– Oči su ti otvorene, obamro si – primijetio je Učenik.
– Ti jednostavno ne razumiješ, reče Učitelj.
Ali njegova nastojanja nisu ostala bez rezultata. Uspjelo mu je od sjetnog Učitelja izmamiti tu neobičnu riječ – žena.
– Je li žena kao mi?
Učitelj je šutio.
– Reci mi.
– Da.
– Sasvim?
– Ne.
– Godinama si me učio o drveću, pticama, oblacima... O ženi nikad. Zašto?
Učitelj ne odgovori.
Sutradan, u zoru, nedaleko od kolibe zateče neodjevenog Učitelja pod osamljenom krošnjom. U ruci je držao neki crtež.
Biće koliko slično toliko i različito od njih. Svidjelo mu se mada ni sam nije znao zašto.
Uze mu crtež.
– Je li ovo žena?
Učitelj kimne oznojenom glavom.
A učenik s crtežom u ruci pođe tražiti ženu.
RASKRINKANI BOGOVI
– Veliki To–Nolane, možeš li me udostojiti svoga prisustva?
– Zašto si došao, vraču?
– Stvar je ozbiljna i tiče se bogova...
– Da im se nije šta dogodilo?!
– Ustvari...
– Zašto oklijevaš? Govori!
* * *
Prvi Bijeli bog je posegnuo za vrč mokanske vatrene vode. Kad vidje da je prazan, razbi ga o pod. Zatim je, teturajući, pjevao neku veselu pjesmicu. A onda je – povratio!
* * *
– Je l' to sve? – upita vrača iznenađeni poglavica.
– Da nastavim?
– Šta čekaš!
* * *
Drugi bijeli bog je udisao dim.
Onda se popeo na žrtvenik i poletio. Pri padu je razbio nos. Potekla je krv!
* * *
Poglavica se zagleda u svoju ratničku sjekiru.
– Ima još... – reče vrač.
– Nastavi!
* * *
Treći bijeli bog je vodio ljubav s dvije Mokanke. Potom je izišao iz najveće kolibe u selu. Onda je čučnuo iza najbližeg žbuna. Tu je – srao!
* * *
Gledajući u obezglavljene leševe lažnih bogova poglavica upita vrača:
– Šta ćemo reć' ostalima? Kako da opravdamo ovo bogoubojstvo?
– Reći ćemo da su otišli i, dok se ne vrate, nas dvojicu postavili za svoje zamjenike!
OTVORIŠE SE NEBESA
Prodoran zvuk razlijegao se dolinom.
Plameno nebo se porađalo.
Božanske kočije su se lagano spuštale na ogromni osunčani plato.
Odbor za doček su činila njih dvojica, odjeveni u blagdanske odore, očiju uprtih u tirkiznu kuglu koja se upravo spajala s tlom.
Potrčali su s krvavim bakljama u rukama, psalmima na usnama i smaragdnim cvjetovima na grudima.
Vrata na kočijama se polagano otvoriše. Njih dvojica kleknuše pred izašlim bogom. (Zar samo jedan? Kog vraga nosi taj idiotski metalni oklop?!)
Iznenada baciše se bogu u noge i ovaj lupi glavom o tlo. Jedan dograbi već pripremljenu toljagu i njome tresnu glavu božju. Iz nje izletješe – vijci!
Oni najednom pobjesniše. Šutali su nogama mrsku trupinu. Ali to je samo njima moglo naškoditi. Tko je to mogao pretpostaviti?
Nakon svega toga legli su na zemlju i plakali od muke i – gladi. Zaboravili su odnijeti željezariju u Kosturnicu bogova.
Jadni bogožderi.
KOLEKCIONARI
– Haj, Ao!
– Haj, Ue!
– Ima li šta novo?
– Ma kakvi! Već mi je dozlogrdilo ovo svakodnevno patroliranje nad Zemljom.
– I meni.
– Za sedamdeset devet dana istječe mi ugovor.
– A meni za sto dvadeset i osam.
– Baš te žalim.
– Nema razloga.
– Kako to misliš?
– Na ovom radnom mjestu mogao bih i nešto ušićariti i tako potkupiti komisiju da me prebace, recimo, u bazu na Mjesecu.
