Na bezvremenom raspadanju zemlje
počivaju uz njih proljetne ptice sklopljenih očiju.
Na zemlji bez zemlje, u zemlji bez zemlje
produženi , a onda prošireni otvaraju njihove oči
one uklonjene, a onda udaljene od onih drugih,
a oni drugi su mnogobrojni, na dolje pognuti
i zaostali stoje jedni drugima nasuprot
i stoje i pilje jedni u druge dalekim gledanjem
i ne žele ništa više samo drugo vrijeme.
U tim dubinama koje nitko nije vidio,
punim vjetra, vapna, žive djece i mrtvih žena,
tu je došlo vrijeme, ovamo k njima
ili – niti ovdje, niti tamo, nego samo mrtvima.
Ovdje unutra u omotu su, u plaštu su svijeta ljudi,
oni su im darovali smrt jednom pa drugom,
jednima, a onda svima.
Iz napuštenih dana gledaju sami sebe,
a onda jedni u druge
na brijegu križeva i bez križeva
gdje cvijeće ispred cvijeća traži cvijeće.
Ovdje nema odgovora ni s koje strana.
Siva poplava tla zvuči i razliježe se prigušenim zvonima,
to su snažni i klonuli i ukočeni zvuci survane zemlje.
Ovdje se cvijeće zaklelo zemlji govoreći sa
svim ustima sve dok slavuji ne dođu iz daleka
da pritisnu svoju tihu zemlju drugom zemljom
na srce i izbavit će tako svaku riječ
iz šumećih pukotina
koje ječe vječnu melodiju evropskim dubinama.
SVE SAMO POKRAJ SEBE STOJI
Brdo koje tamno i prijeteće u nebo strši,
u maglenom sumračju izbacuje zatomljene jecaje.
Ovdje se naseljava potpuno prigušena tuga vremena,
a tamo daleko pleše oko prošlih groblja
s onima tek smrću ohlađeni dimljivim uzdisajima.
Puni nepoznatog stijenja oni gledaju
u onoga koji ih dokučuje, šulja se kroz
transparentnu trajnost i ne kaže nišata
samo se sjenkovito širi, nadimlje se, grbi,
a onda iznenada na svom samotnom putu pjeva,
pjeva po daljinskim blizinama, a onda miruje
uz neku besmrtnost koja sjedi u vlastitoj tami.
Vječno ogrnuta u mrtvačku odoru
i nikada više nije znala tko je on, tko
neshvatljiv pepeo pjeva i njegovu blistavost,
a tko je ona smežurana prisutnost u praznom plavom.
Iznenada se njezina druga duga, duga sjena diže,
odlazi i odmah se vraća.
Ona sve odgovore odgoneta, tumači,
nekim tajnim šumom koji izijeda nekog
praznog boga sa stiješnjenim žutim očima.
NEŠTO SE OD NJEGA IZMOLJAVA
Već star, traljav, jadan, propao u šutnju, oronuo
kao nepokretno vrijeme, vonja na bačene dronjke,
izgubljen u cvatu svojih nabora,
opkoljen šutnjom i tajnim šumovima, protjeran
iz ovih očiju ovdje, zasjenjen začuđenim satima,
sam na kraju svijeta,
postavljen uz šutnju zaboravljenim rukama,
gušen s njima se izdužuje, tako izdužen nekim dostojanstvom
sam svoja usta nagriza, izbacuje zatomljene jecaje
i ne plače, on nikada ne plače, samo se smije.
Ostao je samo njegov smijeh bez suza koji se ceri
svojom transparentnom trajnosti nekog drugog čovjeka
koji naglo taj njegov prostor tamni
i ne miče se od njega, samo pokraj njega tiho stoji,
stoji i ne miče se više, i neki tihi šum iz međuprostora
od jednog teistog čovjeka.
Njegova samoća, došla iz daljine s tamnim očima,
izgledala je tako sama i bespomoćna kao
život jednog djetetakoje ništa ne zna.
Ona ga dotiče sa stisnutim šakama
i istodobno sluša ono daleko – tupo – bijelo
koje se kreće, glasno cvili
i cijela ljupkost života, očima iščezla,
strašnom sporosti trga svakoj sjeni noć.
Iz daljine se čuje noćna ptica kako zavija.
Negdje tamo iznenada izranja crni mramor
i odpoče svijetliti crno
ili je to neka crna ruka koja samo ovdje
njegovu sjenu traži.
