Promočeno jutro razvi svoja mokra jedra,
sanjiv čuperak pomoli lice u okviru prozora,
noć biti će vesela i vedra,
pokupit će se pred dronjcima od sutra.
Lišene uma teturaju spodobe,
pred sobom tjerajući gunđanje,
te kletve, ko¨ metle,
čiste pristojnost svijeta.
Ostaju ružne navike,
zloba i zavist,
nepravedne razlike,
i crno bojeći kist.
Uživam u laskavoj tituli promatrača anonimca,
dok mi se obrve čude,
um buni, tijelo predaje.
Bježim bez traga u buduće odaje.
* * *
U kupeu tvoga osmjeha,
nađoh slobodno mijesto,
dok je vlak tjeran lokomotivom strasti
jurio kroz predjele podsvjesti.
Vene mi pucaju poput
staklenih epruveta,
mlaz za mlazom,
prskani zidovi cjede se
poput ljigave mase tkiva.
Prsti ti moji impulse broje,
dok zahrđali ego svoje starosti
poliram tvojim znojem.
Sjaji i blješti ,
namaz tvoje mladosti
i moga grča,
na spomen tvoga imena.
* * *
Krugovi,
maglovito mastilo prozora,
potez noktom,
vođen šapatom više sile.
Tvoje oči,
kosa,
halucinacija,
lelujav iz magle izviruje most,
obris tvoj,
maše mi.
Klizim,
bočno puzeci poput
neispavana raka,
tvoje grudi me čekaju,
moja utočišta,
polazišta,
staništa.
* * *
Zatvorit ću se u kapsulu meduzina oka,
bacit ću ključe u bocu,
sa tvojom adresom.
Dok milujem pjegavo lice svoje fantazije,
odumiru mi nožni prsti,
žmarci po tijelu voze reli.
Svoj mikrokosmos stavljam na dražbu,
mjenjajući ga za
makro pakovanje tvoga osmjeha.
Dok stupam na scenu u kostimu gladijatora,
u visokoj loži znoje se tvoje grudi,
sretan sam ako se razlogom mogu zvati.
U pregrštu nosim svjetlost,
čišćeći njome paučinu sa uspomena,
na dnu sanduka duše gdje te krijem.
Napravi mi postelju od svojih ruku,
da se umoran spustim u tonuće snove i
krenem na posljednje putovanje
sa osmjehom na licu.
Ne zaklapaj mi oči,
pusti da te i sa onog svijeta gledam,
hvaleći se,
mogao sam biti tvoj.
* * *
Na puževoj kućici oslikana
poput bedža drskog tinejdžera,
maše mi crta napuklih snova.
Strpljenjem oružana leži
moja karma u okrilju svjetova,
pjesma se mota ispod vlasi
nebodera, u kojem žive mravi.
Iz akvarija logike bulje tvoje oči,
tražeći otpadke objašnjenja.
Prešane želje trzaju se na plamenu
sumnjivih ostvarenja,
cjedeći sočne psovke što padaju
po nadošlim momentima tvojih grudi.
Kako da ti objasne ove luđačke ruke,
svu nemoć zatočenih osjećaja,
sto bez putuvnice trunu na granici
tvojih mogućnosti.
Dok skupljam krpice oprosta,
od njih šivajući barjak nove nade,
sa krova svijeta padaju baloni
sa novim maskotama.
* * *
Umorni kotač naše galaksije nije
izdržao nadahnuće tvoje poruke
prosute po međuzvjezdanom
prostoru tvoga raskrinkanog profila.
U zdjelici čuvaš močvare,
stanište razjarenih krokodila,
sa licem misionara prelazim rjeku
tvoje snalažljivosti,
bodu me pojave neobrušenog kamenja
tvoje drskosti.
Sa obale prokuhale stvarnosti
mašu mi stereotipi razočaranih tragača,
koje zavedoše pokreti tvoje mimike,
daješ mi šifru sirove strasti.
Plešem po žici tvoje zloćudne volje,
trudeći se ugoditi tvojim ekscentričnim
zapovjedima,
skini se kažeš i ja padam u ralje zaborava.
* * *
Znam tko si,
čemu nastojiš,
od čega strepe tvoja moćna ramena,
ne boj se,neću ti prići.
Ja sam te hranila,
iz mojih dojki uzimao si sokove života,
iz moje skrivene tmine častio si usne.
