Teški dani, duga ljeta.
Kad li prije sve procvjeta?
Svjetlost li – u nepovrat?
Ne! Bljesnu, u pozni sat,
njene oči, tek za tren,
i osmijeh-zora njen.
I dosta je. Tek lijek
za dan, za san, za vijek.
SNATRIM, USAMLJEN
Snatrim, usamljen, o prolaznosti
što je nalegla, ko ploča teška,
i pritiska mi utihle kosti.
Snovi nemili, utrn smiješka.
Bez nje večeras prazna je duša,
ko polje koje pohara suša.
Sumor, bezglasje. Al tihovanja
nestaje. Stiže! Zdravo, zvijezde!
Sad može da se nada i sanja.
Opet će sa njom da mi dojezde
trenuci vjere, sati krilati,
ko razuzdani, slobodni ati!
ZASADIH MASLINU
Zasadih maslinu.
Svečan je čas.
Hiljadugodišnji spomen – za nas.
Zasadih maslinu.
U ovaj dan
ime ti postade – davnašnji san.
Sa tvojih trideset pet –
ko sunca kap,
osamdeset mojih – presahli slap.
Zasadih maslinu –
uzdaha dva
za dolazeća vremena sva.
STIŽE NAJZAD
U čekanju prođe cio vijek.
Stiže najzad na kraju mog puta.
No, radosti ne bi ni za lijek:
ko grana sam stablu otkinuta.
Suva grana ... Svuda naokolo
tmurni vidik; predzimsko je doba.
Iznad mene gavranova kolo
kao iznad usamljenog groba.
U bespuću, iz magline sinje,
pojavi se, ukrućena, studna,
kao čežnja davna, uzaludna.
Stiže najzad, ko što stiže inje –
skamenjene nekadašnje suze
od stravičnog pogleda Meduze.
DRUGI JA
U Skopju, Zadru, na Marin-Dvoru,
u Banjaluci, Derventi, Strugi,
u Titogradu, u Mariboru –
to ja ne bijah, no neko drugi!
U Nišu, Velesu, Beogradu,
u Jerivanu, Moskvi, Varšavi,
u Podgorici, u Novom Sadu –
to neko drugi bijaše pravi!
U ushićenju, sumnji, u jadu,
očekivanju da sunce sja,
u svakom selu, predgrađu, gradu –
ne, niko drugi – to bijah ja!
DO KADA
Do kada
vjera odbljeske šalje?
Dok može da se nada.
I dalje ...
DRUGO LICE
Zamukle su jutros ptice:
druge oči Anja ima,
drugo lice.
Srce studen obuzima:
drugu kosu, druge ruke
Anja ima.
Vežem muke u jagluke:
stvorena je Anja nova.
Kraj je snova!
ŠTO TE POSLA
Što te posla u dan
zimski, kakvo divno čudo,
da mi vratiš davni san?
Nijesu protekle uludo
godine, ko vjetra huj.
Smiješi se opet meni,
ko nekad, zore ruj.
U cijeloj vaseljeni
tuge više nema. Ti
otopi led – sunce sinu,
i odjednom ode sve,
kao radost – u visinu.
KAO NEKAD
Kao nekad biti. Želja
još izvire: bujno vrelo
iz brijega. Kao duga,
što je nebo vascijelo
ukrasila.
Kao nekad ... Priśećanja
još nadiru: bujica su
niz dolinu. Kao čežnja,
davna śeta što se rasu
sred plavila.
Nazirem te ... Kao nekad,
prvi cvijet što se javi
u livadi. Kao vjetar,
kome niko ne ustavi
moćna krila.
O, GODINE, PROVALIJE
O, godine – provalije! A sni
izbrisati žele sve što nas
razdvaja u zimski suton kasni,
u kome čekamo nadu i spas.
U kome čekamo nadu i spas
od teškog doba i mutnih śena,
predośećanja što plaše nas,
od davnih, usahlih uspomena.