Tamno indigoplava noći klizi,
klizi, gleda, sluša, sluša koja usta daju odgovor
iz natpisa koji miruje u odrpanoj pojavi ljudi
bez epitafa,
bez identiteta, a od njega nešto izmoljava.
PLAVA RUŽA
1
Njegov glas, silom nametnute sudbine
govori i izvan njegova tijela.
On ima druge duge ruke, druge zureće oči
koje zasjenjuju njegove nepomične suhe suze.
Vezan s njegovom slikom tumara s njim,
potiskuje na stranu sve postavljajući
čista odgovore bez pitanja,
i s odgovorom pita bez pitanja mahovinu punu tajni
pridošlu kao drugi smijeh iz duboke molitve ruže,
hladne kao zima.
U njoj ledena ukočenost zavija.
Sa strašnom sporošću slijedi škrbine i nabore,
a šuštanjem mjeri sve podzemne prostore i sluša
ona otvorena groblja koja se smiju,
a onda plaču sama oko sebe.
Sad se njegov glas izgubio u drugom glasu
i stalno i uvijek ponovno želi da prispije do ništavnosti
iz koje izlazi vrijeme s nekim jadnim raspalim silhuetama.
Reci mi tko je on u njihovoj velikoj šutnji.
Njegove širom raskriljene oči i raširene zjenice posuđene
s njegovim glasom njemu nešto došaptavaju,
2
istodobno u onog gnjevnog stvora pilje
koji težak kao nebeski uteg pozajmljen,
vremenu lagano i hladno kida iluzije.
Iluzije slite u glasove nekog života, slite u drugi život
umišljenom čežnjom njegovih poljubaca,
one žele govoriti s njim, a poslije s onim iskrivljenim ustima
koja iskaču iz smijeha onog plemenitog i niježnog mrtvaca
ili zaboravljenih ljudi istjeranih iz tame.
Bez otpora oni se ne gledaju, ipak oni stoje
jedni uz druge lagano i hladno
i gledaju otvrdlim očima plavu ružu koja leti
plavim prostorim između neba i pijeska
užasno iznakažena velikim crnim križevima.
VJEČNA MELODIJA
Na bezvremenom raspadanju zemlje
počivaju uz njih proljetne ptice sklopljenih očiju.
Na zemlji bez zemlje, u zemlji bez zemlje
produženi , a onda prošireni otvaraju njihove oči
one uklonjene, a onda udaljene od onih drugih,
a oni drugi su mnogobrojni, na dolje pognuti
i zaostali stoje jedni drugima nasuprot
i stoje i pilje jedni u druge dalekim gledanjem
i ne žele ništa više samo drugo vrijeme.
U tim dubinama koje nitko nije vidio,
punim vjetra, vapna, žive djece i mrtvih žena,
tu je došlo vrijeme, ovamo k njima
ili – niti ovdje, niti tamo, nego samo mrtvima.
Ovdje unutra u omotu su, u plaštu su svijeta ljudi,
oni su im darovali smrt jednom pa drugom,
jednima, a onda svima.
Iz napuštenih dana gledaju sami sebe,
a onda jedni u druge
na brijegu križeva i bez križeva
gdje cvijeće ispred cvijeća traži cvijeće.
Ovdje nema odgovora ni s koje strana.
Siva poplava tla zvuči i razliježe se prigušenim zvonima,
to su snažni i klonuli i ukočeni zvuci survane zemlje.
Ovdje se cvijeće zaklelo zemlji govoreći sa
svim ustima sve dok slavuji ne dođu iz daleka
da pritisnu svoju tihu zemlju drugom zemljom
na srce i izbavit će tako svaku riječ
iz šumećih pukotina
koje ječe vječnu melodiju evropskim dubinama.
SVE SAMO POKRAJ SEBE STOJI
Brdo koje tamno i prijeteće u nebo strši,
u maglenom sumračju izbacuje zatomljene jecaje.
Ovdje se naseljava potpuno prigušena tuga vremena,
a tamo daleko pleše oko prošlih groblja
s onima tek smrću ohlađeni dimljivim uzdisajima.
Puni nepoznatog stijenja oni gledaju
u onoga koji ih dokučuje, šulja se kroz
transparentnu trajnost i ne kaže nišata
samo se sjenkovito širi, nadimlje se, grbi,
a onda iznenada na svom samotnom putu pjeva,
pjeva po daljinskim blizinama, a onda miruje
uz neku besmrtnost koja sjedi u vlastitoj tami.