Prihvati me kao hram,
nisam božanstvo,
niti sam suđena pustinja kojom ćes proći.
Nisam ni posljednja,
jedna od milion posebnih,
tvoja cjedeća požuda vlaži mi koljena,
jurišaš,srljaš,gineš.
Nisi ni prvi ni posljednji,
asteroid od kog ne prijeti opasnost,
u prolazu je tvoja ocjeđena mladost.
Crne su kljige pisale da ćes doći.
Ja sam Eva,
ne boj se,
uzmi moje jabuke,
biti ću tu kada me ne zoveš,
otići ću kada me budeš trebao.
Poklanjam ti ne rođenu djecu,
ne boj se,
miluj dječake naborana čela,
miluj ih u sebi,
kao što to ja činim.
Ne boj se,
nećeš od mene umrjeti,
niti ćeš ostati gladan,
uzmi moje jabuke,
uzmi moje dojke.
* * *
Uništiti harmoniju mogu samo
formativni kontinuiteti tvoje
sebične fantastične podloge,
koju djeliš na faze i opuse,
potrage za vlastitim identitetom.
Ponos ti skeptični svecenik,
sa ulogom bizarnog baštovana,
tvojih drevnih umotvorina,
koje se nađu na pol rečenice
u biografiji slučajnih prolaznika.
Skupljaš trofeje,
te jubilarne brojeve ogoljenog senzibiliteta,
prošloga stoljeća.
Proždireš moć kalkulatora,
dajući forme svojeg statusa na uvid,
floskule svojeg ne određenog fenomena.
Rabiš bogate simbole,
odupirući se najezdi stvarnosti što kriči
paradoksalno po ljušturi tvoga oklopa.
Vraćaš mi pečene kriške
moga samopouzdanja,
izgorenog u peći tvoje neosvojivosti.
* * *
Padale su poput lica,
te kapi kiše,
maske,
ogoljene, oljuštene,
pljuštala je istina,
rađaju se priznanja.
U ruci stežem neminovnost,
hvatam nadolazeće riječi,
provalit će buice
kroz moju skromnost i
odnijeti sa sobom
moju umišljenost,
bit ću im zahvalan.
Rodit ću se ponovo,
bez imena,
znanja i opreza,
biti ću slobodna ptica,
kojoj ni nebo strop nije.
* * *
Šupalj prostor izvire.
uranja u lobanju koja nije moja,
razvaljena bezdan,
misli brušene zaspalim nepcem.
Iskradene sjene skakuću po koferu
put ?
put sljedbenika uginulih načela.
Što više čekam manje sam tu,
manje me ima,
curim, istačem se kroz duplje skeleta,
moja se zgužvana koža posipa prašinom,
prahom bivšeg života.
Oči ovog planeta su jedine osvjetljene
točke u svemiru,
gazim žaruće diode,
da li me vide bogovi?
Čuju li krckanje moje raštimane lobanje,
nasađene poput barjaka na stijeg ovoga tijela.
Znaju li za mene?
te zelene dame,
što sjede negdje u baru dalekog Marsa?
Da li bi im se svidio?
Možda bi htjele kušati moje bljuvotine?
ESEJ NO 28
Opet sam se strmoglavio niz nesmotrenost,
postajući žrtvom bestežinske nepripadnosti,
upao u ljepljive smole patetičnosti,
čudne transparente kriumčario ispred vidnih polja oranih sječivom osebujne čulnosti.
Dotičem prazninu utaborenu pod šatorom čije je platno plućna maramica,
zbunjen tjeskobom i uplašen razumom.
Što se krije u omči boljitka,
koliko vapaja presanih u stoljetnim mudrostima ima,
čija su uopzorenja blagodati malokorištenih nauka.
Snopovi značenja rasuti po rubnim beskonačnostima,
na izmaku strpljenja cupkaju na pragovima bliskosti,
u nadi za primanjem u krilo izvjesnosti.
Pridružen pretencioznima,
unaprijed osuđen na verifikacije doživljenog,
strepim od ravnala domišljatosti,
čija upornost prepoznati neće moje okovane metafore,
utamničene u oku nerazumnih,
u pohodu na ovjeru legitimnih nestašnosti razigranog duha.
