Bok! Već je dugo što se nismo vidjeli, čuli, čitali ... Dvije godine ... I još onda samo nekoliko djelića pokupljenih od tu i tamo – o vremenu, cijenama, nekoliko ironičnih misli na račun vladajuće klike, o drhtanju srca. Sada nepozvan i neočekivan upadam u tvoj inbox, udaram o ekran tvoga računala. Sigurno misliš, da ti želim poručiti nešto posebno – dvije godine su naposljetku dvije godine ... Ruku na srce, ništa posebno se mi nije dogodilo u te dvije godine. Bar ne takvog, što se mi nije dogodilo već i prije. Preseljen i opet preseljen, otpušten iz ljubavi, prepušten samoći dva tri blackouta, novo računalo sa sposobnijom grafičkom karticom, nekoliko posjeta starim predjelima, puno šetnji po nebrojeno prehodanim putovima ... Zašto se onda javljam? Pitanje je na mjestu i zahtjeva odgovor – ne želim biti netko tko drugima oduzima vrijeme. Ali tu zašutim. Ne znam. Zaista ne znam. Dvije godine sam preživio zavijen u šutnju, a sada, ta znaš – jesam li čovjek koji sanja leptira, ili sam leptir koji sanja čovjeka? Pokušavam naći razlog svojoj šutnji – tiranski poljubac koji mi je zalijepio usta, zasužnjenost s računalnim igricama ili jednostavno samo umor od bavljenja jezikom. Izgovori, izgovori. Samoprijevare, samoprijevare. Najbolje bi bilo, kad bih ostao zatvorenih usta. A ipak sam ovdje u tvom inboxu, na tvom ekranu ... Odlijepljujem usnice, rastvaram plotove zuba, podižem otrpli jezik k suhom nepcu ... Samo zbog toga da bih progovorio? Stvarno samo zbog toga da bih opet progovorio?
* * *
Je li cinizam zaista sve što mi je još ostalo? Sjedim na šamlici i igram se s mačkom. Mačka se je prije nekog vremena doskitala k mami. Sada joj pravi društvo i većinu vremena izvodi gluposti. Bacam joj klupko vune i zavidim joj njenu nedužnost. S nedužnošću ne mislim na čistunstvo, što ga Amerika projicira na djecu, nego na okrutnu i beskompromisnu nedužnost djeteta i divlje životinje – kad nešto žele, to žele, kad nešto ne vole, to ne vole. Htio bih stupiti na cestu i povikati iz dubine utrobe: »Sve ste nam pokrali: posao, život, jezik! Da, ukrali ste mi jezik, da sada nije više cilj, nego samo još sredstvo, lopata za odgrtanje dreka, kojim nas zalijevate dan na dan!« Umjesto toga pak, kad ostanem sjedeći u nekom društvu, kažem:«Zadnji put sam bio na Žalama i čitao prezimena na nadgrobnim pločama, jedan je bio Dobrota, bila je žena, pokopali su ju, gospođu Dobrotu, tako kao što su sreću i prijateljstvo bacili u zatvor.« I cinično se osmjehnem. Ah, Pauvre Lelijan, kad bi samo znao kamo je doveo veliki modernistički projekt estetizacije društva! Umjesto da bi posmatrali Brancuisove divno neuporabne ptice nasred galerije, čitamo natpise na njenim stijenama – one koji pokazuji smjer kretanja, koji pokazuju gdje je vece. Mačka skoči za klupkom vune, promaši ga, te mi s kandžama raspara kožu na srednjem prstu. Krv na mrzlom jesenjem suncu, koje sije kroz kuhinjsko okno zabljesne kao rubin.
* * *
Nastupila je noć usred dana, sunce se je promijenilo u crnu pjegu i race, kokoši i guske zarile su glavu ispod perja u zbunjenom uvjerenju, da je već večer. Svi su govorili o milenijskom kukcu, poplavama, vatri s neba, izjednačavali su se sa tiranozaurima i ponavljali Nostradamus, Nostradamus, Nostradamus, vrućićni od očekivanja kraja svijeta i samih sebe, umorni od svijeta i samih sebe. Gledao sam koz pocrnjelo staklo potpuni sunčev mrk i bio nemalo razočaran nad njim – bio je tako dalek i zbog udaljenosti uopće ne fascinantan. Zato sam odložio staklo te si ga radije ogledao u neposrednom tv prijenosu. Upitah, što je vidio stari prorok, ako je bio prorok i ne samo prefrigani gotovan različitih knezova, kad se mu je otvorilo okno na naše vrijeme. Što, ako se mu je otvorilo u kino dvoranu, gdje su upravo prikazivali »Deep Impact« ili »Amargeddon« ili neki drugi film o padu asteroida? Lebdeći iznad glava gledatelja imao je osjećaj da putuje s asteroidom kroz svemir i izravno prema ništa strašno slutećim stanovnicima zemlje. Kakve boje? možda je uskliknuo! Kakvo uništavanje! , možda je rekao. Pa to je fenomenalno, možda je zamrmljao kad se je okno konačno zatvorilo i na sreću još pred kraj filma. Jer to bi ga tek zbunilo. Pretresen od snage prirode mogao bi pomisliti, da je u odjavnoj špici vidio pročitano pravo božje ime – na primjer Bruce Willis.
