Trebalo je i ranije shvatiti tu mudrost:
Podočnjaci ludaka u ponoć izbijaju kao očnjaci,
prepuni su struhle svjetlosti, zgrušane krvi suza,
što čine tamu noći, i prljavu njenu limfu - mjesec.
Jeziva lešina počiva u očnim sarkofazima , a naše oči
obične su, i opća slika razrokog sljepila svijeta u njima sjaji,
sjaji modra amplituda, duga bubrega
i blijedi dark side of the mračne strane, strah umornih čula reži u svom muku;
drvo suho, i žubor mokraćne bešike…
Od istih smo krmelja dakle gradili te kuće,
nataložen rijetki taj kamen nesanice, Taj Mahal naših ruševina.
S više ili manje umijeća govorili isto,
isti nataložen sedef potkuhanog tijesta, za isti gorak hljeb,
što u toj gorčini nosi i kiselost smrada kiselog kupusa, žestinu feferona,
što ralje perspektive u mrvice zdrobe, eno, po ledinama što su nastrešice pakla,
raspukle se kao ovo nebo, isisano Najsavršenijim Sisarom, sprženo, za koje smo mislili da je Obećana Zemlja,
a oblaci su kamenje što nas pokriva.
Oko naših izbi, sjaje rerne i buktinje i ognji tmine, s manje
ili više ljubavi u bjelini koštane srži čeone kosti, što se nadvija kao prijetnja
što ispušta dlake obrva, da
gledaju kroz rebra poklopca šahta od trepavica…
U beonjače…
Tek ponekad zalutali u oku samotan vuk,
a običan je to čopor večeri, što nas progoni, i razgovori prosti kao zijevanje.
Zavijamo i sjedimo,
Eto, u bašči divljine, pod lozom i višnjom praznine, o umijeću
Ljubavi je riječ i turobnom zanatu našem.
Lelujaju amargedoni, osipa se nebeska krošnja zvijezda i plod suh na nas:
Mi lirci smo, zgrčenih lica, i pjesma mora biti
tačna po svemu, a precizna u izrazu –
Rekosmo li tako, dajdža moj?
Eto, sa sasvim malo mašte dijagrama izidaš istinu statisitčkih podataka,
sa znanstvenom metodotom animizma, i stvari ponovo,
uz leprš, razapinju na križ. Rekoše:
«Cvili, zaciji; civili senzacija za praocem- korov razlistao u zelje šume,
Pelcer Zavičaja» – a o tome mi nikad mislili nismo.
Na stolicu ja sam sjeo, kao na postolje, među grbe prošlosti; njene noge lakirane, poput pepeljuginih cipelica,
njen naslonjač ofarban, poput Berlinskog zida, kožu rastežem da se na njoj oslika moj lik kao Isusov na lanenom ćaršafu, pentagram košpi ispučio, srž bitka pojeo, ne bez ljubavi za njenu rumen, srce
i sudbinu, što nestaju u turbinama želudca, postrojenjima crijeva.
Ali, valjalo je, prije, nagnati
stvar da mene ćuti svojom drvenom dušom istesanih idola.
Dok tako svirepo postoji čvrsto agregatno stanje mog tekućeg računa.
Jer tu smo mudrost mogli mnogo ranije shvatiti:
Podočnjaci ludaka u ponoć izbijaju kao očnjaci,
prepuni su struhle svjetlosti, zgrušane krvi suza,
što čine tamu noći, i prljavu njenu limfu - mjesec.
Jeziva lešina počiva u očnim sarkofazima, a naše oči
obične su, i opća slika razrokog sljepila svijeta u njima sjaji,
sjaji modra amplituda, duga bubrega;
drvo suho, i žubor mokraćne bešike…
Ali govoriti, ipak, treba, žiletom šapata i u samoći,
tiho se pridružiti zlosretnom horu onih
nad ponorom, što jednom u tamu vrisnuli su
kondez mrtvih nota i nijemih melodija i svemirskog šuma na srcu.
Šta je to, i koraknuli, ne sačekavši odgovora.
…
Mi lirci smo, zgrčenih lica, i pjesma mora biti
tačna po svemu, a precizna u izrazu –
Rekosmo li tako, dajdža moj?
MAMUZE
Pokrepat će nam i ova družba
Stanjit će se i ovaj saldo
Izgubićemo bonus
Po nas neće doći vučna služba
Oslabit će tonus.
Poreći ćemo da smo bili pogan.
Zakunimo se zadnji put da ne umijemo da kunemo.
Sam će od sebe iz života ispasti višak sudbine.
Bili smo dobri?
I da i ne.
Jednako su nas divili i klozeti i korzeti.
Bolji je onaj što osaburi, a nije onaj što se sveti.
Ne mora štikla uvijek biti ta na peti.
Mogu i mamuze.
