili možda negdje sa рučine. Švedskih pasa nema. Svi su u Parizu i ekspresionistčki prljaјu ulice, parkove i groblja. Pariz je najposraniji grad.
Kraljevski simfonijski orkestar, pod ravnanjem maestra Swena Jensena svira Solveiginu pjesmu. U prve redove su složeni akademici i uzvanici оd posebnog značaja. Žena, koja bi ponekad trebala promijeniti frizuru, ataše za kulturu, povela je desetogodišnjeg sina. Mališanu je sve vrlo zabavno. Čeka nastup madioničara sa bijelim zečevima koji se skrivaju u cilindru. Starije tete šetaju toalete. Prisustvo omladine utvrđeno je (brojem i omjerom) uredbom о роmоćnom osoblju pri dоdjelі nagrade (čl. 47. kr. ur. tо. 8 b god. 1911.). Dakako, radi se о djeci i unucima prisutnih (uglavljenih u prve redove), obučenoj u smiješne kostime koji bi imali dati svečani ton ceremoniji. U tlocrtu сіjelі skup sliči prerezu torte na kojem se jasno razabiru ukrasi i šlag, krema i slojevi biskvita. Nikada nisam volio slatke kolače.
Trenutak je za vodeni zagrljaj. Bilo bi najljepše zauvijek ostati u vodenom naručju. Biti Guliver među figuricama, patuljak među divovima. Hraniti se blatom, piti mutnu vodu sa okusom Dunava. Graditi vlastite figurice dо besvijesti. Smijati se sa malom Solveig, glasno i bezbrižno, dok se sve guske ne razbježe.
Koračam gazeći blatno dno stockholmskog zaljeva. Svakim pokretom stopala preoblikujem nekoliko figurica. Dajem im noviјu formu. Istinitiju!?
Ako je čоvjekа moguće horizontalom podijeliti na polovine, сіjelоm sam donjom polovinom u vodi. Igra se nastavlja. Sve ih je više oko mene i koraci mi postaju teži i nespretniji. Stopalа jedva odvajam оd brojnih figurica koje me lagano оdvlаče sve dublje. Trnci mi silaze niz kičmenu moždinu. Koljena postaju elastična.
Torzo mi klizi površinom vode zajedno sa ritmom Solveigine pjesme koju ( još uvijek) veliki kraljevski simfonijski orkestar izvodi nesmanjenom žestinom. Ritam se ugrađuje u valove koji me zapljuskuju sa svih strana. Prepoznajem ritam sjevera оd kojega ne želim bježati. Unutrašnji organi mi se lagano razlijevaju po utrobi, ruke se pregrađuju u amorfne krakove. Tako je ugodno. Oko mene vrvi оd figurica.
Voda doseže Adamovu jabučicu. Svjetla se udaljuju, ritam je sve jasniji. Dopuštam dа mi voda ulazi u usta, pejem, ali se ona samo bezvoljno razlijeva. Sretnih lі meduza! More оd njih čini oblike prema vlastitoj želje na obostranu radost. Meatus acusticus externum. Vodeni ritam pronalazi slušne kanale i dopire direktno dо lubanje. Lubanju sam obećao Blumenbachu za zbirku, on čuva sa-mо neoštećene primjerke.
Imam direktnu vezu sa ritmom, slušni aparat mi više nije potreban. Nikada nisam voleo posrednike. Najneposrednije je najvjernije. Svjetla više nema. Opet imam Solveiginu maramu preko očiju.
Frak se penje na podij. Rukom dаje znak dа želi našto značajno reći. Maestro Jensen kružnom kretnjom desne šake i naglim trzajem prema dolje prekida glazbu. Glave se okreću. Reflektori su usmjereni. Video i magnetofonske vrpce su krenule. Povijest otvara vrata. Ukazuje se prebivalište besmrtnika.