* * *
... bijelo, bijelo ... sve bijelo ... polja, travnici, cesta, crveni krovovi koji obrubljuju, ograde .. na kraju sela, kuća s srušenim drvenom krovnom konstrukcijom, srušena štala ... bijelo je nebo, iz kojeg se prosipa bjelina --- bijela je kuhinja, spavaća soba ... bijele su kosti majke koja je umrla na porođaju, kosti maćehe, koja se je objesila u štali ... bijelo, bijelo ... moje noći, moja sjećanja na kožu neke djevojke, njena koža... bijeli i mrtav je sin ... bijelo je ludilo žene, koju je doveo kući ... uže kojim su svako veče svezali oca ... bijelo, bijelo ... sve bijelo ... moji tragovi u bjelini, kad idem tamo mimo ... moje grlo obloženo gnojnom anginom ... bijeli su vrtovi, dvorišta, dovozi ... dovoz do susjedne ruševine ... bijeli je dim, koji suklja iz njihovog dimnjaka ... bijelo je drveće u voćnjaku ... bijela je živa živica ... bijela je škarpa ... susjedi žive tiho i sretno, u ljubaznim osmijesima otkrivaju bijele zube ... bijeli u bijelom zaboravu ... u još uvijek dosegnutoj normi seoske idile – njihova baka je sredinom prošlog stoljeća sjekirom usred kuhinje ubila muža ... bijelo, bijelo ... krv je crveno obojila bijeli stolnjak, naslikala sublimnu sliku ...
* * *
Sjedi kao da bi sjedio na željezničkoj postaji zabačenog gradića iz američkih vesterna i čekao nekoga koji će doći »tiho i otići u legendu«. Okolo njega je puno otvorenih, uništenih i rastrganih kofera, putnih torbi, ruksaga i potrganih vrećica s reklamnim natpisima na različitim jezicima. Tu vire dječje majice, sa sašušenim mrljama kakaa, mlijeka ili čokolina, tamo iskrivljene i izlizane tenisice, zamazane zemljom s livade, na kojoj je u nekom od pretprošlih života zabio par golova; opet drugdje su pentrajuće traperice različitih veličina, hrpe iznošenih cipela i šlapa, probušenih i od znoja otvrdnulih čarapa; uporabljene kemijske olovke i odgriznute olovke leže unakrsno pored dva laptopa i stacionarnog računala s razbijenim ekranom, kao štapići za mikado; tamno plavo odijelo, preusko u struku, obimni broj popišanih gaća, okrvavljenih zavoja i gaza, zgužvanih flastera; popisani i porisani listovi papira, dva albuma fotografija, koja ga pokazuju u mlađim verzijama uz više ili manje važnih spomenika, na više ili manje razvikanih razglednih točaka; smeđi sametni sako, što ga je zaboravio obješenog na ogradi školskog igrališta – htio ga je imati zato da bi bio sličan starijem bratu, koji mu sjedi nasuprot usred svoje vlastite prtljage, usred svojih vlastitih istrošenih, slomljenih, skrhanih, svijenih, zahrđalih, posušenih i rastrganih stvari; vrijeme sjeda na njih kao prašina iz arizonskih ili teksaških prerija, pobjeljuje njihovu sve rjeđu kosu, sve krhkije prste; nakon smrti, pomisli, rastu samo još nokti i kosa; ne znam, što je to, kaže brat, a u zadnje vrijeme si moram rezati nokte i dvaput tjedno; možda pa uopće već nismo živi, pomisli i zagleda se u zalazak sunca, kao da je tajanstveni stranac već odjahao u nj, te će se sad sad preko prizora zavrtjeti natpisi.
