Samo je jedan zagrljaj onaj koji blago dotiče rubove naših snova. Zavlači se u kosti i osjetila. Sutra, ako svane, bit ćemo poezija.
Nježno ga otkrivam približujem oslabljenu kariku i proglašavam posljednju želju koja mi preostaje.
Skrećem skrivam sate među ostatke neke daleke zemlje i magično obnavljam svoje slobodno područje.
Aveti ratnika djelomično se zacrnjuju.
Poginuli nikome ne pripadaju.
Čak ni onima za koje su mislili da u njihovo ime pogibaju.
Bezuvjetno izgnan odbačen brišu me iz svijeta i sa zemljovida protjeran od same krvi njihove krvi.
Za mene nepostojećeg nema mjesta.
Moje žene žive u priležništvu s mrtvačkim pokrovom a moja djeca noću zazivaju nepoznate junake.