U deformacijama tišine čiji su tonovi neminovnost,
isčitanog utjecaja na ekscentrične salve ispaljenih nadahnuća,
vidim sukrivca za dobivene etikete suptilne čulnosti.
Tvorevine afirmiranih instrukcija,
ne znače mi ništa,
mrtvi znaci na oljuštenoj epohi minulog,
simboli prolaznosti.
Prva i posljednja ambicija,
počiva na slomljenim hridinama legalnih sjećanja,
ostavština rušilačkih projektila,
nezaustavljivi stampedo pitanja,
galopira popraćen oblakom strepnje ka ruševinama mojeg osakaćenog bića.
Danas sam u lošijem položaju nego što sam bio juče
i u boljem nego što ću biti sutra.
Prožimaju se isčezle mogućnosti sa hipotetičkim križačljkama popustljivosti prema samome sebi.
A rezultat ?
Ništa nije ostalo od tradicionalnih misli,
tih niti plemenitog veza,
čvorova istinoljublja,
na binu su stupili individualni profili naglašenosti.
Ima li mjesta kojeg bi nam ustupili ?
Nama dinosaurima pregaženima kopitima jurećih epoha suvremenosti.
Promovirano posjedovanje nije utočište za našu neprimjenjivost,
tvorevine sazdane od famoznih tekovina minulosti
su uskraćene za naklonost proizišlih razlika.
Uporišta cenzure strše izvan drevnih rukopisa naše zbiljnosti,
čekaju i vapiju za kapima milosrđa plemenite naklonosti.
Uzaludno je naše poslanje.
Karizmatična značenja potkradana iz beskraja milosrđa,
upornošću krivolovca šunjaju se oko plišanih figura naše nježnosti.
Zlorabljene podatnosti,
proklinju očaj novonastalih dilema,
te kćerke udavače,
zrele u spremnosti da se bace u naručje prvopridošloj barabi
usuđenosti.
Da,
težinom rezimirajućeg,
na moje su grudi navaljene spoznaje,
porotnika opranih ruku,
što se posljednji puta umivaju u suzi pravednosti.
Blago se majkama što nevidješe muku svojeg čeda,
a jao se onima koji baciše kocku i krvoločno
razdječiše tijelo pravednika.
ESEJ NO 34
Rastopljeno sunce kapa iz nebeskog ognja,
usahle želje bježe ispred bičeva slomljenog svijetla.
Slušam slova aristrokratskog smijeha,
to se gospoda brušenih lica gozbi klokanovim salom,
zaboravljajućei mudrosti što im rekoše nomadski preci, sinovi piejska i kćeri škorpiona.
Na horizontu gdje nebo pere svoja koljena,
ispod otrnulih silnica u snu zaboravljene ruke,
miriše opojno crvenilo tvojih škrga.
Elementarne pogode me skrivaju pod postavom svojeg plašta,
nizovi otsjeja se ljušte iz solju namazanih zjenica,
otisnuta istina kuje svoje kreature, moje želje.
U utrobi prostora abortira nesuvisla volja,
niječući nerođeno čedo.
Opet je doktor propisao maglu,
na recept dižem suknju smione bolničarke,
onanirajući kroz ledbeće kapi,
znojem usoljeni uzdasi se lijepe po plafonu samice.
Postao sam gospodin kojemu drugi oblače odijelo
i na leđima vežu kravatu.
Zbogom iluzijo.
ESEJ NO 35
Dostiže me mahnita dvostrukost, dotičući rubove vidljivog gdje se prostranstvo konča,
u zasjedu galaktičkih virusa upada mi nesmotrenost tijela.
U vrutcima krijesi, lašte se zjenice zalegle na svakidašnjost, iz pepela djetinjstva nižu se obnovljene slike.
Oči mi zabodene u prostor sveprisutne obmane, urokom punktiranih glavinja tvoje hidrauličke porube
mojeg munjenog svijeta.
Tobogani tinte hrle niz pejzaže strasti koji su rodilišta elektromagnetnih meduza,
hibridne masti me liječe od povezane žesti.
Pripada mi kvarcna ogrlica prvodošlog,
na dnu taloženog osmijeha pregibi masnoće,
srebreni ostatci tvojih međupostaja,
pukotinu uočavam kroz razmaknuta bedra,
toliko je mjerilo mojeg škrtog čuđenja.