DOK VODIMO LJUBAV
Kroz tvoje čelo je potekla rijeka, sladostrašće.
Tamo na njenoj delti naći će nas kako ležimo u barci,
vatre na vodi…
Ruke moje potekle po tebi, moj dah na tvojoj koži zaustavlja vjetar,
sapinje ga, vjetar svijeta stane u moje grudi.
Mirisi, okus tvoj ispunjava tišinu.
Ulazak u tebe: to rastvaranje u čistoj svjetlosti - trenutak sjedinjenja.
Vidio sam tajnu svoga postojanja u dubini tvoga pogleda, moje bivanje je samo onda
kada počivam u tvojim zjenicama oka. U njima počiva ljepota svega,
Jedina si, jer jedina možeš ispričati sve moje priče,
ispisati sve moje pjesme – one su u otkucajima tvoga srca.
Jauk svih mojih patnji je tvoj jecaj u jastucima, dragost tvoga glasa je
nijema moja bol u ambisu grla, tvoji pokreti, svaki korak i izvijeno tijelo su
moji zaustavljeni valceri, moj nedovršeni tango.
Propinješ se, trenutak u kojem dosežemo nebo, kraljica si koja sjeda na prijestol.
Ulazak u tebe: to rastvaranje u čistoj svjetlosti - trenutak sjedinjenja.
I TAKO
Sad mi je srce punije i ti ga ispunjavaš hrabrošću.
Sada kuca tako tupo i mirno, ne kao pred buru,
već nekako katarzičnije.
Bit će ti drago čuti da si svijetla točka u tuzi.
Prepuštanje životu i ljubavi je predivno i prebolno.
Zemlja se neće prestati rušiti.
Više mi nitko ništa ne može. Nama.
Kako je lako živjeti sa istinom i svjesnošću u/o sebi!
Na tren sam se oslobodila, otvorila. I vidi me sad.
Ne prestajem (plakati)
Moje srce se prečesto topi, a htjela sam da bude santa ledena.
U isto vrijeme srce mi se raspada i raste. Rađa se i umire.
Gubim i pobjeđujem. Jel‘ smije se tako?
Tu si, znam.
Prepustiti se ne bojim.
Svijet je sad na našim rukama!
ŠIRE JE
Sat prije našeg izlaska trljam se sapunom kao da sapirem sve, i uvenule one davno nekad primljene nježnosti, utisnute dodire…
a to nije dobro,
neka se, kao jeza, po našim kožama mire, to nas je čustvenijim učinilo i zrelu plemenitost nam dalo sa kojom sad, u kondezovanoj pari na pločicama kupatila, zapisujem da te volim.
I umjesto da je tješnje, šire je.
SUNCE
Možda bi se trebala držati od mene kao Zemlja od Sunca…
Da sam Sunce, rekao bih: ”Dvije su mi došle preblizu,
ostale su predaleko; neke su tek nedavno otkrivene,
a neke nikad neće biti otkrivene…”
Da sam Sunce, rekao bih: ”Nalazeći najbolju udaljenost i mjeru
postala si plava i šarena… A ona, koja je stigla kasnije,
crvena je i bijesna…
SUNCE II
Da sam Sunce, rekao bih: ”Tebi nikada neću staviti prsten,
kao da te hoću zarobiti, i neće oko tebe biti, neće te
pratiti, kao brojna dječurlija, brojni sateliti…
SUNCE III
Da sam Sunce, rekao bih: ”Ja sam Otac, ti si Majka,
a mjesec je Sin…
I kada se Sunce nađe u Mjesecu i kada se Mjesec u
Suncu nađe,
nemoj misliti da su to svađe, ako nakratko nastanu
pomrčine…
To svjetlosti novi krug, tanki, zlatni obrub čine…
NAKON SVAĐE
Sve je za stolom ostalo nedirnuto.
Kao stvari iza mrtvog.
Pogrešne,
ali izgovorene riječi
plutaju... ispljuvak, u nedopijenom čaju.
Mir
u kojem se udaljuje, posljednji, đavo.
On kao dim ili duša izlazi
iz svega.
Lebdi nad stolom,
kao da izlazi iz tijela obuzetog…
Izlazi čak iz nogu stolica.
Stolnjak,
začudo, kao zastava na tabutu,
ostao je zategnut…
PLAČ NAD SOBOM
Doušnik,
prijatelj mraka,
grba koja se prišunja svojim leđima
i zalijepi.
Kao što se lice za lubanju zalijepi.
Šta misliš
o plavima, šta o smeđima?
Ne kaže mi: «Dragi! Mili! Lijepi!»
Šta misliš
o crnima, šta o bijelima?
U svijetu, po tom, ima, valjda, dovoljno
šahovskih ploča.
