Zvuk kotačića sa nebrojenih kofera budio me je oba jutra u hotelu na Piazza San Geremia nadomak željezničke postaje Santa Lucia. I ja sam, doduše, svojim koferom pridonio tom masovnom šumu, kada sam dan prije sišao sa vlaka i sa velikog stubišta zaronio u rijeku turista sa koferima dok smo se probijali uz plato Canala grande, među montažnim mostićima poslaganim u dijelovima za potrebe poplave, penjući se na mostove ili na sve te vaporette (autobuse na vodi) i taksije. Venecija nas je sve primala u svoja stara njedra kano islužena kurtizana sjetna pogleda, odjevena u oronule mramorne fasade koje su nekoć svjedočile njenom sjaju i utjecaju.
Uzeo sam si trenutak da se zaustavim na vrhu obližnjeg mosta Scalzi i zaokružim pogledom premnoge barke kako brazdaju vode i kanale Venecije i njene lagune. Ljudi koji su neobično vješto manevrirali svim tim plovilima međusobno su komunicirali kratkim zvižducima i cijeli taj uzburkani kaos glatko je tekao ispod mojih nogu. U daljini predamnom šepirio se impozantni most Calatrava, čija je nosiva konstrukcija, majstorstvo varioca, neodoljivo podsjećala na tamnu kralježnicu kita. Taj biser moderne arhitekture spaja željezničku sa autobusnom postajom. Na lijevoj obali se u mramoru bjelasa crkva Simeone Piccolo sa visokom bakenom kupolom što je prva znamenitost koju turist ugleda ako u Veneciju dođe kopnom. Monumentalno pročelje željezničke postaje iz koje maločas iziđoh, lijepi je primjer fašističkog stila arhitekture koji se može vidjeti u svakom talijanskom gradu, pa i po Istri – karakterizira ga izčišćena forma i predimenzioniranost lišena malograđanskog detalja; kombiniranje antičkih elemenata evocira slavnu prošlost a grandioznost, koja je bila najzastupljenija osobina ovog stila, prenosila je dokazano krivu poruku da je kolektiv važniji od pojedinca.
La Serenissima, kako joj stoljećima tepaju, iliti Najspokojnija, doživjela je svoj zaton nadiranjem osmanlija i otkrićem dviju Amerika; danas je oblijegaju horde turista iz čitavog svijeta ali i među njima valja uočiti razliku. Od 1895. tu je ustanovljena prva Međunarodna Izložba Umjetnosti iz koje je kasnije proizašla jedna od najprestižnijih kulturnih institucija na svijetu, koncipirana tako da svaka zemlja svake druge godine pošalje ono najbolje što ima kako bi se pridružila nenametljivom razgovoru umjetnosti među kulturama iz cijeloga svijeta. Babilon ljudi, jezika, fizionomija i stilova odijevanja slijeva se tako u Arsenal i Vrtove a osjećaj posjetitelja nadasve je nesvakidašnji i intenzivan – svjedočimo jakost i jednakopravnost u svojoj različitosti.
Na Bienallu je ove godine Sloveniju predstavljala mlada videastka, umjetnica Nika Autor. Nju smo imali čast ugostiti i u Hrvatskom kulturnom društvu u Mariboru krajem kolovoza, kada smo uspješno izveli video-radionicu; uz Nikinu nenadomjestivu pomoć snimili smo prvi dokumentarni film “Hiša in štorije”, čime je naša likovna sekcija učinila proboj i u video svijet. Sam film moguće je vidjeti i na youtube kanalu HKDM-a a problematizira napuštene kuće u centru Maribora te upozorava mjerodavne da učine nešto po tom pitanju.
To neočekivano poznanstvo poslužilo kao povod da krenem u Veneciju poduprijeti umjetnicu i posvjedočiti se o čemu se to tamo zapravo radi. Video je kao medij bio izuzetno prisutan na toj velikoj izložbi koja se nedavno zatvorila; Nika Autor je Sloveniju predstavila dostojno i relevantno: umjetnički prerađenim videouratkom mladog imigranta iz Sirije koji je svojim mobitelom, zamislite, možda čak i iPhoneom, snimio suputnika naguranog u podvozje vagona u pokretu, u neposrednoj blizini škripećih čeličnih kotača i pruge koja je tekla pod jurećim vlakom. Suputnik je bio nasmijan; oni su za sada uspješno prodirali u tvrđavu Evropu.
