Sjedni tu, pored mene,
sklupčana stavit ću ti
glavu u krilo.
Miluj me po kosi,
namotaj pramen na kažiprst
i lagano zategni,
zanemari pri tom sijede.
Prstima prati linije bora,
sklizni rukom u
udubinu između grudi.
Kružnim nježnim pokretima
gladi me po trbuhu
kao majka dijete.
Prigni se i poljubi me tu,
iza uha, na spoju kose i kože,
kratkim ovlaš poljupcima.
Na stopalima potraži mi
točke opuštanja.
Diraj me potpuno bezgrešno
jer tvoje ruke su tu, na meni,
da otaru tjeskobu dana.
Skuhaj mi čaj
i liječi me od života.
KUĆA
Da smo nas dvoje
gradili kuću
u žutilu brnistre
bila bi suhozid.
Slagali bi kamen sumnje
na kamen požude.
Gradili kuću bez krova
da kiša ispere sav grijeh,
bez vrata i prozora,
štit od svijeta i pogleda.
Kušali bi gorak motar
i mirisali zdrobljen koromač
ispod naših tijela.
Pružala bi ruke prema
nebeskom stropu
s kojeg padaju zvijezde
ostavljajući srebro
u našoj kosi.
Takvu kuću, dragi,
sagradili bi mi.
PAG
Popet ću se na
ono brdo,
oštar kamen
razderat će mi stopala,
tek suhi buseni smilja
donijet će mi malo olakšanja.
Nisi me vidio?
Otplivat ću prema
onoj hridi,
u naletima bure
i soli što mi pali oči
uzviknut ću tvoje ime.
Nisi me čuo?
Ni vidio
kad sam zbacila
sa sebe kostrijet
satkanu od
tvojih laži…
Ni čuo
dok sam tonula
u dubinu
pod teretom
vlastite obmane…
VERONIKA I MARIJA
Doveli su me i polegli
na krevet u sredini,
izboli vene i otišli.
Duboko dišući osjećala sam
otjecanje boli i smirenje,
jedino strepnja još je ostala
zalijepljena u grlu.
Pridigla sam se polako,
svjetlost bolničkog hodnika
otkrila mi je dvije starice
koje su povremeno zastenjale.
Njihove suhonjave ručice
vezali su čvrstim remenom
za metalne ograde kreveta.
Nesigurnim korakom
otišla sam do prozora,
rub grada i mrak u kojem te
osjećam, tražim i odustajem...
Na pločama čitam imena starica:
Veronika i Marija.
Dvije žene biblijskih imena
na izmaku stenju i hropću,
a ja ih zamišljam mlade kako
vode ljubav pod vrbama,
rađaju djecu u polju,
ispraćaju svoje drage...
Smrt ih je noćas
nekoliko puta pohodila.
Miluje ih po žutim
koščatim licima i
sklanja im pramenove onog
što je nekad bila kosa,
daje im još malo vremena.
Na smrznutu, snježnu ženu,
mrtvu u duši,
u sredini sobe,
ni ne obazire se.
ČAJ
Skuhaj mi čaj,
molim te.
Sjedni tu, pored mene,
sklupčana stavit ću ti
glavu u krilo.
Miluj me po kosi,
namotaj pramen na kažiprst
i lagano zategni,
zanemari pri tom sijede.
Prstima prati linije bora,
sklizni rukom u
udubinu između grudi.
Kružnim nježnim pokretima
gladi me po trbuhu
kao majka dijete.
Prigni se i poljubi me tu,
iza uha, na spoju kose i kože,
kratkim ovlaš poljupcima.
Na stopalima potraži mi
točke opuštanja.
Diraj me potpuno bezgrešno
jer tvoje ruke su tu, na meni,
da otaru tjeskobu dana.
Skuhaj mi čaj
i liječi me od života.
KUĆA
Da smo nas dvoje
gradili kuću
u žutilu brnistre
bila bi suhozid.
Slagali bi kamen sumnje
na kamen požude.
Gradili kuću bez krova
da kiša ispere sav grijeh,
bez vrata i prozora,
štit od svijeta i pogleda.
Kušali bi gorak motar
i mirisali zdrobljen koromač
ispod naših tijela.
Pružala bi ruke prema
nebeskom stropu
s kojeg padaju zvijezde
ostavljajući srebro
u našoj kosi.
Takvu kuću, dragi,
sagradili bi mi.
PAG
Popet ću se na
ono brdo,
oštar kamen
razderat će mi stopala,
tek suhi buseni smilja
donijet će mi malo olakšanja.
Nisi me vidio?
Otplivat ću prema
onoj hridi,
u naletima bure
i soli što mi pali oči
uzviknut ću tvoje ime.
Nisi me čuo?
Ni vidio
kad sam zbacila
sa sebe kostrijet
satkanu od
tvojih laži…
Ni čuo
dok sam tonula
u dubinu
pod teretom
vlastite obmane…
VERONIKA I MARIJA
Doveli su me i polegli
na krevet u sredini,
izboli vene i otišli.
Duboko dišući osjećala sam
otjecanje boli i smirenje,
jedino strepnja još je ostala
zalijepljena u grlu.
Pridigla sam se polako,
svjetlost bolničkog hodnika
otkrila mi je dvije starice
koje su povremeno zastenjale.
Njihove suhonjave ručice
vezali su čvrstim remenom
za metalne ograde kreveta.
Nesigurnim korakom
otišla sam do prozora,
rub grada i mrak u kojem te
osjećam, tražim i odustajem...
Na pločama čitam imena starica:
Veronika i Marija.
Dvije žene biblijskih imena
na izmaku stenju i hropću,
a ja ih zamišljam mlade kako
vode ljubav pod vrbama,
rađaju djecu u polju,
ispraćaju svoje drage...
Smrt ih je noćas
nekoliko puta pohodila.
Miluje ih po žutim
koščatim licima i
sklanja im pramenove onog
što je nekad bila kosa,
daje im još malo vremena.
Na smrznutu, snježnu ženu,
mrtvu u duši,
u sredini sobe,
ni ne obazire se.