Od davnih, usahlih uspomena
koje se jave, dok tek za tren
nazirem ljepotu njenih zjena,
i uskrsnuli osmijeh njen.
O, uskrsnuli osmijeh njen
što me samotnog u noći prati
kroz pozne dane i drhtaj snen
ko zvijezda će još dugo sjati.
Ko zvijezda će još dugo sjati
u svakom mome zaludnom snu,
i samo nebo tajnu će znati
da sam zanosno ljubio nju.
STIŠAJ OVAJ
Stišaj ovaj, ovaj mek
drhtaj ili slutnja tek
što se javlja je li tren,
žudnja neka ili snen
privid njen?
Čežnja ova, ova nâd,
tajanstveni predznak rad
kojega se jave sni
je li vjera što se zbi –
reci mi?
Smiraj ovaj, ovaj mûk,
što se pruža kao lûk,
je l u pozni noćni čas
nagovještaj, čekan spas
za sve nas? .
U NEPOVRAT
Sve je otišlo u nepovrat,
sve što smo voljeli davno,
uvele strasti, stao sat,
śećanja na doba slavno.
Sve je otišlo u nepovrat!
Sve je otišlo u nepovrat:
nevini snovi i nade
koje se nikad neće znat,
svele kao trave mlade.
Sve je otišlo u nepovrat.
U nepovrat ode nam sve,
sve što je vrijedno bilo,
i što je naše štitilo sne,
sve što se od srca krilo.
U nepovrat ode nam sve!
U nepovrat ode nam sve:
i gorki i vedri dani,
i čedna vjera, i zbog nje
nemiri neobuzdani.
U nepovrat ode nam sve! .
U LAVIRINTU
U lavirintu sam. Spasi!
Čuješ li zov noći ove?
... Dozivi moji, ko talasi,
obijaju se o zidove.
Kako mi možeš pomoći? Muk
odasvud. Al kreni, o, kreni!
Neusahle nade sjajni luk
u ovoj tami podari meni,
i vrati mi vjeru u čuda. Jer,
ovako usamljen, neću dugo:
kada je izgubljen svaki smjer,
nišči skončaju s pustom tugom.
U lavirintu sam. Samo ti
imaš moći ... A drugi neće.
Čekam, mila: dobaci mi
klupko ljubavi svedržeće!
POJAVI SE
Pojavi se. Kao nada.
Kao svjetlost izdaleka
cio vijek što se čeka.
Pojavi se ... I sve tada,
ko oči i lice njeno,
posta čedno, ozareno.
Pojavi se. Kao sreća.
Ko talasi nesputani,
bijeli ati razigrani.
Pojavi se. Da me śeća
na ljepotu koja traje,
iza tmice što ostaje.
ONDA PRAZNINA
Osamljenog me obvija tama.
Na mrazu drhti pozna ciklama.
Taj kasni cvijet bio je naš ...
Za moju tugu ne moraš da znaš!
Nek je odnese vjetar, uz huk.
Onda praznina, i dugi mûk.
U KRUG
Zanos – jutro od zlata.
Vjera – Sunce treperi.
Sumnja - suton se hvata.
Razlaz – noć sklapa dveri.
Opet zanos – opet nada.
Opet vjera – dan pun sjaja.
Opet sumnja – suton pada.
Opet razlaz – noć osvaja.
I opet zanos - i nada.
Dokle?
SAMI U SVEMIRU
Mirisi polja – kao talasi.
Za moju davnu slutnju znala si.
Srca nam od čežnje premiru.
Čini se: sami smo u svemiru.
Nebo u skut zvijezde prikuplja.
Noć je ova – vijeka skuplja
U ZLATNOM TRENU
Jedino je važan ovaj tren.
Prošlo i buduće – što to bi?
Sreća ili kratak odsjaj njen
nenadno se u nama zbi.
Jedino je važan ovaj tren.
I u tom trenutku samo mi.
I niko više, i ništa više!
Godine sive i dani svi
u jedan čudesni hip se sliše.