* * *
Moje računalo je otišlo među gusare. Preko velikog plavog oka si je nadjenulo crni povez, te se s pravom hekerskom odlučnošću otisnulo na more world wide weba. S oskudnim poznavanjem gusarskih običaja, pobranim iz Wikipedije je nasrnuo na različita ministarstva i banke te je jedanput u svojoj slijepoj brzopletnosti latio čak i visokih bedema Pentagona. Uzalud sam mu govorio da iz sebe pravi budalu, da nije kadar zarobiti niti jahti, čamaca za napuhavanje, sandolina, kajaka, kanuja, a kamo li provaliti u pažljivo čuvane vladarske trezore. »Pogledaj«, rekoh mu »još turistima na pedolinima prije dozoveš osmijeh na lice, nego natjeraš strah u kosti «! Nije se obazirao na mene. Pjevao je »usred mora crna oluja« i »hej, haj i puna flaša ruma«, sanjario o blagu na zaboravljenim otocima prastarih filova i svejedno napravio dovoljno gužve, da su ga Gatesovi bankari ožigosali za srećolovca. S vremenom je posustao. Nije više trčao za tim ili onim crakom, nespretno je trapao po palubi i dahtao kao asmatičar. »Kriza srednjih godina, vrijeme kad svakome istekne garancija mladosti«, dijagnosticirao je liječnik koji ga je našao čamećega od iscrpljenosti na obali Partisa te ga poslao u bolnicu. Sada mu čiste od katrana i nikotina umrljana pluća, okrepljuju krv razrijeđenu virusima i bakterijama, zaraženu na egzotičnim mjestima, peru mu mozak - da bi iz njega opet napravili plavookog mornara zadovoljnog s plovidbom u pripobalnim vodama.
* * *
Iznad televizije i pod ruševinama paučine: komarac usred siječnja kao zujajuće čudo. Probudile me vrane, stopljene s tamom, drvo koje raste pod oknom – istegnulo granu i sa drvenim prstom pokucalo na nju. Rat protiv prirode je epski i beskonačan: štakori u kanalizaciji, golubovi na trgovima, vrapci na vrtovima gostionica; s jeseni sam promatrao vjevericu koja je poskakivala među šetačima na početku dvoreda na Igriški, u proljeće pticu grabljivicu, koja je iz automobilske haube vrebala za sitnom životinjicom, za hranom ovijenom u još žive kožuščiće. U uskoj ulici negdje između Grand Place i Manneken-Pis punoj pasjih drekova i zaudarajućoj po urinu, kamenit reljef i natpis na starom flamanskom jeziku još uvijek zovu k Starom slonu na gutljaj piva, na razgovor od javnog značaja. Naslonio sam uho na zazidana vrata i začuo šumor novih posjetitelja: pretakanje klorofila, zeleni pir divljeg raslinja. Trava razara asfalt, drveće zauzima predgrađa, podivljane mačke i bekućni psi, organizirani u vučje čopore (rulju), prevrću po kontejnerima. I moja se krv niti približno ne obazire na pristojnost – ako bi me sada netko zaklao nožem! zakrvario bih i zamazao parket.
Ljubljana, 25. prosinca 2007. – Brisel, Passa porta, travanj 2008.< -
Ljubljana, 19. siječnja 2011
* * *
Na Zmajskom mostu me dirne sudba zmajeva. Njihove teškoće su bile neizmjerne – šišmiševa krila privezana na trup krokodila, jedva su ih nosila po zraku, da pri tom ne pomislim na nespretna pristajanja: s bodljikavim repom su pokosili čitave šume, kao da su te bile engleska trava. S mačjim očima, duboko usađenim na rogatu glavu, mogli bi odvojiti sjene od tame i to čak za mlada mjeseca, ako bi uopće bilo što vidjeli – bile su bez vjeđa, zato su im stalno suzile. Zmajevo srce je bilo čarobno i veliko kao ovčje, ako čak i ne kao kravlji mijeh. Kad je usplamtjelo u ljubavnoj strasti, doslovce je zaplamtjelo i spalilo sve oko sebe – najprije one koji su im bili najbliži i najdraži. Slijepi i osamljeni su se nespretno bacakali preko ogorjelog svijeta, preklinjali bolesnu ljudsku maštu i otužno molili prolaznike za milostiv udarac kopljem. Sad jih gledam zamrznute u vremenu i bronci, kako ih nježno načinje zelena plijesan.
Ljubljana, 22. prosinac 2007. – 4. travanj 2011.