U opijatima tvojih vrlina isčezavaju mi oprezi,
ti bivši kopači obilja,
cikluski žrvanj se rotira,
opčinjeni subjekti se nižu u podrugljivu beskonačnost.
Zazori bujnosti tvojih dojki mi liče na plutače ograđene mrežom srodnosti s mojom osamom.
U špriceru od kisika tražim spas,
sustiže me zašuđteni strah u brzojavu da si otišla,
armirana nijemost odnosi naplave tvojih sada već bivših mirisa.
Sučeljene spodobe prošlosti,
disharmonija leksike, gopsodari univerzuma,
spolnost subjekta, upitna mi izvjesnost opstanka.
Ženo,
truješ me opiatima šutnje,
hraniš me planetarnim moždinama,
korom izbaždarenog mrijesta.
Molim za podnošljivost,
redukciju tvoje mentalnosti.
Ganjava me sposobnost za paradokse,
dok urliču matična čudovišta, osjećam tvoje vlažeće elektrone,
u pozi punktiranog zaleđa, nabijam ti prizme vedrine.
Dok se razlijeva posna kiša,
svojstvene krivotvorine neprozirne pomame me imaju,
ližem medenjake iz sirupa tvoje žesti,
nezaustavljivo padajući kroz geometrije metarora tvojih nogu.
Brojčanik sperme loži dimne signale svoje predaje,
odjeci međunožnog eha robe mi krijes linfinog čvora,
razvezujući ga u bezdan tvojih hirova.
Osjetih pukotine u zvjezdanoj kruni,
pogođen propelerskim koltom,
istače otpad stlačenih crijeva,
kuhane opne popuštaju pred nadirućim mrakom.
Mjesečev šljem punjen do vrha,
mljevenim zlatom posipa obronke tvojih ispupčenja,
čineći od sebe virtuoza što množi otsjaje.
Krhke parcele potpaljene u mrjesti,
izloženom oku eleganciju prodaju,
u rešetkama neprosuđenih oblika,
tvrdokorna razdoblja postaju već minula čvorišta bluda.
Svršili smo poput Neptuna,
naše sjeme pršti i razgoni ergele morskih konjića.
* * *
Promočeno jutro razvi svoja mokra jedra,
sanjiv čuperak pomoli lice u okviru prozora,
noć biti će vesela i vedra,
pokupit će se pred dronjcima od sutra.
Lišene uma teturaju spodobe,
pred sobom tjerajući gunđanje,
te kletve, ko¨ metle,
čiste pristojnost svijeta.
Ostaju ružne navike,
zloba i zavist,
nepravedne razlike,
i crno bojeći kist.
Uživam u laskavoj tituli promatrača anonimca,
dok mi se obrve čude,
um buni, tijelo predaje.
Bježim bez traga u buduće odaje.
* * *
U kupeu tvoga osmjeha,
nađoh slobodno mijesto,
dok je vlak tjeran lokomotivom strasti
jurio kroz predjele podsvjesti.
Vene mi pucaju poput
staklenih epruveta,
mlaz za mlazom,
prskani zidovi cjede se
poput ljigave mase tkiva.
Prsti ti moji impulse broje,
dok zahrđali ego svoje starosti
poliram tvojim znojem.
Sjaji i blješti ,
namaz tvoje mladosti
i moga grča,
na spomen tvoga imena.
* * *
Krugovi,
maglovito mastilo prozora,
potez noktom,
vođen šapatom više sile.
Tvoje oči,
kosa,
halucinacija,
lelujav iz magle izviruje most,
obris tvoj,
maše mi.
Klizim,
bočno puzeci poput
neispavana raka,
tvoje grudi me čekaju,
moja utočišta,
polazišta,
staništa.
* * *
Zatvorit ću se u kapsulu meduzina oka,
bacit ću ključe u bocu,
sa tvojom adresom.
Dok milujem pjegavo lice svoje fantazije,
odumiru mi nožni prsti,
žmarci po tijelu voze reli.
Svoj mikrokosmos stavljam na dražbu,
mjenjajući ga za
makro pakovanje tvoga osmjeha.
Dok stupam na scenu u kostimu gladijatora,
u visokoj loži znoje se tvoje grudi,
sretan sam ako se razlogom mogu zvati.
