PROCESIJA, ILI HARIJETA
(LJETNA HRONIKA, KOPENHAGEN 29. VI 2006.)
Vidio je krov bijelog automobila iznad zelenih lisnatih vrhova žive ograde.
Krov kamioneta promicao je poput bjeličastog kornjačinog oklopa, možda okrenutog naopako, stomakom ka nebu. Možda su džinovski crni mravi promicali zemljanom stazom iza dvokatnica u predgrađu Kopenhagena noseći izvrnutu kornjaču na crnim sjajnim mravljim leđima…
I tada se sjetih, Harijeta, najstarija kornjača na svijetu, umrla je u zoološkom vrtu, u Kraljičinoj Zemlji (Queensland) u Australiji. Prije nedjelju dana. Priča se da ju je Čarls Darvin bio uzeo sa sobom na povratku sa Galapagoških otoka putujući tada oko svijeta na snažnom i zdepastom brodu sa imenom engleskog psa – bigla (»Beagle«). Brod su pronašli prošle godine u jednoj od napuštenih luka Esekške grofovije, sjeveroistočno od Londona, radarskim pretraživanjem obale. Stari jedrenjak je bio potpuno utonuo u vodeno rastinje, mulj i pijesak.
Čarls je vjerovao da je džinovska kornjača bila mužjak, i čudio se nježnom odsjaju svjetlosti u Harijevim tamnim zjenicama pod velom stalne vlage. Umro je u zabludi, vjerujući da je Harijeta – Hari, ostavivši čovječanstvu u naslijeđe teoriju evolucije koja je šokirala naučnike XIX vijeka i izmjenila božansku sliku koju je čovječanstvo gajilo o sebi samom. A evo sada, sto pedest godina poslije objavljivanja njegove studije "O porijeklu vrsta", umrla je i Harijeta. Za Čarlsa će ona zauvijek ostati Hari.
»Sve na kraju ipak dođe na svoje« – mislio je gledajući u bujno zeleno rastinje kuda je trenutak prije nestao bijeli krov automobila.
Iz zbirke pjesama VRIJEME – VREMENA
U VOZU NA SJEVERU
Između stakala koja izoliraju od zvuka,
u pulsirajućim vodenim žilama što se
pripijajo uz okna na stranama voza,
u svijetlim mrljama vode gdje su
krajolici konačno izgubili svaki oblik
tvoje oči svijetle svjetlošću vlažne
zemlje, tvoje ludilo u porama kože
vlažno i bezlično i sivo poput Sjevernog
mora uronjenog u izmaglicu i tvoja
strast – Tebi nerazumljivo i nevidljivo
moranje, okamenjeni splet okolnosti.
(20.6.1999.)
[…]
Njegov jezik živi u tišini papira,
kao poslije kataklizme gdje živa usta
nestaju iz vidokruga,
i jedino preostali spisi iz suhih špilja
govore o vremenu prošlom, govore o istoriji čula,
o nizu sekundi koji izgledaše beskrajan,
neuništiv, poput rečenica jezika
koje se nizahu koncem dana i noći.
Jezik nastavlja da živi, negdje drugdje, južno.
On ovdje, poput bacača diska sapet izza pisaće mašine
zabacuje misli u daljinu osluškujući da li je dohvatio ljepotu.
Besmrtnu ljepotu.
Jezik je živ. Jezik je život sam.
Bestjelesan je. Svaka riječ izrasta iz stotine jezika i
svaka ta riječ je živa i bestjelesna.
Kada se udaljiš od te riječi i zašutiš, vidiš drvo –
prošlo, buduće i sadašnje listanje.
I cvijet. Behar.
(26.2.1998.)
MAURICIJE, MOREPLOVAC I KIPAR, SREĆE SVOJU SMRT
Mauricije je klesao dugački tanki oblik u mliječnom bijelom mramoru. Zamahivao je teškim kiparskim batom po metalnom dlijetu i, sa svakim odbačajem od kamena, šake kao da su letjele dalje od njega preko krošanja bukvi duž zemljanog seoskog puta. Kamen je na vrhu bio gotovo proziran, svjetlost se probijala kroz bjelinu krune kamena, i Mauricije je sa sunčevim zalaskom gledao čeznutljivo u nijanse ružičaste u stijeni, uzdišući za ljepotom ružičastih bisera iz mora uokolo Karibijskih otoka. Zaškripa zubima kao da mu je u ustima bilo pijeska i odmaknu se dva koraka nazad. Kada bi se odmaknuo od kamena ovaj mu je izgledao još veći nego kad mu je stajao na dohvat ruke ukivajući brazde udarcima dlijeta u njegovu površinu. Pretrčao je preko puta i opet se okrenuo. Sada ga je kamen bio opkolio sa tri strane, a njegovom površinom prelama se sedefasta svjetlost zadnjih zraka sunčevog zalaska. Mauricije pokri usta rukom i poleti preko krošanja. Srce mu se u trenu pretvorilo u pijesak. Umro je od srčane kapi.