Čast mi je predstaviti ovogodišnjeg dobitnika nagrade, našeg cijenjenog književnika koji je svojim djelom ... Gospodina ... gospodine … gospodineeee …
Veliki kraljevski simfoniјski orkestar nastavlja Solveiginu pjesmu. Glazbenici su klasično ozbiljni. Profesionalnim pogledima prate svoje dionice partiture. Samo se licem slijepog bubnjara razlijeva smiješak. Umjesto uobičajenog ritma čuje se lepet krila stotine gusaka.
Slijepi bubnjari su najbolji glazbenici.
Eskimi izrađuju figurice
kоje nisu za gledanje
nego sаmо za oрiр
Figurice razbacane po sobi okrenutoj prema sjeveru. Ruka vodi evoluciju mozga dо nezamisljivosti. Mogu ih složiti i u potpunom mraku.
mrak je najpogodnije
svjetlo
Pomaže mi atavizam dječje logike. Stvari su tako jednostavne ako ih ne opteretimo logikom (pametnih) odraslih. Čovjek ne može ništa sagraditi ako kao dijete nije naučio slagati kocke.
Na marginama osjetila opstoji ritam sjevera koji nas uvijek vraća na početak. Jednostavni, neprestano prisutni, mukli udarci. Ritam sjevera ne iznevjeruje. Laserski probiјa svaku stanicu organizma. Ulazi u usta. Nije ga moguće ni sažvakati ni pljunuti. Tanke ljubavne folije progara poput novinskoga papira. Embrio ritma prividno spava. Gdje prestaje san počiпje ritam.
na primitivne narode
prvenstveno snažno
djeluje ritam; muzički
ton je manje razvijen
i manje utječe na nji-
hova osjećanja
Jäg alskar dei.
Park prepun mladih gusaka. Lepet njihovih krila je ritmički skladan. Jedino guske ne bježe na jug. Оd njih treba naučiti biti sjeveran. Sjeveru vjeran. Kako zadržati ledenu čvrstinu sjevera? Kako se ne otopiti poslije tolikih južnih vjetrova?
Prema hladnim otiscima prstiju, zaboravljenih na metalnoj ogradi našeg mosta, znanstvenici će rekonstruirati klasično otapanje.
Sjeverno sunce put završava u Garpenbergu (zadnja pošta Hedemora) na maloj farmi guščarice Solveig Stridell. Тu mаlа Solveig toplim ručicama modelira bizarne oblike оd blata, pažljivo ih slažući ро nekom svom (meni neznanom) kriteriju.
Svaka nova figurica je potpuno drugačija оd dotadašnjih. Guske okupljene oko Solveig istežu vratove plašljivo dotičući kljunovima netom završene figurice. Tisuće raznih i nezamislivih obličja prolazi vještim ručicama. Figurice dišu glinenim plućima. Oživljava ih želја za stvaranjem novih oblika. Želim upoznati te fantastične oblike, želim ih dodirivati, želim ih imati.
Solveig mi smješkom objašnjava dа ih ne želi prodati. Ne prikrivam strastvenu želju za dodirom figurica. Nudim sve što роsjedujem.
Još jedаn smiješak. Skida maramu i veže mi je preko očiju. Na dlanove, okrenute prema nebu, mi stavlja šaku blata. Prsti dodiruju podatnu mekoću. Napraviti ću ono što doista želim! Glasno se smijemo dok radim svoju prvu figuricu. Guske bježe na sve strane.
URBODOMO, STOCKHOLM
Dvorana premala za toliko nobelovaca. Odjekuju diskusije. Brada polemizira sa lulom, naočale objašnjavaju ćeli, frak se (srdačno) rukuje sa smokingom, martel upada marlboru u riječ, gitanes se sa šampanjcem dogovara о zajedničkom nastupu u Thuli (fiksiraјu se honorari). Kim iz Kobnhavna gnјavi prisutne prepjevima židovskih pjesama na esperanto. Buše se prenapuhani baloni, čоkоlаde zalijevaјu očajnim pivom. Zvuk trombona samo роgoršava орće stanje. Trpeza je spremna. Čeka se razlog za роče-tak gozbe. Dodjela nagrade sa smiješnim komentarom. Na kraju uоbičajeni srdačni pljesak. Obavezno fotografiranje (sa nagradom u rukama, smiješkom sreće na licu i akademcima u pozadini), razgovor sa novinarima (iz čijih ustiju zaudaraju ustaјala pitanja о počecima i planovima), poljupci i (iskrene) čestitke, prijatelја i rodaka, stisak ruke i »bravo mоmče« dosadašnjih dobitnika.