– Ne razumijem šta time hoćeš reć.
– Namjeravam pronać kakav raritet na ovom planetiću.
– A kako? Znaš i sam da je kažnjivo uplitat se u život Ljudi.
– Ja se i ne želim uplitat. Htjeo bi samo zadržat neku od tih stvarčica ... Da je jednostavno pokupim!
– Zar je to moguće?
– Pa neki naši prethodnici iskoristili su situaciju zaradivši brdo love prodajući to na crnoj burzi.
– Nisam čuo za tako nešto...
– E, pa slušaj sad!... Malo tko zna da je izvjesni Iu, odmah poslije povratka Apola XI, zdipio pločicu od nehrđajućeg čelika na kojoj piše: "Dolazimo u miru"... itd.
– A naši na Mjesecu nemaju pojma?
– Čim su vidjeli da pločice nema, odmah su sklepali kopiju od eoiauja, za koju niko ko ima imalo mozga u glavi ne bi dao ni jednog ia!
– Je l' bilo još takvih slučajeva?
– Još pitaš! Da nabrojim samo neke... Dakle još 1972. skinuta je ona čuvena pločica sonde "Jupiter", koja je, ko što znaš, neka vrsta miroljubive slikovnice.
– Je l' napravljena kopija?
– Nemam pojma! A iduće godine neki je sretnik otkrio Oaieuovim brojačem gvozdeni križ na Sjevernom polu...
– Pa to i nije naročito vrijedno!
– Al kada se uzme u obzir da taj križ simbolizira njihovu vrlo raširenu religiju, te da ga je poslao nekakav biskup, odmah mu cijena skoči! A u posljednje vrijeme, kada je tih stvarčica sve manje, postale su tražene i zemaljske zastave s visokih planinskih vrhova. Sve se zemaljsko danas traži! Svi to znamo, a među sobom poričemo!
– Slušaj, Ue! Nisam znao da imaš tako bujnu maštu.
– A ti si sve to odavno znao. Znam i da si jedan od lopova!
– A ti nisi?
– Kladim se da potajno slušaš ploče Beatlesa.
– Pa šta! A ti ne samo što govoriš, već i misliš na engleskom!
– Vidim da mi zavidiš, jer ne sličiš toliko na čovjeka koliko ja. Slabo pamtiš njihove psovke i fraze!
– Glupane!
– Zaveži, gnjido uoeaianska!
LAMPA
– Hej, Magareća Glavo, ajmo pronać neku od onih zanimljivih stvari iz vremena kad su svi ljudi bili vračevi i pravili čarobne predmete!
– U redu, Krtico. A di ćemo nać takve stvari?
– Znam jedno mjesto di sam mnogo toga pronašo. Tamo su ruševine jednog prastarog ogromnog sela.
– Dobro, vodi me tamo.
* * *
– Hej, Krtico, vidi šta sam našao!
– Zaista neobična stvar. Dat ću ti za nju nešto drugo.
– Neću.
– Zašto? Pokazat ću ti sve što imam.
– Reko sam – neću!
– I sve ti to dajem za...
– Zaveži!
– Ako ne daš milom, dat ćeš silom!
– Samo priđi, i opalit ću te ovim predmetom po glavi!
– Ne bojim se ja tvoje magije. Više vjerujem u svoju batinu... Evo ti, na!
– Jao! Platit ćeš mi za ovo!
– Uh! Pa taj tvoj predmet i nije tako neopasan... Hej, pa on gori!
– Vidi stvarno... Do vraga, pa ovo ne peče!
– Pa kako onda svijetli?
– Otkud ja znam!
– Pokušajmo njime upalit vatru.
– U redu. Dovucimo suhog granja.
* * *
– Do vraga, Magarećo Glavo, neće da se zapali!
– Da odnesemo vraču? Možda će on to bolje znat?
– Koješta! Daj mi to!
– Neka si to razbio, Krtico. Ta vražja stvar nije bolje ni zaslužila!
