Iz neke sićušne rijeke pošli smo
prema moru i kao i uvijek, stigli.
Nisu dovoljni samo život ili smrt;
ja želim ostati u suncu.
BEZ NASLOVA
(Sin título)
MOJA DOMOVINA JE VAL KOJI SE NE SLAMA
MOJA DOMOVINA NIKADA NIJE IMALA ZEMLJOPIS.
Na trenutak sam te poželio vidjeti čitavu
i prstima krčeći put,
nanijeti ti svoju domovinu po koži.
(Svakoga trenutka gledam prema svojim očima
i vidim groblja i stepenice
i vidim kako se do ovamo, do mojega prozora,
spuštaju te prazne ulice).
Moja me kordiljera nikada nije ostavila;
moja me domovina ne čeka i ne nalazim je, ali
nikada me nije sasvim napustila.
Samo moram pronaći neku šupljinu u svojoj zemlji.
PRORICANJE
(Presagio)
Ne treba se ničega bojati;
možda vjetar
strovaljuje neki grm,
možda neka trava
šumi uz glazbu
mora
ili samo promatra
uvijek osamljeni,
blijedi odraz riječ možda.
PJESMA O TAJNI
(Poema del secreto)
Ostavi mi glas, dajem ti pjev,
ostavi mi tamu noći,
neka uvijek između nas bude zrak,
vječno radost riječi možda.
Ostavi mi rijeke, vodu, more koje se prelama
sada,
između nas dvoje;
taj ogromni greben preuzima
onu našu tajnu od jučer.
Ostavi me u tami; tebi sunce, svjetlost.
Ja pohranjujem tvoj odsjaj u svoje grlo.
POSLJEDNJE ZBOGOM
(Último adiós)
Praznina vjetra u rukama,
dim iz vulkana koji je napokon eruptirao;
brodolom toplih glasova,
pokajničko nebo na kojemu nema nesreće.
Sve to nije bilo dovoljno - ni more,
ni sunce među očima, ni plakati
poput psa koji noću ne laje,
ni kamen koji je rijeka otela.
Na kraju, ništa, ne ostaje ništa,
ništa poslije toliko onda,
poslije, možda, jučer, baš danas.
Ništa jer nema se što slušati,
više se ne izmjenjuju zamor i nevoljnost.
Ništa nakon nikada i sutra,
ništa u strmoglavoj muci.
OSUDA
(Condena)
Strast krvi što se razbija u arteriji,
strast demona što vječno galami,
strast konja koji trči po stepi,
strast pustinje kad dopire do mora;
strast milijuna ljubavnika koji se ljube,
strast bolesnika koji pronalazi smrt,
strast u ratu, u metku, u bombi,
strast samoubojice koji pritišće okidač,
strast mladića koji voli u tišini:
strast koja razgolićuje, muči, uništava.
ZRAČNA LUKA U ZURICHU
(Aeropuerto de Zurich)
Katedrala ogrubjela od stakala,
rudnik ugljena, rudnik soli;
mjesto uzaludnih zbogom.
Rupa,
u koju nitko nije došao,
iz koje nitko nije krenuo.
SVITANJE
(Amanecer)
Je li to bila kratka kiša, prolaz godina,
zatvorena stranica dnevnika?
Nema načina da se shvati ovu tišinu,
ovu ljepotu, ovo proročanstvo.
POETSKA UMJETNOST
(Arte poética)
Odbaci ljepotu ovoga retka,
kutka, povjetarca i nostalgije;
sjeti se onoga beznačajnog plesa bez predaha
i bez užitka - i geometrije.
Ublaži razumnost, zapjevaj.
Spreži perfekt u prezentu.
Probudi živi san i smrt;
Iz neke sićušne rijeke pošli smo
prema moru i kao i uvijek, stigli.
Nisu dovoljni samo život ili smrt;
ja želim ostati u suncu.
BEZ NASLOVA
(Sin título)
MOJA DOMOVINA JE VAL KOJI SE NE SLAMA
MOJA DOMOVINA NIKADA NIJE IMALA ZEMLJOPIS.
Na trenutak sam te poželio vidjeti čitavu
i prstima krčeći put,
nanijeti ti svoju domovinu po koži.
(Svakoga trenutka gledam prema svojim očima
i vidim groblja i stepenice
i vidim kako se do ovamo, do mojega prozora,
spuštaju te prazne ulice).
Moja me kordiljera nikada nije ostavila;
moja me domovina ne čeka i ne nalazim je, ali
nikada me nije sasvim napustila.
Samo moram pronaći neku šupljinu u svojoj zemlji.
PRORICANJE
(Presagio)
Ne treba se ničega bojati;
možda vjetar
strovaljuje neki grm,
možda neka trava
šumi uz glazbu
mora
ili samo promatra
uvijek osamljeni,
blijedi odraz riječ možda.
PJESMA O TAJNI
(Poema del secreto)
Ostavi mi glas, dajem ti pjev,
ostavi mi tamu noći,
neka uvijek između nas bude zrak,
vječno radost riječi možda.
Ostavi mi rijeke, vodu, more koje se prelama
sada,
između nas dvoje;
taj ogromni greben preuzima
onu našu tajnu od jučer.
Ostavi me u tami; tebi sunce, svjetlost.
Ja pohranjujem tvoj odsjaj u svoje grlo.
POSLJEDNJE ZBOGOM
(Último adiós)
Praznina vjetra u rukama,
dim iz vulkana koji je napokon eruptirao;
brodolom toplih glasova,
pokajničko nebo na kojemu nema nesreće.
Sve to nije bilo dovoljno - ni more,
ni sunce među očima, ni plakati
poput psa koji noću ne laje,
ni kamen koji je rijeka otela.
Na kraju, ništa, ne ostaje ništa,
ništa poslije toliko onda,
poslije, možda, jučer, baš danas.
Ništa jer nema se što slušati,
više se ne izmjenjuju zamor i nevoljnost.
Ništa nakon nikada i sutra,
ništa u strmoglavoj muci.
OSUDA
(Condena)
Strast krvi što se razbija u arteriji,
strast demona što vječno galami,
strast konja koji trči po stepi,
strast pustinje kad dopire do mora;
strast milijuna ljubavnika koji se ljube,
strast bolesnika koji pronalazi smrt,
strast u ratu, u metku, u bombi,
strast samoubojice koji pritišće okidač,
strast mladića koji voli u tišini:
strast koja razgolićuje, muči, uništava.
ZRAČNA LUKA U ZURICHU
(Aeropuerto de Zurich)
Katedrala ogrubjela od stakala,
rudnik ugljena, rudnik soli;
mjesto uzaludnih zbogom.
Rupa,
u koju nitko nije došao,
iz koje nitko nije krenuo.
SVITANJE
(Amanecer)
Je li to bila kratka kiša, prolaz godina,
zatvorena stranica dnevnika?
Nema načina da se shvati ovu tišinu,
ovu ljepotu, ovo proročanstvo.
POETSKA UMJETNOST
(Arte poética)
Odbaci ljepotu ovoga retka,
kutka, povjetarca i nostalgije;
sjeti se onoga beznačajnog plesa bez predaha
i bez užitka - i geometrije.
Ublaži razumnost, zapjevaj.
Spreži perfekt u prezentu.
Probudi živi san i smrt;