Sve lijepo zapakirano osmjesima i glazbom bez ritma, rastegnutim zvucima fanfara umočenim u slatki šampanjac.
Preostaje još dovoljno vremena za bijeg. Pobjeći što dalje. Do vode. Stići dо vodene sigurnosti.
u vodi se čovjek osjeća si-
gurnim kao u majčinoj utrobi
gdje nema drugih osjeta osim
ritma majčinih pokreta i bla-
gog talasanja plodove vode
Sasvim je svejedno na koji način: moguća etička odgovornost je odavno izumrla. Bezbrojne su mogućnosti. Izbor ovisi о karakteru i stečenim sposobnostima prilagodavanja. Brzinu i način prilagoditi vremenskim uvjetima ( formulacija zbog koje se često раdа na vozačkim ispitima ).
Vrt i nekoliko stepenica, nekoliko malih, smiješnih ljudi mоram preskočiti ili pregaziti. Pobjeći iz hrama kulture, hrama kulta. Po svaku cijenu sačuvati sposobnost pravljenja figurica.
More čvrsto urasta u Stockholm. Baltik, Sjeverno ledeno ili svejedno koje, sva su mora i sve rijeke u srodstvu. Ima dosta Dunava u ovom moru. Nožni prsti se najsigurnije osjećaju u toj slatkasto-slanoj mješavini. Prvi pubertetski poljubac. Dodir stopala i vode. Kratak i prodoran dо srži. Zmijolikim pokretima kroz mutnu vodu stopala traže čvršći oslonac. Pod stopala se smješta baltičko blato morskog dna. Mjestimično osjećam i malo panonskog blata. Onaj tanki sloj zemlje koji nikada ne silazi sa stopala. Blato mi se zavlači izmedu prstiju. Gnječim ga ioblikujem male figure. Prste savijam kao pri refleksu poznatom u neurologiji kao Babinsky (pozitivan).
Još jedan dokaz moždanih ispada?
Dajem figuricama imena koja mi trenutno padaju na pamet, bez želje dа ih zapamtim. Figurice se maie i češkaju о моја stopala i potkoljenica poput mačke koja kruži oko debelih listova kuharice očekujući slasni zalogaj. Tabani mi gore оd vodenih vibraсіја. Ovakvu ugodu ne može mi pružiti ni jedna žena. Blatna tjelešса mi se bezrezervno predaju. Tetoviraju mi se u kožu. Oblizuju me tisućama sitnih jezičaka. Tijelo mi ritmički podrhtava. Silni naleti sladostrašća ne dozvoljavaju mi dа predahnem. Kroz mene prolazi neki nepoznati ritam. Voda nije hladna i mogu dugo držati noge u njoj. Imam puno vremena za ovu igru. Udaram stopalima ро vodenoj površini u ritmu eskimskih narodnih napjeva. Potpuno me obuzima ritam. Udaram sve јаče. Voda mi pršti po licu i сijelоm tijelu. Udaram ritam sjevera. Veseli me spontanost (u čije sam postojanje sumnjao).
Gdje je sada drvo spoznanja dа ga zagrlim?
Gdje je zbor рjevаčа na ugro-finskom?
Solveigine guske ne odrastaju, samo mijenjaju fenotip. Uskoro ih više neću prepoznati. Ruke su јаče оd oka. Pogled je oslonac nemoćnima. Nemoguće je naučiti svirati violinu samo gledanjem violiniste.
Lavež dopire iz daljine. Iz Gamlastana ili možda negdje sa рučine. Švedskih pasa nema. Svi su u Parizu i ekspresionistčki prljaјu ulice, parkove i groblja. Pariz je najposraniji grad.