(18. 8. 1999.)
[…]
Pitaš se kako umiriti uplašenu životinju u sebi.
Ponovo i ponovo, ništa se ne dešava. Proročanstva
bulje podrugljivo, kao da će prasnuti u smijeh.
Pošalji mi molitvu na kišnim kapima, Gospode,
pošalji mi molitvu u odbljesku sunca na prozorskoj dasci,
Gospode, pošalji mi molitvu u duši mojoj, jer moje ruke
ne mogu da dosegnu nebo.
(23. 8. 1999.)
[…]
Nekoliko žutih listova na drvetu u velikoj plavoj saksiji u dnevnoj sobi
progledava žutim zjenicama kroz zelenu krošnju vrbe sa mini-valom.
Biljke i djeca rastu u ovoj sobi punoj života. Njihovi glasovi, listova i
djece, zeleni svjedoci topline pod rukom. Tvoj puls bije u njima. Neka se
igraju, neka idu do drugih planeta. Svjetlost će vas uvijek spajati nitima
bez sjene.
(9. 9. 1999.)
[…]
Tvoj glas sve tiši između udaraca tipki po pisaćoj mašini,
tvoj glas sve više i više oslobođen značenja. Borio si se
strpljivošću protiv poraza. Ono što tako jasno vidiš sada,
to su zidovi civilizacije, to je masa telefonskih kablova,
gline i plastike što te okružuju poput zida u zazidanoj kuli
sa prozorima kroz koje se nigdje ne može pobjeći. To je konačno
taj život koji nam je svima namijenjen: ishabani odnos između
moći i nemoći, straha i žudnje, svijesti i podsvijesti. To je ta
vesela civilizacija što trtlja o napretku dijeleći u krugu unaprijed
obilježene karte bijelih ispranih lica.
(27. 09. 1999.)
[…]
Šta je samoća?
To je dobro pitanje.
Ako je to dobro pitanje,
odgovor mora isto tako da bude dobar.
Samoća je odsustvo ljudi. Prijatelja. To je jasno…
Možda to i nije to što si želio da pitaš…
Šta da radiš?
Šta se dešava?
To su dva pitanja.
Radiš sve ono što trebaš. Uradio si sve ono što si mogao
i radiš sve ono što možeš.
Šta se dešava?
Poštar dijeli pisma.
Klepeću poštanski sandučići
limenim kapcima na zapetim oprugama.
Čuješ ih kroz otvoreni prozor.
(29. 09. 1999.)
PROCESIJA, ILI HARIJETA
(LJETNA HRONIKA, KOPENHAGEN 29. VI 2006.)
Vidio je krov bijelog automobila iznad zelenih lisnatih vrhova žive ograde.
Krov kamioneta promicao je poput bjeličastog kornjačinog oklopa, možda okrenutog naopako, stomakom ka nebu. Možda su džinovski crni mravi promicali zemljanom stazom iza dvokatnica u predgrađu Kopenhagena noseći izvrnutu kornjaču na crnim sjajnim mravljim leđima…
I tada se sjetih, Harijeta, najstarija kornjača na svijetu, umrla je u zoološkom vrtu, u Kraljičinoj Zemlji (Queensland) u Australiji. Prije nedjelju dana. Priča se da ju je Čarls Darvin bio uzeo sa sobom na povratku sa Galapagoških otoka putujući tada oko svijeta na snažnom i zdepastom brodu sa imenom engleskog psa – bigla (»Beagle«). Brod su pronašli prošle godine u jednoj od napuštenih luka Esekške grofovije, sjeveroistočno od Londona, radarskim pretraživanjem obale. Stari jedrenjak je bio potpuno utonuo u vodeno rastinje, mulj i pijesak.
Čarls je vjerovao da je džinovska kornjača bila mužjak, i čudio se nježnom odsjaju svjetlosti u Harijevim tamnim zjenicama pod velom stalne vlage. Umro je u zabludi, vjerujući da je Harijeta – Hari, ostavivši čovječanstvu u naslijeđe teoriju evolucije koja je šokirala naučnike XIX vijeka i izmjenila božansku sliku koju je čovječanstvo gajilo o sebi samom. A evo sada, sto pedest godina poslije objavljivanja njegove studije "O porijeklu vrsta", umrla je i Harijeta. Za Čarlsa će ona zauvijek ostati Hari.
»Sve na kraju ipak dođe na svoje« – mislio je gledajući u bujno zeleno rastinje kuda je trenutak prije nestao bijeli krov automobila.
Iz zbirke pjesama VRIJEME – VREMENA
U VOZU NA SJEVERU
Između stakala koja izoliraju od zvuka,
u pulsirajućim vodenim žilama što se
pripijajo uz okna na stranama voza,
u svijetlim mrljama vode gdje su
krajolici konačno izgubili svaki oblik
tvoje oči svijetle svjetlošću vlažne
zemlje, tvoje ludilo u porama kože
vlažno i bezlično i sivo poput Sjevernog
mora uronjenog u izmaglicu i tvoja
strast – Tebi nerazumljivo i nevidljivo
moranje, okamenjeni splet okolnosti.
