jedna ljubav
jedan život
jedna smrt
i suviše su mi
i malo
budi te miris ruže na uzglavlju
milujem te
rukama krvavim
od branja ruža
nismo navukli zavjesu, nismo ugasili svjetlo
propeta na prste
krošnja
viri kroz prozor naše sobe
goli na postelji
na bijele plahte kapa crno vino
rumen udara u obraze
ranih trešanja
zabranjena ljubav. zabranjeno gaziti travu
doručkujemo u krevetu
vodimo ljubav na travi
naš grijeh brani posljednju nevinost svijeta
dosad sam se natrčao dovoljno da živim
tristo godina kao kornjača
pobjeđivao sam na trkama
trčeći tebi
još nepoznatoj
u susret
gle, isus, se smiješi sa raspela
danetu zajcu
od jedne ljubavi udaljava me
prevelika blizina
drugoj me približava
prevelika daljina
dok opišem krošnju procvjetalog kestena
on već ocvao
svakodnevno
odlazim u poštu
kao na misu
šaljem ti pismo
a kada ga dobiješ:
ti viši nisi ona kojoj sam ga uputio
kao što ja nisam više onaj koji ga je poslao
ružičnjak
ruže mirišu na mrtve
ako je vjerovati strindbergu
koji mrtav miriše na ruže
LJETO
projezdiše nebom, dušo, gola liriko,
bijeli lipicaneri
pitaš:
voliš li moju pičku
kažem:
volim
a ti moj kurac
i ti odgovaraš isto tako iskreno
pri tom se
naravno
duša podrazumijeva
riječi ljubavnika
čiste su i čedne poput ruku grnčara
ne govorimo mnogo, jedno drugom čitamo misli
dlanovima dotičem ti lice
sadeći
u mislima
mlada stabla limunova u očevom vrtu
a ti kažeš:
ruke ti mirišu na lišće limuna
pa da čovjek ne vjeruje u misterij ljubavi
kada je djed nestao u ratu, baka se zaljubila
u isusa
bježimo u djetinjstvo
od onih koji su uspjeli odrasti
vraćamo se u vrijeme
kada je ljubav dijeljena i šakom i kapom
kada su nas tukli za naše dobro
i majke nam
puštajući nas na kupanje u rijeci
govorile:
utopiš li se
ne vraćaj se kući
ljubio sam te u čelo dok smo razgledali izložbu
židovi na tlu jugoslavije
na fotografiji:
židovima
na zatvorskim prozorima
sjenka rešetke ucrtava crn križ na čelima
poslije izložbe židovi na tlu jugoslavije
otišli smo na ručak
među predmetima nađenim u logorima:
male okrugle naočale
čiji vlasnik nije stigao vidjeti sva zla svijeta
i kašika koja je također umirala od gladi
a koju je kasnije gotovo sasvim pojela rđa
prvo smo nahranili golubove oko prešernovog spomenika, potom ribe ispod tromostovlja
pio sam tvoje oči
jela si moje srce
mrvice s naše trpeze
zobali su kosovi
raznosili mravi
zvoni da se razmakne krdo šarenih koza –
kraj puta brste moje kitnjaste rečenice
projuri pored sablasnih stabala pluta –
krvare im zguljena leđa
brzo pored vjetrenjača –
okreće ih vjetar koji puše u njihovom snu
brže pored poljâ suncokreta –
pate od nesanice i osvrću se za punom lunom
nemoj zaboraviti upaliti svjetlo
vozi brzo i pažljivo –
ne padaj s bicikla
ja sam zapaljen lisabon –
čekam te raširenih ruku
vatri vatrino, zemlji zemljino
ne prestaju gorjeti lomače
zaljubljeni
kroče u plamen zagrljeni
vraća se vatri vatrino
zemlji zemljino
pepeo sipi na prazne ruke krvnika
jutro augustovsko zatiče me za stolom
pod maslinom. u tebi, još zelenoj,
budi se mlado sunce
radoznala
nadnosiš se preko mog ramena
dok pišem pismo
onoj koja ga nikada neće primiti
jer
smrtno zaljubljen
zaboravljam ispisati adresu –
adresu one koju sam
svakodnevno gledajući u tebe
maloljetna narančo
izmislio
JESEN
vlak dolazi u isto vrijeme kada i odlazi
dvije ljubavi imati
znači:
stalno između dva grada putovati
i više ne znati:
da li odlaziš ili dolaziš
»pri mraku« – klokoće vino, puši se juha,
bijele salvete uzlijeću i slijeću
nitko ništa ne primjećuje
a naše cipele
pod stolom
gledaju se krupnim očima
dotiču se toplom kožom
ližu
jedna drugu
hrapavim telećim jezicima
i krišom se ljube
odjednom svi su pogledali u prazno nebo
i jutros je
tvoja duša
na biciklu
prošla gradom
miris lavande
zaustavio je satove
i saobraćaj
dugo sam vjerovao da je moja majka radila
u cirkusu
hrčci smo sljubljeni
pod mađioničarskim šeširom
pod mrkom kapom nebeskom
drhturimo
hoćemo li pasti
zaljuljani
bosonogi hodači po oštrom sječivu ljubavi
a tek sutra puhat će vjetar kroz rupu
na sljepoočnici
na licu se očitava
pod odjećom skrivana
živa rana ljubavna
kada obrijem bradu, drugi sam čovjek,
pogotovo ako, pri tom, odsiječem uho
moj slijepi prijatelj
prepoznaje ljude po glasu
ti mene prepoznaješ po mirisu
kao što ćeš me prepoznati
kada obrijan dođem sa vojne vježbe
sa ožiljkom na bradi
tako bi me prepoznala
da sam
kada si imala sedam a ja dvanaest godina
stajao s onu stranu ulice
dok si ti
okrenuta leđima
spuštala roletnu na djedovoj šeširdžinici
a
ispod kratke haljine
vidjele ti se bijele gaćice
dođe mi da poljubim svakog policajca
na zidovima
koje je policija jučer okrečila
osvanulo je:
riba voli lava
i lav voli ribu
i u toj knjizi podvukli smo ista mjesta
tvoj muž je bio ljubomoran na mene
a nije znao da si probdjela noć sa seint-johnom persom
spavamo leđima okrenuti jedno drugom,
a gledamo u istom smjeru
svaka potpuna predanost nas mijenja
vremenom
postala si sličnija nekadašnjem meni
vremenom
postao sam sličniji nekadašnjoj tebi
i danas smo
kao i ranije
podjednako različni
a sanjamo isti san
milovanka i dragoljub
spavajte
ljupki, ubavi
dan i noć
puše južni vjetar
njiše se božje drvce
spavajte
sužnji ljubavi
ZIMA
na dan kineske nove godine, u znaku zmaja,
pojeli smo po dvanaest grožđica
kikotali smo se
i goli trčali kroz kišu žileta
kada bih hodao na rukama, snijeg mi ne bi
padao na glavu nego na stopala
pahulja si
koja se koleba pasti na još vrelu zemlju
gdje će se pretvoriti u krupnu suzu
uzaludni su svi tvoji pokušaji povratka u nebo
svaki put si dugo tragala za izgubljenim
čarapama
u mrklom mraku
unutrašnjim okom
čitala si pjesme koje sam
noktom
pisao po koži tvojih leđa
posipao sam te crvenim laticama usana
tvoje srce je doskakutalo na moj dlan
i
kao svakonoćno
dok su se smjenjivala četiri vivaldijeva godišnja doba
navikavali smo se na smrt
miriše vanilija, miriše metvica
tebe moj
mene tvoj privlači miris
goli
mirišemo na smrt
na smolu borovih trupaca u kaminu
koji se
tihim tužnim pjevom
s vatrom natpjevavaju
miješa se miris vanilije
sa mirisom metvice
kafka je kriv za okupaciju praga,
kaže naš prijatelj tomaž šalamun
zima je došla
usred ljeta
na tenkovima
ne zaboravljajući jana palacha
polit ću se benzinom
i javno spaliti
da zagrijem tvoje srce
i hladno srce svijeta
vječno mlad zaručnik smrti
zaljubljen
i kao nikad
usamljen
nisam ni s onom s kojom spavam
niti sa onom koju sanjam
lutam gradom
kao mjesečar il’ luda
pjevam od pregoleme nevolje
plačem od neizdržive sreće
vječno mlad zaručnik smrti
molitva
oprosti mi
sve oprosti
oprosti i prostri mi postelju
postelju posljednju
olistao kolac kojim je proboden jezik
ljubav
mogu reći i mrtvim jezikom:
amor
Prevod: Jolka Milič
PROLJEĆE
tužaljka
halo
sunce
oče halo
jedna ljubav
jedan život
jedna smrt
i suviše su mi
i malo
budi te miris ruže na uzglavlju
milujem te
rukama krvavim
od branja ruža
nismo navukli zavjesu, nismo ugasili svjetlo
propeta na prste
krošnja
viri kroz prozor naše sobe
goli na postelji
na bijele plahte kapa crno vino
rumen udara u obraze
ranih trešanja
zabranjena ljubav. zabranjeno gaziti travu
doručkujemo u krevetu
vodimo ljubav na travi
naš grijeh brani posljednju nevinost svijeta
dosad sam se natrčao dovoljno da živim
tristo godina kao kornjača
pobjeđivao sam na trkama
trčeći tebi
još nepoznatoj
u susret
gle, isus, se smiješi sa raspela
danetu zajcu
od jedne ljubavi udaljava me
prevelika blizina
drugoj me približava
prevelika daljina
dok opišem krošnju procvjetalog kestena
on već ocvao
svakodnevno
odlazim u poštu
kao na misu
šaljem ti pismo
a kada ga dobiješ:
ti viši nisi ona kojoj sam ga uputio
kao što ja nisam više onaj koji ga je poslao
ružičnjak
ruže mirišu na mrtve
ako je vjerovati strindbergu
koji mrtav miriše na ruže
LJETO
projezdiše nebom, dušo, gola liriko,
bijeli lipicaneri
pitaš:
voliš li moju pičku
kažem:
volim
a ti moj kurac
i ti odgovaraš isto tako iskreno
pri tom se
naravno
duša podrazumijeva
riječi ljubavnika
čiste su i čedne poput ruku grnčara
ne govorimo mnogo, jedno drugom čitamo misli
dlanovima dotičem ti lice
sadeći
u mislima
mlada stabla limunova u očevom vrtu
a ti kažeš:
ruke ti mirišu na lišće limuna
pa da čovjek ne vjeruje u misterij ljubavi
kada je djed nestao u ratu, baka se zaljubila
u isusa
bježimo u djetinjstvo
od onih koji su uspjeli odrasti
vraćamo se u vrijeme
kada je ljubav dijeljena i šakom i kapom
kada su nas tukli za naše dobro
i majke nam
puštajući nas na kupanje u rijeci
govorile:
utopiš li se
ne vraćaj se kući
ljubio sam te u čelo dok smo razgledali izložbu
židovi na tlu jugoslavije
na fotografiji:
židovima
na zatvorskim prozorima
sjenka rešetke ucrtava crn križ na čelima
poslije izložbe židovi na tlu jugoslavije
otišli smo na ručak
među predmetima nađenim u logorima:
male okrugle naočale
čiji vlasnik nije stigao vidjeti sva zla svijeta
i kašika koja je također umirala od gladi
a koju je kasnije gotovo sasvim pojela rđa
prvo smo nahranili golubove oko prešernovog spomenika, potom ribe ispod tromostovlja
pio sam tvoje oči
jela si moje srce
mrvice s naše trpeze
zobali su kosovi
raznosili mravi
zvoni da se razmakne krdo šarenih koza –
kraj puta brste moje kitnjaste rečenice
projuri pored sablasnih stabala pluta –
krvare im zguljena leđa
brzo pored vjetrenjača –
okreće ih vjetar koji puše u njihovom snu
brže pored poljâ suncokreta –
pate od nesanice i osvrću se za punom lunom
nemoj zaboraviti upaliti svjetlo
vozi brzo i pažljivo –
ne padaj s bicikla
ja sam zapaljen lisabon –
čekam te raširenih ruku
vatri vatrino, zemlji zemljino
ne prestaju gorjeti lomače
zaljubljeni
kroče u plamen zagrljeni
vraća se vatri vatrino
zemlji zemljino
pepeo sipi na prazne ruke krvnika
jutro augustovsko zatiče me za stolom
pod maslinom. u tebi, još zelenoj,
budi se mlado sunce
radoznala
nadnosiš se preko mog ramena
dok pišem pismo
onoj koja ga nikada neće primiti
jer
smrtno zaljubljen
zaboravljam ispisati adresu –
adresu one koju sam
svakodnevno gledajući u tebe
maloljetna narančo
izmislio
JESEN