U pregrštu nosim svjetlost,
čišćeći njome paučinu sa uspomena,
na dnu sanduka duše gdje te krijem.
Napravi mi postelju od svojih ruku,
da se umoran spustim u tonuće snove i
krenem na posljednje putovanje
sa osmjehom na licu.
Ne zaklapaj mi oči,
pusti da te i sa onog svijeta gledam,
hvaleći se,
mogao sam biti tvoj.
* * *
Na puževoj kućici oslikana
poput bedža drskog tinejdžera,
maše mi crta napuklih snova.
Strpljenjem oružana leži
moja karma u okrilju svjetova,
pjesma se mota ispod vlasi
nebodera, u kojem žive mravi.
Iz akvarija logike bulje tvoje oči,
tražeći otpadke objašnjenja.
Prešane želje trzaju se na plamenu
sumnjivih ostvarenja,
cjedeći sočne psovke što padaju
po nadošlim momentima tvojih grudi.
Kako da ti objasne ove luđačke ruke,
svu nemoć zatočenih osjećaja,
sto bez putuvnice trunu na granici
tvojih mogućnosti.
Dok skupljam krpice oprosta,
od njih šivajući barjak nove nade,
sa krova svijeta padaju baloni
sa novim maskotama.
* * *
Umorni kotač naše galaksije nije
izdržao nadahnuće tvoje poruke
prosute po međuzvjezdanom
prostoru tvoga raskrinkanog profila.
U zdjelici čuvaš močvare,
stanište razjarenih krokodila,
sa licem misionara prelazim rjeku
tvoje snalažljivosti,
bodu me pojave neobrušenog kamenja
tvoje drskosti.
Sa obale prokuhale stvarnosti
mašu mi stereotipi razočaranih tragača,
koje zavedoše pokreti tvoje mimike,
daješ mi šifru sirove strasti.
Plešem po žici tvoje zloćudne volje,
trudeći se ugoditi tvojim ekscentričnim
zapovjedima,
skini se kažeš i ja padam u ralje zaborava.
* * *
Znam tko si,
čemu nastojiš,
od čega strepe tvoja moćna ramena,
ne boj se,neću ti prići.
Ja sam te hranila,
iz mojih dojki uzimao si sokove života,
iz moje skrivene tmine častio si usne.
Prihvati me kao hram,
nisam božanstvo,
niti sam suđena pustinja kojom ćes proći.
Nisam ni posljednja,
jedna od milion posebnih,
tvoja cjedeća požuda vlaži mi koljena,
jurišaš,srljaš,gineš.
Nisi ni prvi ni posljednji,
asteroid od kog ne prijeti opasnost,
u prolazu je tvoja ocjeđena mladost.
Crne su kljige pisale da ćes doći.
Ja sam Eva,
ne boj se,
uzmi moje jabuke,
biti ću tu kada me ne zoveš,
otići ću kada me budeš trebao.
Poklanjam ti ne rođenu djecu,
ne boj se,
miluj dječake naborana čela,
miluj ih u sebi,
kao što to ja činim.
Ne boj se,
nećeš od mene umrjeti,
niti ćeš ostati gladan,
uzmi moje jabuke,
uzmi moje dojke.
* * *
Uništiti harmoniju mogu samo
formativni kontinuiteti tvoje
sebične fantastične podloge,
koju djeliš na faze i opuse,
potrage za vlastitim identitetom.
Ponos ti skeptični svecenik,
sa ulogom bizarnog baštovana,
tvojih drevnih umotvorina,
koje se nađu na pol rečenice
u biografiji slučajnih prolaznika.
Skupljaš trofeje,
te jubilarne brojeve ogoljenog senzibiliteta,
prošloga stoljeća.
Proždireš moć kalkulatora,
dajući forme svojeg statusa na uvid,
floskule svojeg ne određenog fenomena.
Rabiš bogate simbole,
odupirući se najezdi stvarnosti što kriči
paradoksalno po ljušturi tvoga oklopa.
Vraćaš mi pečene kriške
moga samopouzdanja,
izgorenog u peći tvoje neosvojivosti.
* * *
Padale su poput lica,
te kapi kiše,
maske,
ogoljene, oljuštene,
pljuštala je istina,
rađaju se priznanja.
U ruci stežem neminovnost,
hvatam nadolazeće riječi,
provalit će buice
kroz moju skromnost i
odnijeti sa sobom
moju umišljenost,
bit ću im zahvalan.