* * *
Frank vozi polako, nigdje nam se ne žuri, Ivana, tiha i umorna od prošle večeri, počiva na zadnjem sjedalu. Pripovijedamo si priče. Sam pripovijedam priču o Paulu Kleeu – ne znam da li je stvarna - o tome, kako je spoznao, da neće biti nikada nešto više od dobrog slikara, i toga se je prestrašio, kako je potom nakon mjeseci traženja, u kojima je htio zaboraviti Europu, uzeo olovku ljevicom i izumio kleejevsku liniju. Namjenjeni smo u Ypres, našli smo se na imanju Willija Verhegghea, punom knjiga, CD-ja, i vinilnih ploča, s klavirom u primaćoj sobi i natpisom Penny Lane nad ulazom u jednu od soba – valonsko pivo usred Zapadne Flandrije, neočekivano zaustavljanje na putu u povijest, komadić povijesti koja me pogodi poput šrapnela: Willijeva Oda Wilfredu Ownu, engleskom pjesniku, palom u prvom svjetskom ratu. I onda dalje kroz valovitu pokrajinu, kroz moj strah, da neću nikada biti nešto više od dobra pjesnika, kroz beskonačne drvorede kuća uz cestu, u Oudenaarde, Frankov rodni kraj i k fotografiji, koju snimi Ivana: Frank de Crits, pjesnik i moj prijatelj, ispred svoje rodne kuće u Qudenaardeu, u trenu kad spozna, da njegova kuća nije više njegova kuća, da njegov rodni kraj nije više njegov kraj, da njegova sjećanja nisu više dorasla suncem obasjanom butiku, restauracijama i potoku koji šumi ispod okna njegove nekadašnje dječje sobe, u trenu, kad se Zemlja zaustavi i kad me Frank pogleda iz takve udaljenosti, kakvu živi čovjek još smogne.
Brisel, Passa Porta, 26./.27. travanj 2008.
* * *
Ponekad se dogodi, da sve zastane. Jučer se je to dogodilo. Zaustavio se je Franci, s pladnjem u rukama na vratima Svemira, zastalo je pivo kojeg je netko natočio u čašu, zaustavio se cigaretni dim nad glavama gostiju, zaustavili su se automobili na Igriškoj, zastala je žena na pješačkom prijelazu, zastao je vrabac za skakanja od stola do stola, sve ptice su zastale i sve vjeverice koje koriste još zadnje jesenske dane za nabiranje zimskih zaliha, zastale su, zastao je vjetar i oblaci su zastali, zastala je blaga kiša kojoj ne možeš vidjeti kraja, zastali su avioni u zraku, kao što avioni nikako ne mogu zastati, zastao je asteroid, koji je zalutao u Zemljino ozračje, njegov ognjeni rep se je promijenio u sliku ognjenog repa, Zemlja je zastala, Mjesec je zastao, Sunce je zastalo, s iznenada okamenjenim Sunčevim bakljama, koje strše u prazninu, zastale su sve vrste zvijezda, i sve vrste zvjezdanih maglica su se prestale vrtložiti u prostoru. Greška već u nekakvom nacrtu, za tren sam djelićem oka opazio nastali zastoj, prije no što sam se i sam zaustavio kao pokvareni samostojeći sat, i pomislio da se tako mora osjećati Bog, ako Bog postoji, kada se odluči prošetati kroz svoj svijet. Nije čudno, pomislih, da ga počinje mamiti napraviti sa svemogućim prstom novu crnu rupu u tkanini prostor-vrijeme, preusmjeriti put kometu, izroditi misao, prevrnuti kojeg od dvonožnih kipova, te si potom na fast forward ogledati nastali metež (zbrku?). Jučer se je to desilo. Stigla je policija, zatvorila cestu, izmjerila put kočenja, i pokrila ženu bijelom plahtom.
* * *
Bio je požar, kakvog još nije bilo. Mnogo vatrogasnih automobila različitih dimenzija dovezlo je veliki broj vatrogasaca. Odmotali su cijevi, otvorili hidrante, navukli azbestne rukavice. Skupili smo se oko njih, prometnuli se u zijala te se gorljivo prodavali drug drugome. Gorući u izjavama, čekali smo da se nauživamo strašne ljepote uništenja. Pet, deset, petnaest minuta, pola sata plamtjeli smo u očekivanju. Potom su vatroglasci objavili lažni alarm i ostavili nas - same i izgorjele do zemlje.
Ljubljana, 4. siječanj, 2008.