vlak dolazi u isto vrijeme kada i odlazi
dvije ljubavi imati
znači:
stalno između dva grada putovati
i više ne znati:
da li odlaziš ili dolaziš
»pri mraku« – klokoće vino, puši se juha,
bijele salvete uzlijeću i slijeću
nitko ništa ne primjećuje
a naše cipele
pod stolom
gledaju se krupnim očima
dotiču se toplom kožom
ližu
jedna drugu
hrapavim telećim jezicima
i krišom se ljube
odjednom svi su pogledali u prazno nebo
i jutros je
tvoja duša
na biciklu
prošla gradom
miris lavande
zaustavio je satove
i saobraćaj
dugo sam vjerovao da je moja majka radila
u cirkusu
hrčci smo sljubljeni
pod mađioničarskim šeširom
pod mrkom kapom nebeskom
drhturimo
hoćemo li pasti
zaljuljani
bosonogi hodači po oštrom sječivu ljubavi
a tek sutra puhat će vjetar kroz rupu
na sljepoočnici
na licu se očitava
pod odjećom skrivana
živa rana ljubavna
kada obrijem bradu, drugi sam čovjek,
pogotovo ako, pri tom, odsiječem uho
moj slijepi prijatelj
prepoznaje ljude po glasu
ti mene prepoznaješ po mirisu
kao što ćeš me prepoznati
kada obrijan dođem sa vojne vježbe
sa ožiljkom na bradi
tako bi me prepoznala
da sam
kada si imala sedam a ja dvanaest godina
stajao s onu stranu ulice
dok si ti
okrenuta leđima
spuštala roletnu na djedovoj šeširdžinici
a
ispod kratke haljine
vidjele ti se bijele gaćice
dođe mi da poljubim svakog policajca
na zidovima
koje je policija jučer okrečila
osvanulo je:
riba voli lava
i lav voli ribu
i u toj knjizi podvukli smo ista mjesta
tvoj muž je bio ljubomoran na mene
a nije znao da si probdjela noć sa seint-johnom persom
spavamo leđima okrenuti jedno drugom,
a gledamo u istom smjeru
svaka potpuna predanost nas mijenja
vremenom
postala si sličnija nekadašnjem meni
vremenom
postao sam sličniji nekadašnjoj tebi
i danas smo
kao i ranije
podjednako različni
a sanjamo isti san
milovanka i dragoljub
spavajte
ljupki, ubavi
dan i noć
puše južni vjetar
njiše se božje drvce
spavajte
sužnji ljubavi
ZIMA
na dan kineske nove godine, u znaku zmaja,
pojeli smo po dvanaest grožđica
kikotali smo se
i goli trčali kroz kišu žileta
kada bih hodao na rukama, snijeg mi ne bi
padao na glavu nego na stopala
pahulja si
koja se koleba pasti na još vrelu zemlju
gdje će se pretvoriti u krupnu suzu
uzaludni su svi tvoji pokušaji povratka u nebo
svaki put si dugo tragala za izgubljenim
čarapama
u mrklom mraku
unutrašnjim okom
čitala si pjesme koje sam
noktom
pisao po koži tvojih leđa
posipao sam te crvenim laticama usana
tvoje srce je doskakutalo na moj dlan
i
kao svakonoćno
dok su se smjenjivala četiri vivaldijeva godišnja doba
navikavali smo se na smrt
miriše vanilija, miriše metvica
tebe moj
mene tvoj privlači miris
goli
mirišemo na smrt
na smolu borovih trupaca u kaminu
koji se
tihim tužnim pjevom
s vatrom natpjevavaju
miješa se miris vanilije
sa mirisom metvice
kafka je kriv za okupaciju praga,
kaže naš prijatelj tomaž šalamun
zima je došla
usred ljeta
na tenkovima
ne zaboravljajući jana palacha
polit ću se benzinom
i javno spaliti
da zagrijem tvoje srce
i hladno srce svijeta
vječno mlad zaručnik smrti
zaljubljen
i kao nikad
usamljen
nisam ni s onom s kojom spavam
niti sa onom koju sanjam
lutam gradom
kao mjesečar il’ luda
pjevam od pregoleme nevolje
plačem od neizdržive sreće
vječno mlad zaručnik smrti
molitva
oprosti mi
sve oprosti
oprosti i prostri mi postelju
postelju posljednju