Ubi me,
ubi me samoća…
ARS POETICA
Sidranu
Trebalo je i ranije shvatiti tu mudrost:
Podočnjaci ludaka u ponoć izbijaju kao očnjaci,
prepuni su struhle svjetlosti, zgrušane krvi suza,
što čine tamu noći, i prljavu njenu limfu - mjesec.
Jeziva lešina počiva u očnim sarkofazima , a naše oči
obične su, i opća slika razrokog sljepila svijeta u njima sjaji,
sjaji modra amplituda, duga bubrega
i blijedi dark side of the mračne strane, strah umornih čula reži u svom muku;
drvo suho, i žubor mokraćne bešike…
Od istih smo krmelja dakle gradili te kuće,
nataložen rijetki taj kamen nesanice, Taj Mahal naših ruševina.
S više ili manje umijeća govorili isto,
isti nataložen sedef potkuhanog tijesta, za isti gorak hljeb,
što u toj gorčini nosi i kiselost smrada kiselog kupusa, žestinu feferona,
što ralje perspektive u mrvice zdrobe, eno, po ledinama što su nastrešice pakla,
raspukle se kao ovo nebo, isisano Najsavršenijim Sisarom, sprženo, za koje smo mislili da je Obećana Zemlja,
a oblaci su kamenje što nas pokriva.
Oko naših izbi, sjaje rerne i buktinje i ognji tmine, s manje
ili više ljubavi u bjelini koštane srži čeone kosti, što se nadvija kao prijetnja
što ispušta dlake obrva, da
gledaju kroz rebra poklopca šahta od trepavica…
U beonjače…
Tek ponekad zalutali u oku samotan vuk,
a običan je to čopor večeri, što nas progoni, i razgovori prosti kao zijevanje.
Zavijamo i sjedimo,
Eto, u bašči divljine, pod lozom i višnjom praznine, o umijeću
Ljubavi je riječ i turobnom zanatu našem.
Lelujaju amargedoni, osipa se nebeska krošnja zvijezda i plod suh na nas:
Mi lirci smo, zgrčenih lica, i pjesma mora biti
tačna po svemu, a precizna u izrazu –
Rekosmo li tako, dajdža moj?
Eto, sa sasvim malo mašte dijagrama izidaš istinu statisitčkih podataka,
sa znanstvenom metodotom animizma, i stvari ponovo,
uz leprš, razapinju na križ. Rekoše:
«Cvili, zaciji; civili senzacija za praocem- korov razlistao u zelje šume,
Pelcer Zavičaja» – a o tome mi nikad mislili nismo.
Na stolicu ja sam sjeo, kao na postolje, među grbe prošlosti; njene noge lakirane, poput pepeljuginih cipelica,
njen naslonjač ofarban, poput Berlinskog zida, kožu rastežem da se na njoj oslika moj lik kao Isusov na lanenom ćaršafu, pentagram košpi ispučio, srž bitka pojeo, ne bez ljubavi za njenu rumen, srce
i sudbinu, što nestaju u turbinama želudca, postrojenjima crijeva.
Ali, valjalo je, prije, nagnati
stvar da mene ćuti svojom drvenom dušom istesanih idola.
Dok tako svirepo postoji čvrsto agregatno stanje mog tekućeg računa.
Jer tu smo mudrost mogli mnogo ranije shvatiti:
Podočnjaci ludaka u ponoć izbijaju kao očnjaci,
prepuni su struhle svjetlosti, zgrušane krvi suza,
što čine tamu noći, i prljavu njenu limfu - mjesec.
Jeziva lešina počiva u očnim sarkofazima, a naše oči
obične su, i opća slika razrokog sljepila svijeta u njima sjaji,
sjaji modra amplituda, duga bubrega;
drvo suho, i žubor mokraćne bešike…
Ali govoriti, ipak, treba, žiletom šapata i u samoći,
tiho se pridružiti zlosretnom horu onih
nad ponorom, što jednom u tamu vrisnuli su
kondez mrtvih nota i nijemih melodija i svemirskog šuma na srcu.
Šta je to, i koraknuli, ne sačekavši odgovora.
…
Mi lirci smo, zgrčenih lica, i pjesma mora biti
tačna po svemu, a precizna u izrazu –
Rekosmo li tako, dajdža moj?
MAMUZE
Pokrepat će nam i ova družba
Stanjit će se i ovaj saldo
Izgubićemo bonus
Po nas neće doći vučna služba
Oslabit će tonus.
Poreći ćemo da smo bili pogan.
Zakunimo se zadnji put da ne umijemo da kunemo.
Sam će od sebe iz života ispasti višak sudbine.
Bili smo dobri?
I da i ne.
Jednako su nas divili i klozeti i korzeti.
Bolji je onaj što osaburi, a nije onaj što se sveti.
Ne mora štikla uvijek biti ta na peti.
