onaj koji te udijeva u košticu
svijeta traži noćni prozor.
nagutu zvijezdu koju prosiplje
vrč dobrote. šutnja je tek stopa
neozvučena spomena. dubina u
kojoj kuća traži svoj prag.
čekajući glas sa sjevera čudno
zebeš u zastanku vjetra.
nebo je postaja kojoj se vraća
postelja. žmarak i latica što
još uvijek padaju u sve dalji trag.
GRAD I ZRNO
grad koji ne poznaješ davno je
zatvorio svoja vrata. ključ se
izgubio u snu. ništa ne možeš
slovo maleno. magla se ruga
bdjenju i udaljenu pijetlu.
zemlja je zemljica, davno
zaboravila priču prolazna
kotača. ako pokucaš tko će
se javiti ovom staklu, njihalu
kojem okvir srubljuje sviralu.
polako. preglasan si u svojoj
šutnji. pusti zrnu govoriti.
NOĆNI SMIJEH
u ponoć listaš Mihalića
tražiš čarobnu pjesmu koja će približiti
glas. ali nema naslova i
nema riječi što otpiru nadu.
je li pobjegla pred kopitom. crni
konji još kasom križaju log.
jesi li našao kamičak kojim
ćeš približiti cjelinu. skloniti
klopku kojom se ruga prored.
u ponoć listaš Mihalića
zaludna godišnja doba
i točku koju riše noćni smijeh.
RIJEČ
riječi osamljena i iskrena
zašto nisi hladna i daleka
dalja od naudaljenije zvijezde.
ni slutila nisi da bit ćeš
nekomu zadnja ura. bez bodeža
i pohote, s tamjanom i smirnom
ispraćala si nostalgični lepet krila
što nikad neće stati. dočekivala
arku s nemirne pučine. do duboko
pred jutro mahala svjetiljkom bezdomim.
riječi osamljena u danu od žalosti
zašto nisi sjena svejedna kamena.
PJESMA KOJU NIKADA NEĆEŠ NAPISATI
pjesmu koju nikad nećeš
napisati, prepoznajem,
jer šapuće mi glas:
»noćima ne spavam, danima
ne jedem. sati su tek umorna
duljina. zaljuljana sam, trava
što leluja, daleko«.
a drugi pita glas: »gdje
se zaustavio tvoj san. u
stolici za ljuljanje ili žalnom
jutru čiji te draška trag«.
nitko ne zna kazati što
si ostavila na večernjem stolu
između riječi koje te dišu.
SLOVO O PUTU
prošao si polje smrti. sam
i jasan svojemu hodu. napojio
žedne i nahranio gladne. s
mjericom u rukama bio darežljiv
i pticama. nitko upitao nije: kako
je tebi. niti prepoznao utihu u
očima. u drugom nekom dobu
obnavlja se odron kojemu se rugala
plavet iz davnih pjesama.
kamo dok čekaš riječ, spasonosnu
glazbu. ruku što je preskočila stoljeća.
tek, dimovi iz tvoje lule razodijevaju šutnju.
MOLITVA S ANĐELOM
onaj oblak što sjećanje tvoje kuša
prolazan je. proboden zrakom odilja
se nekoj drugoj, nebeskoj kući.
a tvoja ruka slaže brižne trave
pred povučenim vodama. pita
li što će učiniti ožujska šetnja.
krotka i skušena zasjala molitvu
s anđelom od sutona. kako je
bliska suza, posijana ranjivom slikom.
tvoj san joj briše sućut
skazaljku kojoj tišina odavno
pjeva predobri anđele poznaješ li put.
SVJETILJKA U DALJINI
svjetlost od daljine krili stablo
kojeg nema, kuću koje nema.
šutnju koje nema. gdje je predak
glasa. na uzici duga pjeva.
gdje je stopa koja miri ispotiha
nebo što se krini ruga.
zemljice od ulomaka, prvo slovo
iz ničeg. što ćeš kazat onom
što te glazbom bliži družbi,
snenom koplju i davnini.
tvoja usna na vodama čunu
traži blago blisko. svjetiljka u daljini.