Rodit ću se ponovo,
bez imena,
znanja i opreza,
biti ću slobodna ptica,
kojoj ni nebo strop nije.
* * *
Šupalj prostor izvire.
uranja u lobanju koja nije moja,
razvaljena bezdan,
misli brušene zaspalim nepcem.
Iskradene sjene skakuću po koferu
put ?
put sljedbenika uginulih načela.
Što više čekam manje sam tu,
manje me ima,
curim, istačem se kroz duplje skeleta,
moja se zgužvana koža posipa prašinom,
prahom bivšeg života.
Oči ovog planeta su jedine osvjetljene
točke u svemiru,
gazim žaruće diode,
da li me vide bogovi?
Čuju li krckanje moje raštimane lobanje,
nasađene poput barjaka na stijeg ovoga tijela.
Znaju li za mene?
te zelene dame,
što sjede negdje u baru dalekog Marsa?
Da li bi im se svidio?
Možda bi htjele kušati moje bljuvotine?
ESEJ NO 28
Opet sam se strmoglavio niz nesmotrenost,
postajući žrtvom bestežinske nepripadnosti,
upao u ljepljive smole patetičnosti,
čudne transparente kriumčario ispred vidnih polja oranih sječivom osebujne čulnosti.
Dotičem prazninu utaborenu pod šatorom čije je platno plućna maramica,
zbunjen tjeskobom i uplašen razumom.
Što se krije u omči boljitka,
koliko vapaja presanih u stoljetnim mudrostima ima,
čija su uopzorenja blagodati malokorištenih nauka.
Snopovi značenja rasuti po rubnim beskonačnostima,
na izmaku strpljenja cupkaju na pragovima bliskosti,
u nadi za primanjem u krilo izvjesnosti.
Pridružen pretencioznima,
unaprijed osuđen na verifikacije doživljenog,
strepim od ravnala domišljatosti,
čija upornost prepoznati neće moje okovane metafore,
utamničene u oku nerazumnih,
u pohodu na ovjeru legitimnih nestašnosti razigranog duha.
U deformacijama tišine čiji su tonovi neminovnost,
isčitanog utjecaja na ekscentrične salve ispaljenih nadahnuća,
vidim sukrivca za dobivene etikete suptilne čulnosti.
Tvorevine afirmiranih instrukcija,
ne znače mi ništa,
mrtvi znaci na oljuštenoj epohi minulog,
simboli prolaznosti.
Prva i posljednja ambicija,
počiva na slomljenim hridinama legalnih sjećanja,
ostavština rušilačkih projektila,
nezaustavljivi stampedo pitanja,
galopira popraćen oblakom strepnje ka ruševinama mojeg osakaćenog bića.
Danas sam u lošijem položaju nego što sam bio juče
i u boljem nego što ću biti sutra.
Prožimaju se isčezle mogućnosti sa hipotetičkim križačljkama popustljivosti prema samome sebi.
A rezultat ?
Ništa nije ostalo od tradicionalnih misli,
tih niti plemenitog veza,
čvorova istinoljublja,
na binu su stupili individualni profili naglašenosti.
Ima li mjesta kojeg bi nam ustupili ?
Nama dinosaurima pregaženima kopitima jurećih epoha suvremenosti.
Promovirano posjedovanje nije utočište za našu neprimjenjivost,
tvorevine sazdane od famoznih tekovina minulosti
su uskraćene za naklonost proizišlih razlika.
Uporišta cenzure strše izvan drevnih rukopisa naše zbiljnosti,
čekaju i vapiju za kapima milosrđa plemenite naklonosti.
Uzaludno je naše poslanje.
Karizmatična značenja potkradana iz beskraja milosrđa,
upornošću krivolovca šunjaju se oko plišanih figura naše nježnosti.
Zlorabljene podatnosti,
proklinju očaj novonastalih dilema,
te kćerke udavače,
zrele u spremnosti da se bace u naručje prvopridošloj barabi
usuđenosti.
Da,
težinom rezimirajućeg,
na moje su grudi navaljene spoznaje,
porotnika opranih ruku,
što se posljednji puta umivaju u suzi pravednosti.
Blago se majkama što nevidješe muku svojeg čeda,
a jao se onima koji baciše kocku i krvoločno
razdječiše tijelo pravednika.