Hrvatski predstavnici koji su izlagali u neposrednoj blizini na mene su ostavili ne pretjerano dubok dojam, nažalost! Bilo kako bilo, nakon jednodnevnog overdoziranja umjetnošću valjalo se vratiti u hotel i odmoriti se za sutrašnje doživljaje u Vrtovima. Sa balkona sam gledao jedne druge imigrante - zamislite jedan veliki trg koji živi samo u donjoj trećini, udaljen od crkve; tamo gdje teče zamišljena linija među dvjema ulicama koje su dio prstena pješačke zone unutar Venecije, teče ta rijeka ljudi sa koferima u svojim dolascima i odlascima. Na zamišljenoj obali te rijeke stoje drugačiji ljudi – ti zloglasni imigranti pecaju pažnju nehajnih turista odapinjući nekakve napravice sa plavom LED diodom u visinu i do 20 metara. Ispijao sam čašu crvenog vina i pustio se hipnotizirati igrom par točaka plave svetlosti kako uporno bivaju lansirane u zrak i zatim mekano, u rotaciji padaju natrag u ruku onog nesretnika koji ih pokušava uvaliti za par eura. Takvih svjetionika mizerije koji su u trzajima dosezali visinu krovova zgrada bilo je na skoro svakom trgu u Veneciji.
Drugo jutro me je vaporetto odveo mimo groblja na jednom od otoka u laguni na Murano, umanjenu kopiju Venecije. I opet, moja nevoljkost priznati kako i moja radoznala, turistička prisutnost dopridonosi enormnoj cijeni capuccina na jednom od trgova. Trebao sam požuriti odraditi drugu polovicu Bienalla, Vrtove.
Giardini su kompleks 30 paviljona država razmješteni u parku pod visokim krošnjama drveća, među šetnicama ili uz travnjake. Park je dao sagraditi Napoleon, srušivši dvije crkve. Centralni paviljon (nekadašnji talijanski), bio je sagrađen 1895 i nakon njega su uslijedili mnogi drugi; zanimljivo je gledati kako se kompleks razvijao kroz povijest: prvi su došli Belgijci (1907), zatim Mađari (1909). Austrijanci su raspadom austrougarske vjerojatno imali druge prioritete tako da su svoj paviljon sagradili tek 1934. Njemački paviljon je bio sagrađen iste godine kao i mađarski ali nacistima očito nije bio dovoljno grandiozan i zato je nanovo sagrađen bio 1938., u zoru novog svesvjetskog krvoprolića. Danas, kad se Njemačka posipa pepelom iz Auschwitza, tu monumentalnost doživljava kao svojevrsnu sramotu i utoliko je glavni ulaz u paviljon zatvoren prozirnim staklom; ulazi se sa strane. Da ne nabrajam baš sve, spomenuo bih jedinu građevinu koja gosti više nacija; to su Srbija, Egipat, Poljska i Rumunjska. Paviljon je bio sagrađen 1932 i tamo gdje se sada kočoperi sljednica još uvijek u betonu visoko nad ulazom piše naziv bivše nam zajedničke države; u visini očiju inoks slova nemušto našarafljena na fasadu jednostavno bodu oči. Nekako sam, a priori, bio narogušen kada sam ulazio vidjeti što nam Srbi ovaj puta serviraju. Suzdržaću se komentara u ime dobrosusjedskih odnosa koji su ionako godinama udaljeni. I dok su pravoslavci i katolici tako lijepo posvađani, baš onako kako nam to Evanđelje nalaže, na mostu preko kanala usred Vrtova dežuraju vojnici naoružani do zuba; ruke im počivaju na automatskim puškama i oni su tu za svaki slučaj, poučeni novijim europskim iskustvom.