SLOVO O MAJSTORU I KUĆI
eno ti maše majstor. danima
govori o gradnji. glača kamenove,
mjerka daleki plamen. kutove svojom
znatiželjom poravnava. samo hoće li
zemljica prepoznati njegove ruke. ramena
od sna što su nekoć stremili nebu. ali
što ćeš ti. kamo ćeš udjenuti riječ
koju ikada nećeš kazati. prag prostran
i hladan. prozor odavno posvećen daljini.
krovu se umiljavaju zalutali glasovi
i piskutava noćca. kuća kao kuća,
ne prepoznaje šutnju. onoga
što je u prolazu, razaznaje.
a gdje je tebi ostati.
OČICA I ANĐEO
i dok čitaš tragove, redak po redak
ne znaš dokle je došla voda i
kamo je brana hitnula svoj pojas.
smiješiš se kuli. kažeš: stremiš nebu.
a znaš li što je iza. slutiš li
onoga koji strpljiv sabire očicu
po očicu dobrostivoj tajni. dalek,
i kad čuješ kako diše. glazba,
premješta olovnu stazu na
tvoj dlan. zamakneš li u suton
prepoznat će nesanicu, zgurenu
u davno oproštenu moru.
po tko zna koji put spustit će se
k uzglavlju. i bešumno pokriti strepnju.
NA IZVORU
šuma kojoj si zaboravio tamninu
korača tvojim snom, mahovinu iz
nekog davnog napjeva dotiče točka
sve je krotko i nevino. sliku
putovanja ne draška oko umora.
što se promijenilo u krajoliku.
dalekom moru s arkom kojoj
smjer je tvoja pjesma.
kamo su nestali čavli i bat
jeseni. tvoja ruka od šutnje
premjestila je naslov nježnosti.
pred jutro skidajuči rubeninu
preskačeš opća mesta, obzor i
sam. ispunjenost te šapuće na izvoru.
SLOVO O RUKAMA
u ponoć šapućeš: napiši pjesmu
o rukama. kako kazati prste, blagu
putanju dlana s kojeg silazi
blizina. plam raširen nebu
i vodi. život što se smiješi
korača na vršcima. što je on
bez ruku, što su ruke bez
života. otišla si u noć
ali ostavila rukama bdjeti
i kada utihnu u ovoj pjesmi.
ČEKAJUĆI GLAS SA SJEVERA
onaj koji te udijeva u košticu
svijeta traži noćni prozor.
nagutu zvijezdu koju prosiplje
vrč dobrote. šutnja je tek stopa
neozvučena spomena. dubina u
kojoj kuća traži svoj prag.
čekajući glas sa sjevera čudno
zebeš u zastanku vjetra.
nebo je postaja kojoj se vraća
postelja. žmarak i latica što
još uvijek padaju u sve dalji trag.
GRAD I ZRNO
grad koji ne poznaješ davno je
zatvorio svoja vrata. ključ se
izgubio u snu. ništa ne možeš
slovo maleno. magla se ruga
bdjenju i udaljenu pijetlu.
zemlja je zemljica, davno
zaboravila priču prolazna
kotača. ako pokucaš tko će
se javiti ovom staklu, njihalu
kojem okvir srubljuje sviralu.
polako. preglasan si u svojoj
šutnji. pusti zrnu govoriti.
NOĆNI SMIJEH
u ponoć listaš Mihalića
tražiš čarobnu pjesmu koja će približiti
glas. ali nema naslova i
nema riječi što otpiru nadu.
je li pobjegla pred kopitom. crni
konji još kasom križaju log.
jesi li našao kamičak kojim
ćeš približiti cjelinu. skloniti
klopku kojom se ruga prored.
u ponoć listaš Mihalića
zaludna godišnja doba
i točku koju riše noćni smijeh.
RIJEČ
riječi osamljena i iskrena
zašto nisi hladna i daleka
dalja od naudaljenije zvijezde.
ni slutila nisi da bit ćeš
nekomu zadnja ura. bez bodeža
i pohote, s tamjanom i smirnom
ispraćala si nostalgični lepet krila
što nikad neće stati. dočekivala
arku s nemirne pučine. do duboko
pred jutro mahala svjetiljkom bezdomim.
riječi osamljena u danu od žalosti
zašto nisi sjena svejedna kamena.
