zidovi stišću
strop se spušta
pod se diže
postajem mrlja
nemam usta za krik
ni srca za mržnju
ni uma za osvetu
ni vrata za bijeg
17. 1. 2004.
LETEĆI LJUDI
Posvećeno mojim dobročiniteljima.
Leteći ljudi
previjaju nadom
moje okrvavljene oblake
Njihova tiha krila
nose moje korake
neizvjesnim nebom
Prosuti plavetnilom
oni su one nasmijane točke
na kraju božanskih rečenica
26. 11. 2008.
SLABI
Tijelima od paučine
Hodamo svijetom oholi
Hvatamo varljive leptire
Mislimo imamo vremena
Jedemo memljivu hranu
Govoreći punim ustima
Gori nam iz očiju
Pošast su naši pogledi
Smrt je naša pratilja
Nismo zaslužili ni zrak
Alʼ još dišemo
Ipak su uključeni aparati
10. 8. 2007.
KUĆA MOG PRADJEDA
Moj pradjed
Zidao je pjesmu
Na palubi ljubičastog vjetra
Magazu, sobu i tavan
Opjeva u jednom danu
I uz kuću zasadi divlji orah
Pod kamene skute
Od gromova budućnosti
Zakloni trideset i tri žira
Goluždravi ptići
Nađoše tu sunčan kutak
I oslonac za prvi let
U kuću nikad ne uđoše sumnje
Ni lutajuće duše
Ni lažni svjedoci
Magaza miriše
Na pretilost jeseni
I smiraj zime
Nasred sobe zdenac
U kojem žmirkaju
Odgovori na vječna pitanja
Sa šutnjom u džepu
Penjem se na tavan
Stihovima pradjedove pjesme
Izlazim iz dimnjaka
Pod kapu od zvijezda
I svijam gnijezdo od riječi
3. 8. 2012.
NEKI ČOVJEK GOVORI O BIJEGU
20. 4. 1992.
Miris straha iz šalice kave…
Pogled pun nevjerice…
Neki čovjek govori o bijegu…
»O, rat jaše bijesne ljude!
Bježite, spasite se, idite!«,
viču domoroci iz daljine.
»Pokupi par kofera i fotografije
– ne možeš ponijeti kuću«,
upozorava razum.
»Zar se to moralo dogoditi?
Krvarim, strepim od tuđine«,
šapće srce.
»Hitajte, hitajte ruke!
Uzmite najnužnije, zatvorite vrata«,
žure se noge.
»Gledajmo planinu…
Kad ćemo opet mjeriti tu ljepotu?«,
uzdišu skamenjene oči.
»Seko, vidi macu!
Ponesi je, ponesi!«,
moli mali Davor.
»Ne mogu ni sebe ponijeti,
a kamoli još jedno biće«,
mirim se sa sudbinom…
2. 2. 2004.
LUTALAC
Lutalac sam postala davno.
Ne, nisam dočekala naučiti hodati,
odmah sam postala lutalac.
I lutam godinama.
Sad sam u dalekom izgnanstvu.
S nešto trodnevne pure,
u tvrdim čizmama koračam.
Sretnem nekad nekog,
al’ nijednog lutaoca.
Samo putnike, da.
Oni uvijek znaju kud idu.
Ja ne.
Ne želim znati.
9. 6. 2005.
NIŠTA NISMO ZNALI
Ništa nismo znali
Onoga dana
Kad se tijelo raspolovilo
Na dva lutajuća klauna
U cipelama za ratnike
Kapala je žuč
Iz naših očiju
Noge su nam pod oružjem
Postale preteške
Za nove avanture
Nismo pokušali
Slijediti pegaze
Prekrilati su
Prebrzi
Ne čekaju
Nitko nas ne može razumjeti
Jer ništa nismo rekli
Mi smo stranci
Omamljeni
Odbljeskom krhotina ogledala
Ostali smo
Sjene u predvečerju
Koje nasilu obećaše
Povratak
Svom suncu
17. 6. 2012.
IZGUBLJENI RAJ
Raskošne grane na crvotočnom drveću su,
i na njih slijeću preparirane ptice,
i pjevaju pjesme u molovima.
Ulice bez semafora, ljudi bez očiju,
sjene pozdravljam u prolazu.
I mislim da vučem čelične konce,
prave poteze u pravom trenutku,
ali vučem trulu užad
i bacam sidro s avetinjskog broda
u proključalo more
s dnom od živog pijeska.
O ljudi, pomozite brodolomcima
koji grčevito stišću svoje daske,
i koji plutaju nošeni nekim nepostojećim kursom!
A ljudi su tihe titrave sjenke
i pomalo su gluhi...
Brodolomci gledaju lelujave palme,
tamo plešu domoroci s cvijećem oko vrata,
osjeća se miris ruma i duhana...
Dok glasovi odzvanjaju obalom,
valovi razbijaju stijene.
Halucinacije, fatamorgana, ludilo?
Što bilo da bilo...
Havaji su na drugom planetu.
1995.
TREPTAJ
Pijem
Vodu iz korita
Neuhvatljivog pegaza.
Jedem
Sjemenke smokvi
Dozrelih na vrijeme.
Slušam
Kapi u padu
Na spokojno tlo.