Pjesničke proze su iz Semiličeve zbirke Noč sredi dneva (2012)
Bok! Već je dugo što se nismo vidjeli, čuli, čitali ... Dvije godine ... I još onda samo nekoliko djelića pokupljenih od tu i tamo – o vremenu, cijenama, nekoliko ironičnih misli na račun vladajuće klike, o drhtanju srca. Sada nepozvan i neočekivan upadam u tvoj inbox, udaram o ekran tvoga računala. Sigurno misliš, da ti želim poručiti nešto posebno – dvije godine su naposljetku dvije godine ... Ruku na srce, ništa posebno se mi nije dogodilo u te dvije godine. Bar ne takvog, što se mi nije dogodilo već i prije. Preseljen i opet preseljen, otpušten iz ljubavi, prepušten samoći dva tri blackouta, novo računalo sa sposobnijom grafičkom karticom, nekoliko posjeta starim predjelima, puno šetnji po nebrojeno prehodanim putovima ... Zašto se onda javljam? Pitanje je na mjestu i zahtjeva odgovor – ne želim biti netko tko drugima oduzima vrijeme. Ali tu zašutim. Ne znam. Zaista ne znam. Dvije godine sam preživio zavijen u šutnju, a sada, ta znaš – jesam li čovjek koji sanja leptira, ili sam leptir koji sanja čovjeka? Pokušavam naći razlog svojoj šutnji – tiranski poljubac koji mi je zalijepio usta, zasužnjenost s računalnim igricama ili jednostavno samo umor od bavljenja jezikom. Izgovori, izgovori. Samoprijevare, samoprijevare. Najbolje bi bilo, kad bih ostao zatvorenih usta. A ipak sam ovdje u tvom inboxu, na tvom ekranu ... Odlijepljujem usnice, rastvaram plotove zuba, podižem otrpli jezik k suhom nepcu ... Samo zbog toga da bih progovorio? Stvarno samo zbog toga da bih opet progovorio?
* * *
Je li cinizam zaista sve što mi je još ostalo? Sjedim na šamlici i igram se s mačkom. Mačka se je prije nekog vremena doskitala k mami. Sada joj pravi društvo i većinu vremena izvodi gluposti. Bacam joj klupko vune i zavidim joj njenu nedužnost. S nedužnošću ne mislim na čistunstvo, što ga Amerika projicira na djecu, nego na okrutnu i beskompromisnu nedužnost djeteta i divlje životinje – kad nešto žele, to žele, kad nešto ne vole, to ne vole. Htio bih stupiti na cestu i povikati iz dubine utrobe: »Sve ste nam pokrali: posao, život, jezik! Da, ukrali ste mi jezik, da sada nije više cilj, nego samo još sredstvo, lopata za odgrtanje dreka, kojim nas zalijevate dan na dan!« Umjesto toga pak, kad ostanem sjedeći u nekom društvu, kažem:«Zadnji put sam bio na Žalama i čitao prezimena na nadgrobnim pločama, jedan je bio Dobrota, bila je žena, pokopali su ju, gospođu Dobrotu, tako kao što su sreću i prijateljstvo bacili u zatvor.« I cinično se osmjehnem. Ah, Pauvre Lelijan, kad bi samo znao kamo je doveo veliki modernistički projekt estetizacije društva! Umjesto da bi posmatrali Brancuisove divno neuporabne ptice nasred galerije, čitamo natpise na njenim stijenama – one koji pokazuji smjer kretanja, koji pokazuju gdje je vece. Mačka skoči za klupkom vune, promaši ga, te mi s kandžama raspara kožu na srednjem prstu. Krv na mrzlom jesenjem suncu, koje sije kroz kuhinjsko okno zabljesne kao rubin.
* * *
Nastupila je noć usred dana, sunce se je promijenilo u crnu pjegu i race, kokoši i guske zarile su glavu ispod perja u zbunjenom uvjerenju, da je već večer. Svi su govorili o milenijskom kukcu, poplavama, vatri s neba, izjednačavali su se sa tiranozaurima i ponavljali Nostradamus, Nostradamus, Nostradamus, vrućićni od očekivanja kraja svijeta i samih sebe, umorni od svijeta i samih sebe. Gledao sam koz pocrnjelo staklo potpuni sunčev mrk i bio nemalo razočaran nad njim – bio je tako dalek i zbog udaljenosti uopće ne fascinantan. Zato sam odložio staklo te si ga radije ogledao u neposrednom tv prijenosu. Upitah, što je vidio stari prorok, ako je bio prorok i ne samo prefrigani gotovan različitih knezova, kad se mu je otvorilo okno na naše vrijeme. Što, ako se mu je otvorilo u kino dvoranu, gdje su upravo prikazivali »Deep Impact« ili »Amargeddon« ili neki drugi film o padu asteroida? Lebdeći iznad glava gledatelja imao je osjećaj da putuje s asteroidom kroz svemir i izravno prema ništa strašno slutećim stanovnicima zemlje. Kakve boje? možda je uskliknuo! Kakvo uništavanje! , možda je rekao. Pa to je fenomenalno, možda je zamrmljao kad se je okno konačno zatvorilo i na sreću još pred kraj filma. Jer to bi ga tek zbunilo. Pretresen od snage prirode mogao bi pomisliti, da je u odjavnoj špici vidio pročitano pravo božje ime – na primjer Bruce Willis.