TEŠKO ŽABU IZ VODE ISTJERAT
I mali i zeleni ali ne i Marsovci. Pali su s planeta Baroga. Doskakutali. Ne kao osvajači već kao radna snaga. Stara priča. Puno Zemljana zbrisalo na druge planete Sunčevog i drugih sustava. Gdje god je bila bolja perspektiva. A oni što su ostali na Zemlji uglavnom nisu voljni raditi kojekakve i kojekako plaćene poslove. Zato su tu Baroganci. Zadovoljni i s malom plaćom i nikakvim radnim uvjetima.
Tko je bio na Barogu? Nitko sa Zemlje. Tko je bar čuo za Barog? Malo tko. Tko je i čuo ne zna čak ni u kojem zviježđu se nalazi taj planetić.
Baroganci nisu sasvim nalik zemaljskim žabama. Ali sličnost i te kako postoji. Ne toliko u izgledu koliko u ponašanju. Nisu vodozemci ali vrlo skloni vodi. Baroganca nije teško u vodu natjerati. Idu oni tamo i sami. I traže kojekakve mokre poslove. Oni sami ne znoje se ali se zato obilno vlaže. Vole mora, vole rijeke, vole čak i bare. Čudni su to svati.
Isprva su bili zadovoljni malim. Daj šta daš. Onda se izbezobrazili. Tražili sve veće i veće plaće. Dok nisu postale izjednačene s našima.
Hodali na dvije noge. Ali pogureno. Da bi se sve više uspravljali.
Nisu nosili odjeću. Onda i to počeli.
Stanovali u nekakvim smiješnim nastambama. Samo da su uz vodu. Poslije to više i nije bilo obavezno.
Danas je padala kiša. Vidio sam jednog Baroganca pod kišobranom. Smijao sam se grohotom. On me samo pogledao kao da sam lud i produžio svojim putem.
SVIJEĆA
Moja žena ne voli čitati. Ne voli knjige. Pogotovo ne voli prave knjige. Ono papirnato čudo što se nazivalo knjigom u dvadesetom stoljeću. Kad mi vidi knjigu u ruci ona mi odmah ugasi svjetlo.
Tad počinje rat svjetlom u našem stanu. Ona pali, ja gasim. Ta smjena svjetla i tame protječe vrlo brzo. Jer mi se pri tome ne moramo micati. Ne moramo ništa ni raditi. Trebamo samo pomisliti "pali" i svjetlo je tu. Ili pomisliti "gasi" i tama je tu. I na pomolu je jedna vrsta bračnog rata dvadeset i drugog stoljeća. Tragedija je što uvijek njena misao bude posljednja. To mi tim teže pada što, za razliku od moje žene, ne volim voditi ljubav u mraku.
Ali danas sam joj doskočio. Pronašao način efikasne obrane. Rješenje je bilo u antikvarijatu gdje sam kupovao svoje kupusare. Vlasnik mi je prodao ono što moja žena nije mogla ugasiti jer nije znala kako se to gasi. Nije znala ugasiti običnu svijeću.
ADAMOVA POSLJEDNJA ŽELJA
Hodajući uz more Adam se saplete. Uzrok pada bio je ćup koji su valovi izbacili na obalu. Otvorio je ćup iz koga je pokuljao dim. Duh se naklonio:
– Neka gospodar naredi i ja ću mu brzo ispuniti želju!
– Kakvu želju?
– Bilo kakvu!... Ti si ribar, zar ne? Nagradit ću te što si me izvukao iz mora!
– Nisam ribar…
– Onda si sigurno Aladin?
– Ne...
– Neki njegov rođak?
– Nema više rođaka…
– Kako nema?
– Nema više nikoga… Ostali smo samo ja i – ti…
– Nije važno. Reci mi svoju želju i ja ću ti je ispuniti!
– Morao bih razmisliti...
– Samo ti razmišljaj. Hoćeš da ti ja pomognem?.. Želiš li Evu?
– Već sam imao jednu... Ne ponovilo se...
– Ta koju si imao nije bila za tebe. Zahvaljujući meni dobit ćeš onu koja ti savršeno odgovara.
– Hvala, ne bih.
– Što onda želiš?
– Da se zavučeš opet u taj ćup.
– I što ćeš onda uraditi?
– Zatvoriti ga i baciti u more.
– Ali kakva ti je to želja?!
– Želja kao svaka druga želja. Rekao si da ćeš mi ispuniti bilo koju želju?
– Ko me vuko za jezik!