I u tom trenutku samo mi.
Ostvarili se davnašnji sni.
Tiho, o, tiho neka je sad:
vječnost je ovo, i u njoj ti -
u zlatnom trenu rodi se nâd:
ostvarili se davnašnji sni.
U KAFEU
U kafeu. Kroz prozor, rano
zimsko sunce kosu ti zlati.
Zamišljen dugo ćutim, a ti
osmjehuješ se neprestano.
Neka čežnjiva blagost sija
iz širom otvorenih zjena.
– Pogledaj vani – kažeš. – Prija
ova svjetlost veličanstvena!
U kafeu žagor. I dalje
u daljinu si zagledana.
Neko nam divno čudo šalje
svjetlost ranoga zimskog dana.
MIMO NAS
Prolaze strasti, ljubavi, nade.
Prolaze mržnje, sve mimo nas.
Ova noć što se umorno krade
je li neočekivani spas
od svega? Od davnog i dalekog.
Ova nemušta i spora noć
hoće li zateći bliskog nekog
da mu podari krilatu moć
da izdrži? Il će svojim tamnim
velom da namah prekrili sne?
Sne što će proći ko oluj plamni,
ko što mimo nas prolazi sve.
DVA PISMA I-MEILOM
I-mejlom večeras pismo mi stiže:
– Poeto mili, moj ljepotane –
Ana laskanja izdašno niže –
čitam ti verse odabrane
koje si posvetio meni.
Oduševljena sam, dušo mila!
Jesam li, pitam se, zaslužila
sve to – takav ushit božanstveni? ...
Hvala ti, mili!
Odgovor i-mejlom – da primi Ana:
– Ne, nemoj meni. Zahvalnost – tebi!
Da tebe nije, ovih se dana,
te moje pjesme rodile ne bi.
Ti si im dala zanos i sklad,
iz njih govori tvoja dobrota,
i sav smisao moga života
u kome opet postajem mlad –
živi mi bili!
ZA DAN, ZA SAN, ZA VIJEK
Teški dani, duga ljeta.
Kad li prije sve procvjeta?
Svjetlost li – u nepovrat?
Ne! Bljesnu, u pozni sat,
njene oči, tek za tren,
i osmijeh-zora njen.
I dosta je. Tek lijek
za dan, za san, za vijek.
SNATRIM, USAMLJEN
Snatrim, usamljen, o prolaznosti
što je nalegla, ko ploča teška,
i pritiska mi utihle kosti.
Snovi nemili, utrn smiješka.
Bez nje večeras prazna je duša,
ko polje koje pohara suša.
Sumor, bezglasje. Al tihovanja
nestaje. Stiže! Zdravo, zvijezde!
Sad može da se nada i sanja.
Opet će sa njom da mi dojezde
trenuci vjere, sati krilati,
ko razuzdani, slobodni ati!
ZASADIH MASLINU
Zasadih maslinu.
Svečan je čas.
Hiljadugodišnji spomen – za nas.
Zasadih maslinu.
U ovaj dan
ime ti postade – davnašnji san.
Sa tvojih trideset pet –
ko sunca kap,
osamdeset mojih – presahli slap.
Zasadih maslinu –
uzdaha dva
za dolazeća vremena sva.
STIŽE NAJZAD
U čekanju prođe cio vijek.
Stiže najzad na kraju mog puta.
No, radosti ne bi ni za lijek:
ko grana sam stablu otkinuta.
Suva grana ... Svuda naokolo
tmurni vidik; predzimsko je doba.
Iznad mene gavranova kolo
kao iznad usamljenog groba.
U bespuću, iz magline sinje,
pojavi se, ukrućena, studna,
kao čežnja davna, uzaludna.
Stiže najzad, ko što stiže inje –
skamenjene nekadašnje suze
od stravičnog pogleda Meduze.
DRUGI JA
U Skopju, Zadru, na Marin-Dvoru,
u Banjaluci, Derventi, Strugi,
u Titogradu, u Mariboru –
to ja ne bijah, no neko drugi!
