TOLIKO JE JUČERAŠNJEG DJETINJSTVA U BLAGOSTI / TOLIKO JE VČERAŠNJEGA OTROŠTVA V BLAGOSTI
ŽENO NADE
(Mujer de la esperanza)
Marija od Nade,
čekaj me.
Golubice nježnosti,
guči mi.
Gospođo od milosti,
dodijeli mi je.
Rupčiću muke,
lepršaj mi.
Zarobljenice ljubavi,
zatoči me.
Srno strpljivosti,
uspori me.
Poslu bez umora,
podari mi snagu.
Grozničavi snijegu,
daj mi prezimiti.
Mladosti bez veselja
pusti me odrasti.
Tišino među glasovima,
umiri me.
Tjeskobno spavanje,
zibaj me.
Vrtlarice svjetlosti,
njeguj me.
Ženo nade,
zaboravi.
Da mi se iznova roditi.
Amen.
ZAHVALJIVANJE
(Acción de gracias)
Hvala ti Bože za zrak koji udišem,
iako sam zaboravio na taj dar koji me održava na životu.
Hvala ti Bože, za kruh s moga stola
koji umnožavaš kako bi se dijelio;
hvala za vodu koja izvire, jer je moja žeđ priziva,
hvala za sol čiji je okus od prvoga dana
osjećao moj jezik.
Hvala za ulje, za sunce razapeto, za neizbrisivu tetovažu
na vrućemu čelu, za uzdignuti zatiljak i ranu u grudima;
hvala za ovo srce koje nije od praha,
za krv mjesečara u tijelu;
hvala za moje noge koje opravdavaju strpljivost zemlje;
hvala za moju desnu ruku i njezin slučajni šesti prst;
hvala za drugu, koja je u svojoj dobroti, šutljiva sluškinja;
hvala za oči, nezasitna rudarska okna
u čijim galerijama stvarnost postaje san,
hvala za ova usta koja, kad se radi o istini, nikada nisu podmitljiva
i za nježne usne koje nisu karanfil u sjeni;
hvala za darovanu snagu koja nadvladava moju plahost
i ne misli o moći već o dobru koje želi;
hvala za godine koje si mi dodjeljivao,
za svu piljevinu koja je hinila stablo,
za sav mukotrpan rad i napor potreban da ga se obavi,
koji me je podučio više nego što sam očekivao;
hvala za moje roditelje kojima sam sličan,
koji i dalje dodiruju svijet sve dok ja koračam po putu;
hvala za mnogobrojne odane prijatelje i za ove malobrojne
koji su otišli kao izdajnici i ne shvativši to;
hvala za ljubav o kojoj mi je pjevala sirena
dok me je jedan anđeo privezivao uz jarbol;
hvala ti što mene samoga zarobljavaš u mojemu slobodnom
mišljenju
i dodjeljuješ mi brzinu ranjenog jelena,
drhtaj zvijezde Danice, umor repatice, spokoj oceana.
Hvala za ovu danju svjetlost i tminu koja nadolazi,
koja će jednom postati vječna i za bezgranični sjaj
u kojemu nagon postojanja neće dopuštati zabunu.
MOJA JE KRV ZBROJ SVETE SNAGE
(Mi sangres es suma del valor sagrado)
Moja je krv zbroj svete snage
plavoga mora i podrijetla jednoga naroda;
zlatne otoke i naraštaje
utjelovila je u mojoj iščezavajućoj sjeni.
Gospodin sam i patim jer su me pokorile
okrutna surovost i poniznost
svojstvene mrtvacima obilježenim
sudbinom poput mene.
Meni govore i u ustima mi
– iako na stranom jeziku –
odjekuje njihova silna naklonost i vječna patnja,
zamor od njihovih borba i vapaj,
kršćanska svetost, sirena
tužni poj i izgubljena ljubav.
TOLIKO JE JUČERAŠNJEG DJETINJSTVA U BLAGOSTI
(Tanta infancia de ayer en la ternura)
Toliko je jučerašnjeg djetinjstva u blagosti
kojom promatram topljenje snijega,
toliko se gleda i ne vidi se
kako se
u hladnome beskrvnom perju gubi moja sreća.