* * *
... bijelo, bijelo ... sve bijelo ... polja, travnici, cesta, crveni krovovi koji obrubljuju, ograde .. na kraju sela, kuća s srušenim drvenom krovnom konstrukcijom, srušena štala ... bijelo je nebo, iz kojeg se prosipa bjelina --- bijela je kuhinja, spavaća soba ... bijele su kosti majke koja je umrla na porođaju, kosti maćehe, koja se je objesila u štali ... bijelo, bijelo ... moje noći, moja sjećanja na kožu neke djevojke, njena koža... bijeli i mrtav je sin ... bijelo je ludilo žene, koju je doveo kući ... uže kojim su svako veče svezali oca ... bijelo, bijelo ... sve bijelo ... moji tragovi u bjelini, kad idem tamo mimo ... moje grlo obloženo gnojnom anginom ... bijeli su vrtovi, dvorišta, dovozi ... dovoz do susjedne ruševine ... bijeli je dim, koji suklja iz njihovog dimnjaka ... bijelo je drveće u voćnjaku ... bijela je živa živica ... bijela je škarpa ... susjedi žive tiho i sretno, u ljubaznim osmijesima otkrivaju bijele zube ... bijeli u bijelom zaboravu ... u još uvijek dosegnutoj normi seoske idile – njihova baka je sredinom prošlog stoljeća sjekirom usred kuhinje ubila muža ... bijelo, bijelo ... krv je crveno obojila bijeli stolnjak, naslikala sublimnu sliku ...
* * *
Sjedi kao da bi sjedio na željezničkoj postaji zabačenog gradića iz američkih vesterna i čekao nekoga koji će doći »tiho i otići u legendu«. Okolo njega je puno otvorenih, uništenih i rastrganih kofera, putnih torbi, ruksaga i potrganih vrećica s reklamnim natpisima na različitim jezicima. Tu vire dječje majice, sa sašušenim mrljama kakaa, mlijeka ili čokolina, tamo iskrivljene i izlizane tenisice, zamazane zemljom s livade, na kojoj je u nekom od pretprošlih života zabio par golova; opet drugdje su pentrajuće traperice različitih veličina, hrpe iznošenih cipela i šlapa, probušenih i od znoja otvrdnulih čarapa; uporabljene kemijske olovke i odgriznute olovke leže unakrsno pored dva laptopa i stacionarnog računala s razbijenim ekranom, kao štapići za mikado; tamno plavo odijelo, preusko u struku, obimni broj popišanih gaća, okrvavljenih zavoja i gaza, zgužvanih flastera; popisani i porisani listovi papira, dva albuma fotografija, koja ga pokazuju u mlađim verzijama uz više ili manje važnih spomenika, na više ili manje razvikanih razglednih točaka; smeđi sametni sako, što ga je zaboravio obješenog na ogradi školskog igrališta – htio ga je imati zato da bi bio sličan starijem bratu, koji mu sjedi nasuprot usred svoje vlastite prtljage, usred svojih vlastitih istrošenih, slomljenih, skrhanih, svijenih, zahrđalih, posušenih i rastrganih stvari; vrijeme sjeda na njih kao prašina iz arizonskih ili teksaških prerija, pobjeljuje njihovu sve rjeđu kosu, sve krhkije prste; nakon smrti, pomisli, rastu samo još nokti i kosa; ne znam, što je to, kaže brat, a u zadnje vrijeme si moram rezati nokte i dvaput tjedno; možda pa uopće već nismo živi, pomisli i zagleda se u zalazak sunca, kao da je tajanstveni stranac već odjahao u nj, te će se sad sad preko prizora zavrtjeti natpisi.