Mogu i mamuze.
DOK VODIMO LJUBAV
Kroz tvoje čelo je potekla rijeka, sladostrašće.
Tamo na njenoj delti naći će nas kako ležimo u barci,
vatre na vodi…
Ruke moje potekle po tebi, moj dah na tvojoj koži zaustavlja vjetar,
sapinje ga, vjetar svijeta stane u moje grudi.
Mirisi, okus tvoj ispunjava tišinu.
Ulazak u tebe: to rastvaranje u čistoj svjetlosti - trenutak sjedinjenja.
Vidio sam tajnu svoga postojanja u dubini tvoga pogleda, moje bivanje je samo onda
kada počivam u tvojim zjenicama oka. U njima počiva ljepota svega,
Jedina si, jer jedina možeš ispričati sve moje priče,
ispisati sve moje pjesme – one su u otkucajima tvoga srca.
Jauk svih mojih patnji je tvoj jecaj u jastucima, dragost tvoga glasa je
nijema moja bol u ambisu grla, tvoji pokreti, svaki korak i izvijeno tijelo su
moji zaustavljeni valceri, moj nedovršeni tango.
Propinješ se, trenutak u kojem dosežemo nebo, kraljica si koja sjeda na prijestol.
Ulazak u tebe: to rastvaranje u čistoj svjetlosti - trenutak sjedinjenja.
I TAKO
Sad mi je srce punije i ti ga ispunjavaš hrabrošću.
Sada kuca tako tupo i mirno, ne kao pred buru,
već nekako katarzičnije.
Bit će ti drago čuti da si svijetla točka u tuzi.
Prepuštanje životu i ljubavi je predivno i prebolno.
Zemlja se neće prestati rušiti.
Više mi nitko ništa ne može. Nama.
Kako je lako živjeti sa istinom i svjesnošću u/o sebi!
Na tren sam se oslobodila, otvorila. I vidi me sad.
Ne prestajem (plakati)
Moje srce se prečesto topi, a htjela sam da bude santa ledena.
U isto vrijeme srce mi se raspada i raste. Rađa se i umire.
Gubim i pobjeđujem. Jel‘ smije se tako?
Tu si, znam.
Prepustiti se ne bojim.
Svijet je sad na našim rukama!
ŠIRE JE
Sat prije našeg izlaska trljam se sapunom kao da sapirem sve, i uvenule one davno nekad primljene nježnosti, utisnute dodire…
a to nije dobro,
neka se, kao jeza, po našim kožama mire, to nas je čustvenijim učinilo i zrelu plemenitost nam dalo sa kojom sad, u kondezovanoj pari na pločicama kupatila, zapisujem da te volim.
I umjesto da je tješnje, šire je.
SUNCE
Možda bi se trebala držati od mene kao Zemlja od Sunca…
Da sam Sunce, rekao bih: ”Dvije su mi došle preblizu,
ostale su predaleko; neke su tek nedavno otkrivene,
a neke nikad neće biti otkrivene…”
Da sam Sunce, rekao bih: ”Nalazeći najbolju udaljenost i mjeru
postala si plava i šarena… A ona, koja je stigla kasnije,
crvena je i bijesna…
SUNCE II
Da sam Sunce, rekao bih: ”Tebi nikada neću staviti prsten,
kao da te hoću zarobiti, i neće oko tebe biti, neće te
pratiti, kao brojna dječurlija, brojni sateliti…
SUNCE III
Da sam Sunce, rekao bih: ”Ja sam Otac, ti si Majka,
a mjesec je Sin…
I kada se Sunce nađe u Mjesecu i kada se Mjesec u
Suncu nađe,
nemoj misliti da su to svađe, ako nakratko nastanu
pomrčine…
To svjetlosti novi krug, tanki, zlatni obrub čine…
NAKON SVAĐE
Sve je za stolom ostalo nedirnuto.
Kao stvari iza mrtvog.
Pogrešne,
ali izgovorene riječi
plutaju... ispljuvak, u nedopijenom čaju.
Mir
u kojem se udaljuje, posljednji, đavo.
On kao dim ili duša izlazi
iz svega.
Lebdi nad stolom,
kao da izlazi iz tijela obuzetog…
Izlazi čak iz nogu stolica.
Stolnjak,
začudo, kao zastava na tabutu,
ostao je zategnut…
PLAČ NAD SOBOM
Doušnik,
prijatelj mraka,
grba koja se prišunja svojim leđima
i zalijepi.
Kao što se lice za lubanju zalijepi.
Šta misliš
o plavima, šta o smeđima?
Ne kaže mi: «Dragi! Mili! Lijepi!»
Šta misliš
o crnima, šta o bijelima?
U svijetu, po tom, ima, valjda, dovoljno
šahovskih ploča.
Ubi me,
ubi me samoća…