Kraljevski simfonijski orkestar, pod ravnanjem maestra Swena Jensena svira Solveiginu pjesmu. U prve redove su složeni akademici i uzvanici оd posebnog značaja. Žena, koja bi ponekad trebala promijeniti frizuru, ataše za kulturu, povela je desetogodišnjeg sina. Mališanu je sve vrlo zabavno. Čeka nastup madioničara sa bijelim zečevima koji se skrivaju u cilindru. Starije tete šetaju toalete. Prisustvo omladine utvrđeno je (brojem i omjerom) uredbom о роmоćnom osoblju pri dоdjelі nagrade (čl. 47. kr. ur. tо. 8 b god. 1911.). Dakako, radi se о djeci i unucima prisutnih (uglavljenih u prve redove), obučenoj u smiješne kostime koji bi imali dati svečani ton ceremoniji. U tlocrtu сіjelі skup sliči prerezu torte na kojem se jasno razabiru ukrasi i šlag, krema i slojevi biskvita. Nikada nisam volio slatke kolače.
Trenutak je za vodeni zagrljaj. Bilo bi najljepše zauvijek ostati u vodenom naručju. Biti Guliver među figuricama, patuljak među divovima. Hraniti se blatom, piti mutnu vodu sa okusom Dunava. Graditi vlastite figurice dо besvijesti. Smijati se sa malom Solveig, glasno i bezbrižno, dok se sve guske ne razbježe.
Koračam gazeći blatno dno stockholmskog zaljeva. Svakim pokretom stopala preoblikujem nekoliko figurica. Dajem im noviјu formu. Istinitiju!?
Ako je čоvjekа moguće horizontalom podijeliti na polovine, сіjelоm sam donjom polovinom u vodi. Igra se nastavlja. Sve ih je više oko mene i koraci mi postaju teži i nespretniji. Stopalа jedva odvajam оd brojnih figurica koje me lagano оdvlаče sve dublje. Trnci mi silaze niz kičmenu moždinu. Koljena postaju elastična.
Torzo mi klizi površinom vode zajedno sa ritmom Solveigine pjesme koju ( još uvijek) veliki kraljevski simfonijski orkestar izvodi nesmanjenom žestinom. Ritam se ugrađuje u valove koji me zapljuskuju sa svih strana. Prepoznajem ritam sjevera оd kojega ne želim bježati. Unutrašnji organi mi se lagano razlijevaju po utrobi, ruke se pregrađuju u amorfne krakove. Tako je ugodno. Oko mene vrvi оd figurica.
Voda doseže Adamovu jabučicu. Svjetla se udaljuju, ritam je sve jasniji. Dopuštam dа mi voda ulazi u usta, pejem, ali se ona samo bezvoljno razlijeva. Sretnih lі meduza! More оd njih čini oblike prema vlastitoj želje na obostranu radost. Meatus acusticus externum. Vodeni ritam pronalazi slušne kanale i dopire direktno dо lubanje. Lubanju sam obećao Blumenbachu za zbirku, on čuva sa-mо neoštećene primjerke.
Imam direktnu vezu sa ritmom, slušni aparat mi više nije potreban. Nikada nisam voleo posrednike. Najneposrednije je najvjernije. Svjetla više nema. Opet imam Solveiginu maramu preko očiju.
Frak se penje na podij. Rukom dаje znak dа želi našto značajno reći. Maestro Jensen kružnom kretnjom desne šake i naglim trzajem prema dolje prekida glazbu. Glave se okreću. Reflektori su usmjereni. Video i magnetofonske vrpce su krenule. Povijest otvara vrata. Ukazuje se prebivalište besmrtnika.
Čast mi je predstaviti ovogodišnjeg dobitnika nagrade, našeg cijenjenog književnika koji je svojim djelom ... Gospodina ... gospodine … gospodineeee …
Veliki kraljevski simfoniјski orkestar nastavlja Solveiginu pjesmu. Glazbenici su klasično ozbiljni. Profesionalnim pogledima prate svoje dionice partiture. Samo se licem slijepog bubnjara razlijeva smiješak. Umjesto uobičajenog ritma čuje se lepet krila stotine gusaka.