ESEJ NO 34
Rastopljeno sunce kapa iz nebeskog ognja,
usahle želje bježe ispred bičeva slomljenog svijetla.
Slušam slova aristrokratskog smijeha,
to se gospoda brušenih lica gozbi klokanovim salom,
zaboravljajućei mudrosti što im rekoše nomadski preci, sinovi piejska i kćeri škorpiona.
Na horizontu gdje nebo pere svoja koljena,
ispod otrnulih silnica u snu zaboravljene ruke,
miriše opojno crvenilo tvojih škrga.
Elementarne pogode me skrivaju pod postavom svojeg plašta,
nizovi otsjeja se ljušte iz solju namazanih zjenica,
otisnuta istina kuje svoje kreature, moje želje.
U utrobi prostora abortira nesuvisla volja,
niječući nerođeno čedo.
Opet je doktor propisao maglu,
na recept dižem suknju smione bolničarke,
onanirajući kroz ledbeće kapi,
znojem usoljeni uzdasi se lijepe po plafonu samice.
Postao sam gospodin kojemu drugi oblače odijelo
i na leđima vežu kravatu.
Zbogom iluzijo.
ESEJ NO 35
Dostiže me mahnita dvostrukost, dotičući rubove vidljivog gdje se prostranstvo konča,
u zasjedu galaktičkih virusa upada mi nesmotrenost tijela.
U vrutcima krijesi, lašte se zjenice zalegle na svakidašnjost, iz pepela djetinjstva nižu se obnovljene slike.
Oči mi zabodene u prostor sveprisutne obmane, urokom punktiranih glavinja tvoje hidrauličke porube
mojeg munjenog svijeta.
Tobogani tinte hrle niz pejzaže strasti koji su rodilišta elektromagnetnih meduza,
hibridne masti me liječe od povezane žesti.
Pripada mi kvarcna ogrlica prvodošlog,
na dnu taloženog osmijeha pregibi masnoće,
srebreni ostatci tvojih međupostaja,
pukotinu uočavam kroz razmaknuta bedra,
toliko je mjerilo mojeg škrtog čuđenja.
U opijatima tvojih vrlina isčezavaju mi oprezi,
ti bivši kopači obilja,
cikluski žrvanj se rotira,
opčinjeni subjekti se nižu u podrugljivu beskonačnost.
Zazori bujnosti tvojih dojki mi liče na plutače ograđene mrežom srodnosti s mojom osamom.
U špriceru od kisika tražim spas,
sustiže me zašuđteni strah u brzojavu da si otišla,
armirana nijemost odnosi naplave tvojih sada već bivših mirisa.
Sučeljene spodobe prošlosti,
disharmonija leksike, gopsodari univerzuma,
spolnost subjekta, upitna mi izvjesnost opstanka.
Ženo,
truješ me opiatima šutnje,
hraniš me planetarnim moždinama,
korom izbaždarenog mrijesta.
Molim za podnošljivost,
redukciju tvoje mentalnosti.
Ganjava me sposobnost za paradokse,
dok urliču matična čudovišta, osjećam tvoje vlažeće elektrone,
u pozi punktiranog zaleđa, nabijam ti prizme vedrine.
Dok se razlijeva posna kiša,
svojstvene krivotvorine neprozirne pomame me imaju,
ližem medenjake iz sirupa tvoje žesti,
nezaustavljivo padajući kroz geometrije metarora tvojih nogu.
Brojčanik sperme loži dimne signale svoje predaje,
odjeci međunožnog eha robe mi krijes linfinog čvora,
razvezujući ga u bezdan tvojih hirova.
Osjetih pukotine u zvjezdanoj kruni,
pogođen propelerskim koltom,
istače otpad stlačenih crijeva,
kuhane opne popuštaju pred nadirućim mrakom.
Mjesečev šljem punjen do vrha,
mljevenim zlatom posipa obronke tvojih ispupčenja,
čineći od sebe virtuoza što množi otsjaje.
Krhke parcele potpaljene u mrjesti,
izloženom oku eleganciju prodaju,
u rešetkama neprosuđenih oblika,
tvrdokorna razdoblja postaju već minula čvorišta bluda.
Svršili smo poput Neptuna,
naše sjeme pršti i razgoni ergele morskih konjića.