* * *
Moje računalo je otišlo među gusare. Preko velikog plavog oka si je nadjenulo crni povez, te se s pravom hekerskom odlučnošću otisnulo na more world wide weba. S oskudnim poznavanjem gusarskih običaja, pobranim iz Wikipedije je nasrnuo na različita ministarstva i banke te je jedanput u svojoj slijepoj brzopletnosti latio čak i visokih bedema Pentagona. Uzalud sam mu govorio da iz sebe pravi budalu, da nije kadar zarobiti niti jahti, čamaca za napuhavanje, sandolina, kajaka, kanuja, a kamo li provaliti u pažljivo čuvane vladarske trezore. »Pogledaj«, rekoh mu »još turistima na pedolinima prije dozoveš osmijeh na lice, nego natjeraš strah u kosti «! Nije se obazirao na mene. Pjevao je »usred mora crna oluja« i »hej, haj i puna flaša ruma«, sanjario o blagu na zaboravljenim otocima prastarih filova i svejedno napravio dovoljno gužve, da su ga Gatesovi bankari ožigosali za srećolovca. S vremenom je posustao. Nije više trčao za tim ili onim crakom, nespretno je trapao po palubi i dahtao kao asmatičar. »Kriza srednjih godina, vrijeme kad svakome istekne garancija mladosti«, dijagnosticirao je liječnik koji ga je našao čamećega od iscrpljenosti na obali Partisa te ga poslao u bolnicu. Sada mu čiste od katrana i nikotina umrljana pluća, okrepljuju krv razrijeđenu virusima i bakterijama, zaraženu na egzotičnim mjestima, peru mu mozak - da bi iz njega opet napravili plavookog mornara zadovoljnog s plovidbom u pripobalnim vodama.
* * *
Iznad televizije i pod ruševinama paučine: komarac usred siječnja kao zujajuće čudo. Probudile me vrane, stopljene s tamom, drvo koje raste pod oknom – istegnulo granu i sa drvenim prstom pokucalo na nju. Rat protiv prirode je epski i beskonačan: štakori u kanalizaciji, golubovi na trgovima, vrapci na vrtovima gostionica; s jeseni sam promatrao vjevericu koja je poskakivala među šetačima na početku dvoreda na Igriški, u proljeće pticu grabljivicu, koja je iz automobilske haube vrebala za sitnom životinjicom, za hranom ovijenom u još žive kožuščiće. U uskoj ulici negdje između Grand Place i Manneken-Pis punoj pasjih drekova i zaudarajućoj po urinu, kamenit reljef i natpis na starom flamanskom jeziku još uvijek zovu k Starom slonu na gutljaj piva, na razgovor od javnog značaja. Naslonio sam uho na zazidana vrata i začuo šumor novih posjetitelja: pretakanje klorofila, zeleni pir divljeg raslinja. Trava razara asfalt, drveće zauzima predgrađa, podivljane mačke i bekućni psi, organizirani u vučje čopore (rulju), prevrću po kontejnerima. I moja se krv niti približno ne obazire na pristojnost – ako bi me sada netko zaklao nožem! zakrvario bih i zamazao parket.
Ljubljana, 25. prosinca 2007. – Brisel, Passa porta, travanj 2008.< -
Ljubljana, 19. siječnja 2011
* * *
Na Zmajskom mostu me dirne sudba zmajeva. Njihove teškoće su bile neizmjerne – šišmiševa krila privezana na trup krokodila, jedva su ih nosila po zraku, da pri tom ne pomislim na nespretna pristajanja: s bodljikavim repom su pokosili čitave šume, kao da su te bile engleska trava. S mačjim očima, duboko usađenim na rogatu glavu, mogli bi odvojiti sjene od tame i to čak za mlada mjeseca, ako bi uopće bilo što vidjeli – bile su bez vjeđa, zato su im stalno suzile. Zmajevo srce je bilo čarobno i veliko kao ovčje, ako čak i ne kao kravlji mijeh. Kad je usplamtjelo u ljubavnoj strasti, doslovce je zaplamtjelo i spalilo sve oko sebe – najprije one koji su im bili najbliži i najdraži. Slijepi i osamljeni su se nespretno bacakali preko ogorjelog svijeta, preklinjali bolesnu ljudsku maštu i otužno molili prolaznike za milostiv udarac kopljem. Sad jih gledam zamrznute u vremenu i bronci, kako ih nježno načinje zelena plijesan.
Ljubljana, 22. prosinac 2007. – 4. travanj 2011.