Se nadaljuje
ŽENA
– Oči su ti otvorene, obamro si – primijetio je Učenik.
– Ti jednostavno ne razumiješ, reče Učitelj.
Ali njegova nastojanja nisu ostala bez rezultata. Uspjelo mu je od sjetnog Učitelja izmamiti tu neobičnu riječ – žena.
– Je li žena kao mi?
Učitelj je šutio.
– Reci mi.
– Da.
– Sasvim?
– Ne.
– Godinama si me učio o drveću, pticama, oblacima... O ženi nikad. Zašto?
Učitelj ne odgovori.
Sutradan, u zoru, nedaleko od kolibe zateče neodjevenog Učitelja pod osamljenom krošnjom. U ruci je držao neki crtež.
Biće koliko slično toliko i različito od njih. Svidjelo mu se mada ni sam nije znao zašto.
Uze mu crtež.
– Je li ovo žena?
Učitelj kimne oznojenom glavom.
A učenik s crtežom u ruci pođe tražiti ženu.
RASKRINKANI BOGOVI
– Veliki To–Nolane, možeš li me udostojiti svoga prisustva?
– Zašto si došao, vraču?
– Stvar je ozbiljna i tiče se bogova...
– Da im se nije šta dogodilo?!
– Ustvari...
– Zašto oklijevaš? Govori!
* * *
Prvi Bijeli bog je posegnuo za vrč mokanske vatrene vode. Kad vidje da je prazan, razbi ga o pod. Zatim je, teturajući, pjevao neku veselu pjesmicu. A onda je – povratio!
* * *
– Je l' to sve? – upita vrača iznenađeni poglavica.
– Da nastavim?
– Šta čekaš!
* * *
Drugi bijeli bog je udisao dim.
Onda se popeo na žrtvenik i poletio. Pri padu je razbio nos. Potekla je krv!
* * *
Poglavica se zagleda u svoju ratničku sjekiru.
– Ima još... – reče vrač.
– Nastavi!
* * *
Treći bijeli bog je vodio ljubav s dvije Mokanke. Potom je izišao iz najveće kolibe u selu. Onda je čučnuo iza najbližeg žbuna. Tu je – srao!
* * *
Gledajući u obezglavljene leševe lažnih bogova poglavica upita vrača:
– Šta ćemo reć' ostalima? Kako da opravdamo ovo bogoubojstvo?
– Reći ćemo da su otišli i, dok se ne vrate, nas dvojicu postavili za svoje zamjenike!
OTVORIŠE SE NEBESA
Prodoran zvuk razlijegao se dolinom.
Plameno nebo se porađalo.
Božanske kočije su se lagano spuštale na ogromni osunčani plato.
Odbor za doček su činila njih dvojica, odjeveni u blagdanske odore, očiju uprtih u tirkiznu kuglu koja se upravo spajala s tlom.
Potrčali su s krvavim bakljama u rukama, psalmima na usnama i smaragdnim cvjetovima na grudima.
Vrata na kočijama se polagano otvoriše. Njih dvojica kleknuše pred izašlim bogom. (Zar samo jedan? Kog vraga nosi taj idiotski metalni oklop?!)
Iznenada baciše se bogu u noge i ovaj lupi glavom o tlo. Jedan dograbi već pripremljenu toljagu i njome tresnu glavu božju. Iz nje izletješe – vijci!
Oni najednom pobjesniše. Šutali su nogama mrsku trupinu. Ali to je samo njima moglo naškoditi. Tko je to mogao pretpostaviti?
Nakon svega toga legli su na zemlju i plakali od muke i – gladi. Zaboravili su odnijeti željezariju u Kosturnicu bogova.
Jadni bogožderi.
KOLEKCIONARI
– Haj, Ao!
– Haj, Ue!
– Ima li šta novo?
– Ma kakvi! Već mi je dozlogrdilo ovo svakodnevno patroliranje nad Zemljom.
– I meni.
– Za sedamdeset devet dana istječe mi ugovor.
– A meni za sto dvadeset i osam.
– Baš te žalim.
– Nema razloga.
– Kako to misliš?
– Na ovom radnom mjestu mogao bih i nešto ušićariti i tako potkupiti komisiju da me prebace, recimo, u bazu na Mjesecu.