Gledam
Figure u micanju
I grču prolaženja.
Nosim
Košulju nekog
Sretnog čovjeka.
Dišem
Javu stvorenu
Jednim treptajem.
25. 11. 2010.
CRVENA SLIKA
zidovi stišću
strop se spušta
pod se diže
postajem mrlja
nemam usta za krik
ni srca za mržnju
ni uma za osvetu
ni vrata za bijeg
17. 1. 2004.
LETEĆI LJUDI
Posvećeno mojim dobročiniteljima.
Leteći ljudi
previjaju nadom
moje okrvavljene oblake
Njihova tiha krila
nose moje korake
neizvjesnim nebom
Prosuti plavetnilom
oni su one nasmijane točke
na kraju božanskih rečenica
26. 11. 2008.
SLABI
Tijelima od paučine
Hodamo svijetom oholi
Hvatamo varljive leptire
Mislimo imamo vremena
Jedemo memljivu hranu
Govoreći punim ustima
Gori nam iz očiju
Pošast su naši pogledi
Smrt je naša pratilja
Nismo zaslužili ni zrak
Alʼ još dišemo
Ipak su uključeni aparati
10. 8. 2007.
KUĆA MOG PRADJEDA
Moj pradjed
Zidao je pjesmu
Na palubi ljubičastog vjetra
Magazu, sobu i tavan
Opjeva u jednom danu
I uz kuću zasadi divlji orah
Pod kamene skute
Od gromova budućnosti
Zakloni trideset i tri žira
Goluždravi ptići
Nađoše tu sunčan kutak
I oslonac za prvi let
U kuću nikad ne uđoše sumnje
Ni lutajuće duše
Ni lažni svjedoci
Magaza miriše
Na pretilost jeseni
I smiraj zime
Nasred sobe zdenac
U kojem žmirkaju
Odgovori na vječna pitanja
Sa šutnjom u džepu
Penjem se na tavan
Stihovima pradjedove pjesme
Izlazim iz dimnjaka
Pod kapu od zvijezda
I svijam gnijezdo od riječi
3. 8. 2012.
NEKI ČOVJEK GOVORI O BIJEGU
20. 4. 1992.
Miris straha iz šalice kave…
Pogled pun nevjerice…
Neki čovjek govori o bijegu…
»O, rat jaše bijesne ljude!
Bježite, spasite se, idite!«,
viču domoroci iz daljine.
»Pokupi par kofera i fotografije
– ne možeš ponijeti kuću«,
upozorava razum.
»Zar se to moralo dogoditi?
Krvarim, strepim od tuđine«,
šapće srce.
»Hitajte, hitajte ruke!
Uzmite najnužnije, zatvorite vrata«,
žure se noge.
»Gledajmo planinu…
Kad ćemo opet mjeriti tu ljepotu?«,
uzdišu skamenjene oči.
»Seko, vidi macu!
Ponesi je, ponesi!«,
moli mali Davor.
»Ne mogu ni sebe ponijeti,
a kamoli još jedno biće«,
mirim se sa sudbinom…
2. 2. 2004.
LUTALAC
Lutalac sam postala davno.
Ne, nisam dočekala naučiti hodati,
odmah sam postala lutalac.
I lutam godinama.
Sad sam u dalekom izgnanstvu.
S nešto trodnevne pure,
u tvrdim čizmama koračam.
Sretnem nekad nekog,
al’ nijednog lutaoca.
Samo putnike, da.
Oni uvijek znaju kud idu.
Ja ne.
Ne želim znati.
9. 6. 2005.
NIŠTA NISMO ZNALI
Ništa nismo znali
Onoga dana
Kad se tijelo raspolovilo
Na dva lutajuća klauna
U cipelama za ratnike
Kapala je žuč
Iz naših očiju
Noge su nam pod oružjem
Postale preteške
Za nove avanture
Nismo pokušali
Slijediti pegaze
Prekrilati su
Prebrzi
Ne čekaju
Nitko nas ne može razumjeti
Jer ništa nismo rekli
Mi smo stranci
Omamljeni
Odbljeskom krhotina ogledala
Ostali smo
Sjene u predvečerju
Koje nasilu obećaše
Povratak
Svom suncu
17. 6. 2012.
IZGUBLJENI RAJ
Raskošne grane na crvotočnom drveću su,
i na njih slijeću preparirane ptice,
i pjevaju pjesme u molovima.
Ulice bez semafora, ljudi bez očiju,
sjene pozdravljam u prolazu.
I mislim da vučem čelične konce,
prave poteze u pravom trenutku,
ali vučem trulu užad
i bacam sidro s avetinjskog broda
u proključalo more
s dnom od živog pijeska.
O ljudi, pomozite brodolomcima
koji grčevito stišću svoje daske,
i koji plutaju nošeni nekim nepostojećim kursom!
A ljudi su tihe titrave sjenke
i pomalo su gluhi...
Brodolomci gledaju lelujave palme,
tamo plešu domoroci s cvijećem oko vrata,
osjeća se miris ruma i duhana...
Dok glasovi odzvanjaju obalom,
valovi razbijaju stijene.
Halucinacije, fatamorgana, ludilo?
Što bilo da bilo...
Havaji su na drugom planetu.