* * *
Frank vozi polako, nigdje nam se ne žuri, Ivana, tiha i umorna od prošle večeri, počiva na zadnjem sjedalu. Pripovijedamo si priče. Sam pripovijedam priču o Paulu Kleeu – ne znam da li je stvarna - o tome, kako je spoznao, da neće biti nikada nešto više od dobrog slikara, i toga se je prestrašio, kako je potom nakon mjeseci traženja, u kojima je htio zaboraviti Europu, uzeo olovku ljevicom i izumio kleejevsku liniju. Namjenjeni smo u Ypres, našli smo se na imanju Willija Verhegghea, punom knjiga, CD-ja, i vinilnih ploča, s klavirom u primaćoj sobi i natpisom Penny Lane nad ulazom u jednu od soba – valonsko pivo usred Zapadne Flandrije, neočekivano zaustavljanje na putu u povijest, komadić povijesti koja me pogodi poput šrapnela: Willijeva Oda Wilfredu Ownu, engleskom pjesniku, palom u prvom svjetskom ratu. I onda dalje kroz valovitu pokrajinu, kroz moj strah, da neću nikada biti nešto više od dobra pjesnika, kroz beskonačne drvorede kuća uz cestu, u Oudenaarde, Frankov rodni kraj i k fotografiji, koju snimi Ivana: Frank de Crits, pjesnik i moj prijatelj, ispred svoje rodne kuće u Qudenaardeu, u trenu kad spozna, da njegova kuća nije više njegova kuća, da njegov rodni kraj nije više njegov kraj, da njegova sjećanja nisu više dorasla suncem obasjanom butiku, restauracijama i potoku koji šumi ispod okna njegove nekadašnje dječje sobe, u trenu, kad se Zemlja zaustavi i kad me Frank pogleda iz takve udaljenosti, kakvu živi čovjek još smogne.
Brisel, Passa Porta, 26./.27. travanj 2008.
* * *
Ponekad se dogodi, da sve zastane. Jučer se je to dogodilo. Zaustavio se je Franci, s pladnjem u rukama na vratima Svemira, zastalo je pivo kojeg je netko natočio u čašu, zaustavio se cigaretni dim nad glavama gostiju, zaustavili su se automobili na Igriškoj, zastala je žena na pješačkom prijelazu, zastao je vrabac za skakanja od stola do stola, sve ptice su zastale i sve vjeverice koje koriste još zadnje jesenske dane za nabiranje zimskih zaliha, zastale su, zastao je vjetar i oblaci su zastali, zastala je blaga kiša kojoj ne možeš vidjeti kraja, zastali su avioni u zraku, kao što avioni nikako ne mogu zastati, zastao je asteroid, koji je zalutao u Zemljino ozračje, njegov ognjeni rep se je promijenio u sliku ognjenog repa, Zemlja je zastala, Mjesec je zastao, Sunce je zastalo, s iznenada okamenjenim Sunčevim bakljama, koje strše u prazninu, zastale su sve vrste zvijezda, i sve vrste zvjezdanih maglica su se prestale vrtložiti u prostoru. Greška već u nekakvom nacrtu, za tren sam djelićem oka opazio nastali zastoj, prije no što sam se i sam zaustavio kao pokvareni samostojeći sat, i pomislio da se tako mora osjećati Bog, ako Bog postoji, kada se odluči prošetati kroz svoj svijet. Nije čudno, pomislih, da ga počinje mamiti napraviti sa svemogućim prstom novu crnu rupu u tkanini prostor-vrijeme, preusmjeriti put kometu, izroditi misao, prevrnuti kojeg od dvonožnih kipova, te si potom na fast forward ogledati nastali metež (zbrku?). Jučer se je to desilo. Stigla je policija, zatvorila cestu, izmjerila put kočenja, i pokrila ženu bijelom plahtom.
* * *
Bio je požar, kakvog još nije bilo. Mnogo vatrogasnih automobila različitih dimenzija dovezlo je veliki broj vatrogasaca. Odmotali su cijevi, otvorili hidrante, navukli azbestne rukavice. Skupili smo se oko njih, prometnuli se u zijala te se gorljivo prodavali drug drugome. Gorući u izjavama, čekali smo da se nauživamo strašne ljepote uništenja. Pet, deset, petnaest minuta, pola sata plamtjeli smo u očekivanju. Potom su vatroglasci objavili lažni alarm i ostavili nas - same i izgorjele do zemlje.
Ljubljana, 4. siječanj, 2008.
Pjesničke proze su iz Semiličeve zbirke Noč sredi dneva (2012)