Vječno ogrnuta u mrtvačku odoru
i nikada više nije znala tko je on, tko
neshvatljiv pepeo pjeva i njegovu blistavost,
a tko je ona smežurana prisutnost u praznom plavom.
Iznenada se njezina druga duga, duga sjena diže,
odlazi i odmah se vraća.
Ona sve odgovore odgoneta, tumači,
nekim tajnim šumom koji izijeda nekog
praznog boga sa stiješnjenim žutim očima.
NEŠTO SE OD NJEGA IZMOLJAVA
Već star, traljav, jadan, propao u šutnju, oronuo
kao nepokretno vrijeme, vonja na bačene dronjke,
izgubljen u cvatu svojih nabora,
opkoljen šutnjom i tajnim šumovima, protjeran
iz ovih očiju ovdje, zasjenjen začuđenim satima,
sam na kraju svijeta,
postavljen uz šutnju zaboravljenim rukama,
gušen s njima se izdužuje, tako izdužen nekim dostojanstvom
sam svoja usta nagriza, izbacuje zatomljene jecaje
i ne plače, on nikada ne plače, samo se smije.
Ostao je samo njegov smijeh bez suza koji se ceri
svojom transparentnom trajnosti nekog drugog čovjeka
koji naglo taj njegov prostor tamni
i ne miče se od njega, samo pokraj njega tiho stoji,
stoji i ne miče se više, i neki tihi šum iz međuprostora
od jednog teistog čovjeka.
Njegova samoća, došla iz daljine s tamnim očima,
izgledala je tako sama i bespomoćna kao
život jednog djetetakoje ništa ne zna.
Ona ga dotiče sa stisnutim šakama
i istodobno sluša ono daleko – tupo – bijelo
koje se kreće, glasno cvili
i cijela ljupkost života, očima iščezla,
strašnom sporosti trga svakoj sjeni noć.
Iz daljine se čuje noćna ptica kako zavija.
Negdje tamo iznenada izranja crni mramor
i odpoče svijetliti crno
ili je to neka crna ruka koja samo ovdje
njegovu sjenu traži.
Tamno indigoplava noći klizi,
klizi, gleda, sluša, sluša koja usta daju odgovor
iz natpisa koji miruje u odrpanoj pojavi ljudi
bez epitafa,
bez identiteta, a od njega nešto izmoljava.
PLAVA RUŽA
1
Njegov glas, silom nametnute sudbine
govori i izvan njegova tijela.
On ima druge duge ruke, druge zureće oči
koje zasjenjuju njegove nepomične suhe suze.
Vezan s njegovom slikom tumara s njim,
potiskuje na stranu sve postavljajući
čista odgovore bez pitanja,
i s odgovorom pita bez pitanja mahovinu punu tajni
pridošlu kao drugi smijeh iz duboke molitve ruže,
hladne kao zima.
U njoj ledena ukočenost zavija.
Sa strašnom sporošću slijedi škrbine i nabore,
a šuštanjem mjeri sve podzemne prostore i sluša
ona otvorena groblja koja se smiju,
a onda plaču sama oko sebe.
Sad se njegov glas izgubio u drugom glasu
i stalno i uvijek ponovno želi da prispije do ništavnosti
iz koje izlazi vrijeme s nekim jadnim raspalim silhuetama.
Reci mi tko je on u njihovoj velikoj šutnji.
Njegove širom raskriljene oči i raširene zjenice posuđene
s njegovim glasom njemu nešto došaptavaju,
2
istodobno u onog gnjevnog stvora pilje
koji težak kao nebeski uteg pozajmljen,
vremenu lagano i hladno kida iluzije.
Iluzije slite u glasove nekog života, slite u drugi život
umišljenom čežnjom njegovih poljubaca,
one žele govoriti s njim, a poslije s onim iskrivljenim ustima
koja iskaču iz smijeha onog plemenitog i niježnog mrtvaca
ili zaboravljenih ljudi istjeranih iz tame.
Bez otpora oni se ne gledaju, ipak oni stoje
jedni uz druge lagano i hladno
i gledaju otvrdlim očima plavu ružu koja leti
plavim prostorim između neba i pijeska
užasno iznakažena velikim crnim križevima.