– Ne razumijem šta time hoćeš reć.
– Namjeravam pronać kakav raritet na ovom planetiću.
– A kako? Znaš i sam da je kažnjivo uplitat se u život Ljudi.
– Ja se i ne želim uplitat. Htjeo bi samo zadržat neku od tih stvarčica ... Da je jednostavno pokupim!
– Zar je to moguće?
– Pa neki naši prethodnici iskoristili su situaciju zaradivši brdo love prodajući to na crnoj burzi.
– Nisam čuo za tako nešto...
– E, pa slušaj sad!... Malo tko zna da je izvjesni Iu, odmah poslije povratka Apola XI, zdipio pločicu od nehrđajućeg čelika na kojoj piše: "Dolazimo u miru"... itd.
– A naši na Mjesecu nemaju pojma?
– Čim su vidjeli da pločice nema, odmah su sklepali kopiju od eoiauja, za koju niko ko ima imalo mozga u glavi ne bi dao ni jednog ia!
– Je l' bilo još takvih slučajeva?
– Još pitaš! Da nabrojim samo neke... Dakle još 1972. skinuta je ona čuvena pločica sonde "Jupiter", koja je, ko što znaš, neka vrsta miroljubive slikovnice.
– Je l' napravljena kopija?
– Nemam pojma! A iduće godine neki je sretnik otkrio Oaieuovim brojačem gvozdeni križ na Sjevernom polu...
– Pa to i nije naročito vrijedno!
– Al kada se uzme u obzir da taj križ simbolizira njihovu vrlo raširenu religiju, te da ga je poslao nekakav biskup, odmah mu cijena skoči! A u posljednje vrijeme, kada je tih stvarčica sve manje, postale su tražene i zemaljske zastave s visokih planinskih vrhova. Sve se zemaljsko danas traži! Svi to znamo, a među sobom poričemo!
– Slušaj, Ue! Nisam znao da imaš tako bujnu maštu.
– A ti si sve to odavno znao. Znam i da si jedan od lopova!
– A ti nisi?
– Kladim se da potajno slušaš ploče Beatlesa.
– Pa šta! A ti ne samo što govoriš, već i misliš na engleskom!
– Vidim da mi zavidiš, jer ne sličiš toliko na čovjeka koliko ja. Slabo pamtiš njihove psovke i fraze!
– Glupane!
– Zaveži, gnjido uoeaianska!
LAMPA
– Hej, Magareća Glavo, ajmo pronać neku od onih zanimljivih stvari iz vremena kad su svi ljudi bili vračevi i pravili čarobne predmete!
– U redu, Krtico. A di ćemo nać takve stvari?
– Znam jedno mjesto di sam mnogo toga pronašo. Tamo su ruševine jednog prastarog ogromnog sela.
– Dobro, vodi me tamo.
* * *
– Hej, Krtico, vidi šta sam našao!
– Zaista neobična stvar. Dat ću ti za nju nešto drugo.
– Neću.
– Zašto? Pokazat ću ti sve što imam.
– Reko sam – neću!
– I sve ti to dajem za...
– Zaveži!
– Ako ne daš milom, dat ćeš silom!
– Samo priđi, i opalit ću te ovim predmetom po glavi!
– Ne bojim se ja tvoje magije. Više vjerujem u svoju batinu... Evo ti, na!
– Jao! Platit ćeš mi za ovo!
– Uh! Pa taj tvoj predmet i nije tako neopasan... Hej, pa on gori!
– Vidi stvarno... Do vraga, pa ovo ne peče!
– Pa kako onda svijetli?
– Otkud ja znam!
– Pokušajmo njime upalit vatru.
– U redu. Dovucimo suhog granja.
* * *
– Do vraga, Magarećo Glavo, neće da se zapali!
– Da odnesemo vraču? Možda će on to bolje znat?
– Koješta! Daj mi to!
– Neka si to razbio, Krtico. Ta vražja stvar nije bolje ni zaslužila!