Biennale u Veneciji 2017 – kratak izlet
Zvuk kotačića sa nebrojenih kofera budio me je oba jutra u hotelu na Piazza San Geremia nadomak željezničke postaje Santa Lucia. I ja sam, doduše, svojim koferom pridonio tom masovnom šumu, kada sam dan prije sišao sa vlaka i sa velikog stubišta zaronio u rijeku turista sa koferima dok smo se probijali uz plato Canala grande, među montažnim mostićima poslaganim u dijelovima za potrebe poplave, penjući se na mostove ili na sve te vaporette (autobuse na vodi) i taksije. Venecija nas je sve primala u svoja stara njedra kano islužena kurtizana sjetna pogleda, odjevena u oronule mramorne fasade koje su nekoć svjedočile njenom sjaju i utjecaju.
Uzeo sam si trenutak da se zaustavim na vrhu obližnjeg mosta Scalzi i zaokružim pogledom premnoge barke kako brazdaju vode i kanale Venecije i njene lagune. Ljudi koji su neobično vješto manevrirali svim tim plovilima međusobno su komunicirali kratkim zvižducima i cijeli taj uzburkani kaos glatko je tekao ispod mojih nogu. U daljini predamnom šepirio se impozantni most Calatrava, čija je nosiva konstrukcija, majstorstvo varioca, neodoljivo podsjećala na tamnu kralježnicu kita. Taj biser moderne arhitekture spaja željezničku sa autobusnom postajom. Na lijevoj obali se u mramoru bjelasa crkva Simeone Piccolo sa visokom bakenom kupolom što je prva znamenitost koju turist ugleda ako u Veneciju dođe kopnom. Monumentalno pročelje željezničke postaje iz koje maločas iziđoh, lijepi je primjer fašističkog stila arhitekture koji se može vidjeti u svakom talijanskom gradu, pa i po Istri – karakterizira ga izčišćena forma i predimenzioniranost lišena malograđanskog detalja; kombiniranje antičkih elemenata evocira slavnu prošlost a grandioznost, koja je bila najzastupljenija osobina ovog stila, prenosila je dokazano krivu poruku da je kolektiv važniji od pojedinca.
La Serenissima, kako joj stoljećima tepaju, iliti Najspokojnija, doživjela je svoj zaton nadiranjem osmanlija i otkrićem dviju Amerika; danas je oblijegaju horde turista iz čitavog svijeta ali i među njima valja uočiti razliku. Od 1895. tu je ustanovljena prva Međunarodna Izložba Umjetnosti iz koje je kasnije proizašla jedna od najprestižnijih kulturnih institucija na svijetu, koncipirana tako da svaka zemlja svake druge godine pošalje ono najbolje što ima kako bi se pridružila nenametljivom razgovoru umjetnosti među kulturama iz cijeloga svijeta. Babilon ljudi, jezika, fizionomija i stilova odijevanja slijeva se tako u Arsenal i Vrtove a osjećaj posjetitelja nadasve je nesvakidašnji i intenzivan – svjedočimo jakost i jednakopravnost u svojoj različitosti.
Na Bienallu je ove godine Sloveniju predstavljala mlada videastka, umjetnica Nika Autor. Nju smo imali čast ugostiti i u Hrvatskom kulturnom društvu u Mariboru krajem kolovoza, kada smo uspješno izveli video-radionicu; uz Nikinu nenadomjestivu pomoć snimili smo prvi dokumentarni film “Hiša in štorije”, čime je naša likovna sekcija učinila proboj i u video svijet. Sam film moguće je vidjeti i na youtube kanalu HKDM-a a problematizira napuštene kuće u centru Maribora te upozorava mjerodavne da učine nešto po tom pitanju.
To neočekivano poznanstvo poslužilo kao povod da krenem u Veneciju poduprijeti umjetnicu i posvjedočiti se o čemu se to tamo zapravo radi. Video je kao medij bio izuzetno prisutan na toj velikoj izložbi koja se nedavno zatvorila; Nika Autor je Sloveniju predstavila dostojno i relevantno: umjetnički prerađenim videouratkom mladog imigranta iz Sirije koji je svojim mobitelom, zamislite, možda čak i iPhoneom, snimio suputnika naguranog u podvozje vagona u pokretu, u neposrednoj blizini škripećih čeličnih kotača i pruge koja je tekla pod jurećim vlakom. Suputnik je bio nasmijan; oni su za sada uspješno prodirali u tvrđavu Evropu.