PJESMA KOJU NIKADA NEĆEŠ NAPISATI
pjesmu koju nikad nećeš
napisati, prepoznajem,
jer šapuće mi glas:
»noćima ne spavam, danima
ne jedem. sati su tek umorna
duljina. zaljuljana sam, trava
što leluja, daleko«.
a drugi pita glas: »gdje
se zaustavio tvoj san. u
stolici za ljuljanje ili žalnom
jutru čiji te draška trag«.
nitko ne zna kazati što
si ostavila na večernjem stolu
između riječi koje te dišu.
SLOVO O PUTU
prošao si polje smrti. sam
i jasan svojemu hodu. napojio
žedne i nahranio gladne. s
mjericom u rukama bio darežljiv
i pticama. nitko upitao nije: kako
je tebi. niti prepoznao utihu u
očima. u drugom nekom dobu
obnavlja se odron kojemu se rugala
plavet iz davnih pjesama.
kamo dok čekaš riječ, spasonosnu
glazbu. ruku što je preskočila stoljeća.
tek, dimovi iz tvoje lule razodijevaju šutnju.
MOLITVA S ANĐELOM
onaj oblak što sjećanje tvoje kuša
prolazan je. proboden zrakom odilja
se nekoj drugoj, nebeskoj kući.
a tvoja ruka slaže brižne trave
pred povučenim vodama. pita
li što će učiniti ožujska šetnja.
krotka i skušena zasjala molitvu
s anđelom od sutona. kako je
bliska suza, posijana ranjivom slikom.
tvoj san joj briše sućut
skazaljku kojoj tišina odavno
pjeva predobri anđele poznaješ li put.
SVJETILJKA U DALJINI
svjetlost od daljine krili stablo
kojeg nema, kuću koje nema.
šutnju koje nema. gdje je predak
glasa. na uzici duga pjeva.
gdje je stopa koja miri ispotiha
nebo što se krini ruga.
zemljice od ulomaka, prvo slovo
iz ničeg. što ćeš kazat onom
što te glazbom bliži družbi,
snenom koplju i davnini.
tvoja usna na vodama čunu
traži blago blisko. svjetiljka u daljini.
SLOVO O MAJSTORU I KUĆI
eno ti maše majstor. danima
govori o gradnji. glača kamenove,
mjerka daleki plamen. kutove svojom
znatiželjom poravnava. samo hoće li
zemljica prepoznati njegove ruke. ramena
od sna što su nekoć stremili nebu. ali
što ćeš ti. kamo ćeš udjenuti riječ
koju ikada nećeš kazati. prag prostran
i hladan. prozor odavno posvećen daljini.
krovu se umiljavaju zalutali glasovi
i piskutava noćca. kuća kao kuća,
ne prepoznaje šutnju. onoga
što je u prolazu, razaznaje.
a gdje je tebi ostati.
OČICA I ANĐEO
i dok čitaš tragove, redak po redak
ne znaš dokle je došla voda i
kamo je brana hitnula svoj pojas.
smiješiš se kuli. kažeš: stremiš nebu.
a znaš li što je iza. slutiš li
onoga koji strpljiv sabire očicu
po očicu dobrostivoj tajni. dalek,
i kad čuješ kako diše. glazba,
premješta olovnu stazu na
tvoj dlan. zamakneš li u suton
prepoznat će nesanicu, zgurenu
u davno oproštenu moru.
po tko zna koji put spustit će se
k uzglavlju. i bešumno pokriti strepnju.
NA IZVORU
šuma kojoj si zaboravio tamninu
korača tvojim snom, mahovinu iz
nekog davnog napjeva dotiče točka
sve je krotko i nevino. sliku
putovanja ne draška oko umora.
što se promijenilo u krajoliku.
dalekom moru s arkom kojoj
smjer je tvoja pjesma.
kamo su nestali čavli i bat
jeseni. tvoja ruka od šutnje
premjestila je naslov nježnosti.
pred jutro skidajuči rubeninu
preskačeš opća mesta, obzor i
sam. ispunjenost te šapuće na izvoru.
SLOVO O RUKAMA
u ponoć šapućeš: napiši pjesmu
o rukama. kako kazati prste, blagu
putanju dlana s kojeg silazi
blizina. plam raširen nebu
i vodi. život što se smiješi
korača na vršcima. što je on
bez ruku, što su ruke bez
života. otišla si u noć
ali ostavila rukama bdjeti
i kada utihnu u ovoj pjesmi.