TEŠKO ŽABU IZ VODE ISTJERAT
I mali i zeleni ali ne i Marsovci. Pali su s planeta Baroga. Doskakutali. Ne kao osvajači već kao radna snaga. Stara priča. Puno Zemljana zbrisalo na druge planete Sunčevog i drugih sustava. Gdje god je bila bolja perspektiva. A oni što su ostali na Zemlji uglavnom nisu voljni raditi kojekakve i kojekako plaćene poslove. Zato su tu Baroganci. Zadovoljni i s malom plaćom i nikakvim radnim uvjetima.
Tko je bio na Barogu? Nitko sa Zemlje. Tko je bar čuo za Barog? Malo tko. Tko je i čuo ne zna čak ni u kojem zviježđu se nalazi taj planetić.
Baroganci nisu sasvim nalik zemaljskim žabama. Ali sličnost i te kako postoji. Ne toliko u izgledu koliko u ponašanju. Nisu vodozemci ali vrlo skloni vodi. Baroganca nije teško u vodu natjerati. Idu oni tamo i sami. I traže kojekakve mokre poslove. Oni sami ne znoje se ali se zato obilno vlaže. Vole mora, vole rijeke, vole čak i bare. Čudni su to svati.
Isprva su bili zadovoljni malim. Daj šta daš. Onda se izbezobrazili. Tražili sve veće i veće plaće. Dok nisu postale izjednačene s našima.
Hodali na dvije noge. Ali pogureno. Da bi se sve više uspravljali.
Nisu nosili odjeću. Onda i to počeli.
Stanovali u nekakvim smiješnim nastambama. Samo da su uz vodu. Poslije to više i nije bilo obavezno.
Danas je padala kiša. Vidio sam jednog Baroganca pod kišobranom. Smijao sam se grohotom. On me samo pogledao kao da sam lud i produžio svojim putem.
SVIJEĆA
Moja žena ne voli čitati. Ne voli knjige. Pogotovo ne voli prave knjige. Ono papirnato čudo što se nazivalo knjigom u dvadesetom stoljeću. Kad mi vidi knjigu u ruci ona mi odmah ugasi svjetlo.
Tad počinje rat svjetlom u našem stanu. Ona pali, ja gasim. Ta smjena svjetla i tame protječe vrlo brzo. Jer mi se pri tome ne moramo micati. Ne moramo ništa ni raditi. Trebamo samo pomisliti "pali" i svjetlo je tu. Ili pomisliti "gasi" i tama je tu. I na pomolu je jedna vrsta bračnog rata dvadeset i drugog stoljeća. Tragedija je što uvijek njena misao bude posljednja. To mi tim teže pada što, za razliku od moje žene, ne volim voditi ljubav u mraku.
Ali danas sam joj doskočio. Pronašao način efikasne obrane. Rješenje je bilo u antikvarijatu gdje sam kupovao svoje kupusare. Vlasnik mi je prodao ono što moja žena nije mogla ugasiti jer nije znala kako se to gasi. Nije znala ugasiti običnu svijeću.
ADAMOVA POSLJEDNJA ŽELJA
Hodajući uz more Adam se saplete. Uzrok pada bio je ćup koji su valovi izbacili na obalu. Otvorio je ćup iz koga je pokuljao dim. Duh se naklonio:
– Neka gospodar naredi i ja ću mu brzo ispuniti želju!
– Kakvu želju?
– Bilo kakvu!... Ti si ribar, zar ne? Nagradit ću te što si me izvukao iz mora!
– Nisam ribar…
– Onda si sigurno Aladin?
– Ne...
– Neki njegov rođak?
– Nema više rođaka…
– Kako nema?
– Nema više nikoga… Ostali smo samo ja i – ti…
– Nije važno. Reci mi svoju želju i ja ću ti je ispuniti!
– Morao bih razmisliti...
– Samo ti razmišljaj. Hoćeš da ti ja pomognem?.. Želiš li Evu?
– Već sam imao jednu... Ne ponovilo se...
– Ta koju si imao nije bila za tebe. Zahvaljujući meni dobit ćeš onu koja ti savršeno odgovara.
– Hvala, ne bih.
– Što onda želiš?
– Da se zavučeš opet u taj ćup.
– I što ćeš onda uraditi?
– Zatvoriti ga i baciti u more.
– Ali kakva ti je to želja?!
– Želja kao svaka druga želja. Rekao si da ćeš mi ispuniti bilo koju želju?