Hrvatski predstavnici koji su izlagali u neposrednoj blizini na mene su ostavili ne pretjerano dubok dojam, nažalost! Bilo kako bilo, nakon jednodnevnog overdoziranja umjetnošću valjalo se vratiti u hotel i odmoriti se za sutrašnje doživljaje u Vrtovima. Sa balkona sam gledao jedne druge imigrante - zamislite jedan veliki trg koji živi samo u donjoj trećini, udaljen od crkve; tamo gdje teče zamišljena linija među dvjema ulicama koje su dio prstena pješačke zone unutar Venecije, teče ta rijeka ljudi sa koferima u svojim dolascima i odlascima. Na zamišljenoj obali te rijeke stoje drugačiji ljudi – ti zloglasni imigranti pecaju pažnju nehajnih turista odapinjući nekakve napravice sa plavom LED diodom u visinu i do 20 metara. Ispijao sam čašu crvenog vina i pustio se hipnotizirati igrom par točaka plave svetlosti kako uporno bivaju lansirane u zrak i zatim mekano, u rotaciji padaju natrag u ruku onog nesretnika koji ih pokušava uvaliti za par eura. Takvih svjetionika mizerije koji su u trzajima dosezali visinu krovova zgrada bilo je na skoro svakom trgu u Veneciji.
Drugo jutro me je vaporetto odveo mimo groblja na jednom od otoka u laguni na Murano, umanjenu kopiju Venecije. I opet, moja nevoljkost priznati kako i moja radoznala, turistička prisutnost dopridonosi enormnoj cijeni capuccina na jednom od trgova. Trebao sam požuriti odraditi drugu polovicu Bienalla, Vrtove.
Giardini su kompleks 30 paviljona država razmješteni u parku pod visokim krošnjama drveća, među šetnicama ili uz travnjake. Park je dao sagraditi Napoleon, srušivši dvije crkve. Centralni paviljon (nekadašnji talijanski), bio je sagrađen 1895 i nakon njega su uslijedili mnogi drugi; zanimljivo je gledati kako se kompleks razvijao kroz povijest: prvi su došli Belgijci (1907), zatim Mađari (1909). Austrijanci su raspadom austrougarske vjerojatno imali druge prioritete tako da su svoj paviljon sagradili tek 1934. Njemački paviljon je bio sagrađen iste godine kao i mađarski ali nacistima očito nije bio dovoljno grandiozan i zato je nanovo sagrađen bio 1938., u zoru novog svesvjetskog krvoprolića. Danas, kad se Njemačka posipa pepelom iz Auschwitza, tu monumentalnost doživljava kao svojevrsnu sramotu i utoliko je glavni ulaz u paviljon zatvoren prozirnim staklom; ulazi se sa strane. Da ne nabrajam baš sve, spomenuo bih jedinu građevinu koja gosti više nacija; to su Srbija, Egipat, Poljska i Rumunjska. Paviljon je bio sagrađen 1932 i tamo gdje se sada kočoperi sljednica još uvijek u betonu visoko nad ulazom piše naziv bivše nam zajedničke države; u visini očiju inoks slova nemušto našarafljena na fasadu jednostavno bodu oči. Nekako sam, a priori, bio narogušen kada sam ulazio vidjeti što nam Srbi ovaj puta serviraju. Suzdržaću se komentara u ime dobrosusjedskih odnosa koji su ionako godinama udaljeni. I dok su pravoslavci i katolici tako lijepo posvađani, baš onako kako nam to Evanđelje nalaže, na mostu preko kanala usred Vrtova dežuraju vojnici naoružani do zuba; ruke im počivaju na automatskim puškama i oni su tu za svaki slučaj, poučeni novijim europskim iskustvom.