U Nišu, Velesu, Beogradu,
u Jerivanu, Moskvi, Varšavi,
u Podgorici, u Novom Sadu –
to neko drugi bijaše pravi!
U ushićenju, sumnji, u jadu,
očekivanju da sunce sja,
u svakom selu, predgrađu, gradu –
ne, niko drugi – to bijah ja!
DO KADA
Do kada
vjera odbljeske šalje?
Dok može da se nada.
I dalje ...
DRUGO LICE
Zamukle su jutros ptice:
druge oči Anja ima,
drugo lice.
Srce studen obuzima:
drugu kosu, druge ruke
Anja ima.
Vežem muke u jagluke:
stvorena je Anja nova.
Kraj je snova!
ŠTO TE POSLA
Što te posla u dan
zimski, kakvo divno čudo,
da mi vratiš davni san?
Nijesu protekle uludo
godine, ko vjetra huj.
Smiješi se opet meni,
ko nekad, zore ruj.
U cijeloj vaseljeni
tuge više nema. Ti
otopi led – sunce sinu,
i odjednom ode sve,
kao radost – u visinu.
KAO NEKAD
Kao nekad biti. Želja
još izvire: bujno vrelo
iz brijega. Kao duga,
što je nebo vascijelo
ukrasila.
Kao nekad ... Priśećanja
još nadiru: bujica su
niz dolinu. Kao čežnja,
davna śeta što se rasu
sred plavila.
Nazirem te ... Kao nekad,
prvi cvijet što se javi
u livadi. Kao vjetar,
kome niko ne ustavi
moćna krila.
O, GODINE, PROVALIJE
O, godine – provalije! A sni
izbrisati žele sve što nas
razdvaja u zimski suton kasni,
u kome čekamo nadu i spas.
U kome čekamo nadu i spas
od teškog doba i mutnih śena,
predośećanja što plaše nas,
od davnih, usahlih uspomena.
Od davnih, usahlih uspomena
koje se jave, dok tek za tren
nazirem ljepotu njenih zjena,
i uskrsnuli osmijeh njen.
O, uskrsnuli osmijeh njen
što me samotnog u noći prati
kroz pozne dane i drhtaj snen
ko zvijezda će još dugo sjati.
Ko zvijezda će još dugo sjati
u svakom mome zaludnom snu,
i samo nebo tajnu će znati
da sam zanosno ljubio nju.
STIŠAJ OVAJ
Stišaj ovaj, ovaj mek
drhtaj ili slutnja tek
što se javlja je li tren,
žudnja neka ili snen
privid njen?
Čežnja ova, ova nâd,
tajanstveni predznak rad
kojega se jave sni
je li vjera što se zbi –
reci mi?
Smiraj ovaj, ovaj mûk,
što se pruža kao lûk,
je l u pozni noćni čas
nagovještaj, čekan spas
za sve nas? .
U NEPOVRAT
Sve je otišlo u nepovrat,
sve što smo voljeli davno,
uvele strasti, stao sat,
śećanja na doba slavno.
Sve je otišlo u nepovrat!
Sve je otišlo u nepovrat:
nevini snovi i nade
koje se nikad neće znat,
svele kao trave mlade.
Sve je otišlo u nepovrat.
U nepovrat ode nam sve,
sve što je vrijedno bilo,
i što je naše štitilo sne,
sve što se od srca krilo.
U nepovrat ode nam sve!
U nepovrat ode nam sve:
i gorki i vedri dani,
i čedna vjera, i zbog nje
nemiri neobuzdani.
U nepovrat ode nam sve! .
U LAVIRINTU
U lavirintu sam. Spasi!
Čuješ li zov noći ove?
... Dozivi moji, ko talasi,
obijaju se o zidove.
Kako mi možeš pomoći? Muk
odasvud. Al kreni, o, kreni!