(20.6.1999.)
[…]
Njegov jezik živi u tišini papira,
kao poslije kataklizme gdje živa usta
nestaju iz vidokruga,
i jedino preostali spisi iz suhih špilja
govore o vremenu prošlom, govore o istoriji čula,
o nizu sekundi koji izgledaše beskrajan,
neuništiv, poput rečenica jezika
koje se nizahu koncem dana i noći.
Jezik nastavlja da živi, negdje drugdje, južno.
On ovdje, poput bacača diska sapet izza pisaće mašine
zabacuje misli u daljinu osluškujući da li je dohvatio ljepotu.
Besmrtnu ljepotu.
Jezik je živ. Jezik je život sam.
Bestjelesan je. Svaka riječ izrasta iz stotine jezika i
svaka ta riječ je živa i bestjelesna.
Kada se udaljiš od te riječi i zašutiš, vidiš drvo –
prošlo, buduće i sadašnje listanje.
I cvijet. Behar.
(26.2.1998.)
MAURICIJE, MOREPLOVAC I KIPAR, SREĆE SVOJU SMRT
Mauricije je klesao dugački tanki oblik u mliječnom bijelom mramoru. Zamahivao je teškim kiparskim batom po metalnom dlijetu i, sa svakim odbačajem od kamena, šake kao da su letjele dalje od njega preko krošanja bukvi duž zemljanog seoskog puta. Kamen je na vrhu bio gotovo proziran, svjetlost se probijala kroz bjelinu krune kamena, i Mauricije je sa sunčevim zalaskom gledao čeznutljivo u nijanse ružičaste u stijeni, uzdišući za ljepotom ružičastih bisera iz mora uokolo Karibijskih otoka. Zaškripa zubima kao da mu je u ustima bilo pijeska i odmaknu se dva koraka nazad. Kada bi se odmaknuo od kamena ovaj mu je izgledao još veći nego kad mu je stajao na dohvat ruke ukivajući brazde udarcima dlijeta u njegovu površinu. Pretrčao je preko puta i opet se okrenuo. Sada ga je kamen bio opkolio sa tri strane, a njegovom površinom prelama se sedefasta svjetlost zadnjih zraka sunčevog zalaska. Mauricije pokri usta rukom i poleti preko krošanja. Srce mu se u trenu pretvorilo u pijesak. Umro je od srčane kapi.
(18. 8. 1999.)
[…]
Pitaš se kako umiriti uplašenu životinju u sebi.
Ponovo i ponovo, ništa se ne dešava. Proročanstva
bulje podrugljivo, kao da će prasnuti u smijeh.
Pošalji mi molitvu na kišnim kapima, Gospode,
pošalji mi molitvu u odbljesku sunca na prozorskoj dasci,
Gospode, pošalji mi molitvu u duši mojoj, jer moje ruke
ne mogu da dosegnu nebo.
(23. 8. 1999.)
[…]
Nekoliko žutih listova na drvetu u velikoj plavoj saksiji u dnevnoj sobi
progledava žutim zjenicama kroz zelenu krošnju vrbe sa mini-valom.
Biljke i djeca rastu u ovoj sobi punoj života. Njihovi glasovi, listova i
djece, zeleni svjedoci topline pod rukom. Tvoj puls bije u njima. Neka se
igraju, neka idu do drugih planeta. Svjetlost će vas uvijek spajati nitima
bez sjene.
(9. 9. 1999.)
[…]
Tvoj glas sve tiši između udaraca tipki po pisaćoj mašini,
tvoj glas sve više i više oslobođen značenja. Borio si se
strpljivošću protiv poraza. Ono što tako jasno vidiš sada,
to su zidovi civilizacije, to je masa telefonskih kablova,
gline i plastike što te okružuju poput zida u zazidanoj kuli
sa prozorima kroz koje se nigdje ne može pobjeći. To je konačno
taj život koji nam je svima namijenjen: ishabani odnos između
moći i nemoći, straha i žudnje, svijesti i podsvijesti. To je ta
vesela civilizacija što trtlja o napretku dijeleći u krugu unaprijed
obilježene karte bijelih ispranih lica.
(27. 09. 1999.)
[…]
Šta je samoća?
To je dobro pitanje.
Ako je to dobro pitanje,
odgovor mora isto tako da bude dobar.
Samoća je odsustvo ljudi. Prijatelja. To je jasno…
Možda to i nije to što si želio da pitaš…
Šta da radiš?
Šta se dešava?
To su dva pitanja.
Radiš sve ono što trebaš. Uradio si sve ono što si mogao
i radiš sve ono što možeš.
Šta se dešava?
Poštar dijeli pisma.
Klepeću poštanski sandučići
limenim kapcima na zapetim oprugama.
Čuješ ih kroz otvoreni prozor.