Toliko je poučna poledica koja još uvijek sjaji
u kristalu zore koja steže,
toliko je čist vjetar koji huji
i koji osjećam u grumenu mutne noći.
Toliko je razgolićene svjetlosti na obronku
proročanskih snova zore,
toliko polena anemone na mome čelu.
Toliko je nevinosti u tome nemirnom satu
u kojem srce tuži za mladićem
doskora u nekom snijegu, kojega još uvijek u sebi oplakujem.
Hvala ti Bože za zrak koji udišem,
iako sam zaboravio na taj dar koji me održava na životu.
Hvala ti Bože, za kruh s moga stola
koji umnožavaš kako bi se dijelio;
hvala za vodu koja izvire, jer je moja žeđ priziva,
hvala za sol čiji je okus od prvoga dana
osjećao moj jezik.
Hvala za ulje, za sunce razapeto, za neizbrisivu tetovažu
na vrućemu čelu, za uzdignuti zatiljak i ranu u grudima;
hvala za ovo srce koje nije od praha,
za krv mjesečara u tijelu;
hvala za moje noge koje opravdavaju strpljivost zemlje;
hvala za moju desnu ruku i njezin slučajni šesti prst;
hvala za drugu, koja je u svojoj dobroti, šutljiva sluškinja;
hvala za oči, nezasitna rudarska okna
u čijim galerijama stvarnost postaje san,
hvala za ova usta koja, kad se radi o istini, nikada nisu podmitljiva
i za nježne usne koje nisu karanfil u sjeni;
hvala za darovanu snagu koja nadvladava moju plahost
i ne misli o moći već o dobru koje želi;
hvala za godine koje si mi dodjeljivao,
za svu piljevinu koja je hinila stablo,
za sav mukotrpan rad i napor potreban da ga se obavi,
koji me je podučio više nego što sam očekivao;
hvala za moje roditelje kojima sam sličan,
koji i dalje dodiruju svijet sve dok ja koračam po putu;
hvala za mnogobrojne odane prijatelje i za ove malobrojne
koji su otišli kao izdajnici i ne shvativši to;
hvala za ljubav o kojoj mi je pjevala sirena
dok me je jedan anđeo privezivao uz jarbol;
hvala ti što mene samoga zarobljavaš u mojemu slobodnom
mišljenju
i dodjeljuješ mi brzinu ranjenog jelena,
drhtaj zvijezde Danice, umor repatice, spokoj oceana.
Hvala za ovu danju svjetlost i tminu koja nadolazi,
koja će jednom postati vječna i za bezgranični sjaj
u kojemu nagon postojanja neće dopuštati zabunu.
MOJA JE KRV ZBROJ SVETE SNAGE
(Mi sangres es suma del valor sagrado)
Moja je krv zbroj svete snage
plavoga mora i podrijetla jednoga naroda;
zlatne otoke i naraštaje
utjelovila je u mojoj iščezavajućoj sjeni.
Gospodin sam i patim jer su me pokorile
okrutna surovost i poniznost
svojstvene mrtvacima obilježenim
sudbinom poput mene.
Meni govore i u ustima mi
– iako na stranom jeziku –
odjekuje njihova silna naklonost i vječna patnja,
zamor od njihovih borba i vapaj,
kršćanska svetost, sirena
tužni poj i izgubljena ljubav.
TOLIKO JE JUČERAŠNJEG DJETINJSTVA U BLAGOSTI
(Tanta infancia de ayer en la ternura)
Toliko je jučerašnjeg djetinjstva u blagosti
kojom promatram topljenje snijega,
toliko se gleda i ne vidi se
kako se
u hladnome beskrvnom perju gubi moja sreća.
Toliko je poučna poledica koja još uvijek sjaji
u kristalu zore koja steže,
toliko je čist vjetar koji huji
i koji osjećam u grumenu mutne noći.
Toliko je razgolićene svjetlosti na obronku
proročanskih snova zore,
toliko polena anemone na mome čelu.
Toliko je nevinosti u tome nemirnom satu
u kojem srce tuži za mladićem
doskora u nekom snijegu, kojega još uvijek u sebi oplakujem.
