I suza što goli život kanu, kliznuvši preko kamenog lista, trenutak vječnosti što u njoj biva, zauvjek u nebo na suncu zablista.
Trenutak vječnosti nosi u sebi, hladnoču kamena i miris ruža, nije to bajka ni sjaj u očima, nit ruka majke koju nam pruža.
Zašto nas tako rodiše kasno, dok vječnost ostaje negdje za nama, ima li nečeg još u toj kaplji osim što je ponor, zločut i tama.
Hočemo natrag vratiti vrijeme! Nije to sunce koje smo snili. Život zemaljski nije za nas. Zašto ste našu sudbinu skrili ?
Vratite nas opet u naše nebo. Utišajte glasbo da čujete glas, ne probudite nikada naše duše, jer mi živimo za vječnost i za sve nas.
Sidim i gledan zemlju čudesnu, nekad mi je mila bila, a sad dušu izmučenu, neka čežnja zahvatila.
Neki sneni glas me zove, da se vratin rodnom kraju, ovdi stari prijatelji kada me i ne poznaju.
Nekad nam je lipo bilo, puno tog se lipo zbilo, a sad nekim čudnin činom, sve odjednom izvitrilo.
Zato skočim in otvorin, na široko svoja krila, da se vratin Dalmaciji, dok me ni zaboravila.
Plovin tiho s oblacima, gledan zemlju izrovanu, tražin brda, da ih vidin, Sva tri skupa u jednom danu.
Vidin Ošljak i Gradinu, srce mi se glasno smije, Srdašce me glasno zove, ponos moje simpatije.
Pa se spuštan niz Gradinu, sve do dvora mog kolina, di su mater i moj ćaća, divanili kraj komina.
Al su dvori opustili, sve zamorno i tišina, a srce mi preuzele, skupa, tuga i milina.
Na temelju stare kuće, ostale su smo stine, na loparu i naćvama, zadnje suze materine.
Sidnen tako u kužinu, šta smo je sa ćaćom digli, Srdašce i smrike gledan, da mi nebi sad pobigli.
Na komoštra bacin peku I pozoven prijatelje, da pivamo stare pisme I ispunin srcu želje.
Obnovit ću naše dvore, Ponos ćaće i matere, da sićanje na njih dvoje, nikad bura ne izdere.
To su dvori moga Jale I matere Ane moje, Ikačini, nek se zovu I do vika taki stoje.
I za ponos roda moga, napisa san pismu ovu, u ponos naši babi Iki, da nas pamte i tako zovu.