Neusahle nade sjajni luk
u ovoj tami podari meni,
i vrati mi vjeru u čuda. Jer,
ovako usamljen, neću dugo:
kada je izgubljen svaki smjer,
nišči skončaju s pustom tugom.
U lavirintu sam. Samo ti
imaš moći ... A drugi neće.
Čekam, mila: dobaci mi
klupko ljubavi svedržeće!
POJAVI SE
Pojavi se. Kao nada.
Kao svjetlost izdaleka
cio vijek što se čeka.
Pojavi se ... I sve tada,
ko oči i lice njeno,
posta čedno, ozareno.
Pojavi se. Kao sreća.
Ko talasi nesputani,
bijeli ati razigrani.
Pojavi se. Da me śeća
na ljepotu koja traje,
iza tmice što ostaje.
ONDA PRAZNINA
Osamljenog me obvija tama.
Na mrazu drhti pozna ciklama.
Taj kasni cvijet bio je naš ...
Za moju tugu ne moraš da znaš!
Nek je odnese vjetar, uz huk.
Onda praznina, i dugi mûk.
U KRUG
Zanos – jutro od zlata.
Vjera – Sunce treperi.
Sumnja - suton se hvata.
Razlaz – noć sklapa dveri.
Opet zanos – opet nada.
Opet vjera – dan pun sjaja.
Opet sumnja – suton pada.
Opet razlaz – noć osvaja.
I opet zanos - i nada.
Dokle?
SAMI U SVEMIRU
Mirisi polja – kao talasi.
Za moju davnu slutnju znala si.
Srca nam od čežnje premiru.
Čini se: sami smo u svemiru.
Nebo u skut zvijezde prikuplja.
Noć je ova – vijeka skuplja
U ZLATNOM TRENU
Jedino je važan ovaj tren.
Prošlo i buduće – što to bi?
Sreća ili kratak odsjaj njen
nenadno se u nama zbi.
Jedino je važan ovaj tren.
I u tom trenutku samo mi.
I niko više, i ništa više!
Godine sive i dani svi
u jedan čudesni hip se sliše.
I u tom trenutku samo mi.
Ostvarili se davnašnji sni.
Tiho, o, tiho neka je sad:
vječnost je ovo, i u njoj ti -
u zlatnom trenu rodi se nâd:
ostvarili se davnašnji sni.
U KAFEU
U kafeu. Kroz prozor, rano
zimsko sunce kosu ti zlati.
Zamišljen dugo ćutim, a ti
osmjehuješ se neprestano.
Neka čežnjiva blagost sija
iz širom otvorenih zjena.
– Pogledaj vani – kažeš. – Prija
ova svjetlost veličanstvena!
U kafeu žagor. I dalje
u daljinu si zagledana.
Neko nam divno čudo šalje
svjetlost ranoga zimskog dana.
MIMO NAS
Prolaze strasti, ljubavi, nade.
Prolaze mržnje, sve mimo nas.
Ova noć što se umorno krade
je li neočekivani spas
od svega? Od davnog i dalekog.
Ova nemušta i spora noć
hoće li zateći bliskog nekog
da mu podari krilatu moć
da izdrži? Il će svojim tamnim
velom da namah prekrili sne?
Sne što će proći ko oluj plamni,
ko što mimo nas prolazi sve.
DVA PISMA I-MEILOM
I-mejlom večeras pismo mi stiže:
– Poeto mili, moj ljepotane –
Ana laskanja izdašno niže –
čitam ti verse odabrane
koje si posvetio meni.
Oduševljena sam, dušo mila!
Jesam li, pitam se, zaslužila
sve to – takav ushit božanstveni? ...
Hvala ti, mili!
Odgovor i-mejlom – da primi Ana:
– Ne, nemoj meni. Zahvalnost – tebi!
Da tebe nije, ovih se dana,
te moje pjesme rodile ne bi.
Ti si im dala zanos i sklad,
iz njih govori tvoja dobrota,
i sav smisao moga života
u kome opet postajem mlad –
živi mi bili!
