Na vsebino

Prevajalci in avtorji Jolka Milič

BARBARA I BARBAR / BARBARA E IL BARBARO

Josip Osti

PROLJEĆE

tužaljka

halo
sunce
oče halo

jedna ljubav
jedan život
jedna smrt
i suviše su mi
i malo

budi te miris ruže na uzglavlju

milujem te
rukama krvavim
od branja ruža

nismo navukli zavjesu, nismo ugasili svjetlo

propeta na prste
krošnja
viri kroz prozor naše sobe

goli na postelji
na bijele plahte kapa crno vino

rumen udara u obraze
ranih trešanja

zabranjena ljubav. zabranjeno gaziti travu

doručkujemo u krevetu
vodimo ljubav na travi

naš grijeh brani posljednju nevinost svijeta

dosad sam se natrčao dovoljno da živim tristo godina kao kornjača

pobjeđivao sam na trkama
trčeći tebi
još nepoznatoj
u susret

gle, isus, se smiješi sa raspela

danetu zajcu

od jedne ljubavi udaljava me
prevelika blizina
drugoj me približava
prevelika daljina

dok opišem krošnju procvjetalog kestena on već ocvao

svakodnevno
odlazim u poštu
kao na misu

šaljem ti pismo

a kada ga dobiješ:
ti viši nisi ona kojoj sam ga uputio
kao što ja nisam više onaj koji ga je poslao

ružičnjak

ruže mirišu na mrtve
ako je vjerovati strindbergu
koji mrtav miriše na ruže

LJETO

projezdiše nebom, dušo, gola liriko, bijeli lipicaneri

pitaš:
voliš li moju pičku

kažem:
volim
a ti moj kurac

i ti odgovaraš isto tako iskreno

pri tom se
naravno
duša podrazumijeva

riječi ljubavnika
čiste su i čedne poput ruku grnčara

ne govorimo mnogo, jedno drugom čitamo misli

dlanovima dotičem ti lice
sadeći
u mislima
mlada stabla limunova u očevom vrtu
a ti kažeš:
ruke ti mirišu na lišće limuna

pa da čovjek ne vjeruje u misterij ljubavi

kada je djed nestao u ratu, baka se zaljubila u isusa

bježimo u djetinjstvo
od onih koji su uspjeli odrasti

vraćamo se u vrijeme
kada je ljubav dijeljena i šakom i kapom
kada su nas tukli za naše dobro
i majke nam
puštajući nas na kupanje u rijeci
govorile:
utopiš li se
ne vraćaj se kući

ljubio sam te u čelo dok smo razgledali izložbu židovi na tlu jugoslavije

na fotografiji:
židovima
na zatvorskim prozorima
sjenka rešetke ucrtava crn križ na čelima

poslije izložbe židovi na tlu jugoslavije otišli smo na ručak

među predmetima nađenim u logorima:
male okrugle naočale
čiji vlasnik nije stigao vidjeti sva zla svijeta
i kašika koja je također umirala od gladi
a koju je kasnije gotovo sasvim pojela rđa

prvo smo nahranili golubove oko prešernovog spomenika, potom ribe ispod tromostovlja

pio sam tvoje oči
jela si moje srce
mrvice s naše trpeze
zobali su kosovi
raznosili mravi

odbačen štit, slomljen mač

neću
majko
da ginem na bojištu

ako mi je mrijeti
hoću
ljubavi
umrijeti u krevetu

požuri, piromanko, zaštitnice vatrogasaca, gori lisabon

zvoni da se razmakne krdo šarenih koza –
kraj puta brste moje kitnjaste rečenice

projuri pored sablasnih stabala pluta –
krvare im zguljena leđa

brzo pored vjetrenjača –
okreće ih vjetar koji puše u njihovom snu

brže pored poljâ suncokreta –
pate od nesanice i osvrću se za punom lunom

nemoj zaboraviti upaliti svjetlo

vozi brzo i pažljivo –
ne padaj s bicikla

ja sam zapaljen lisabon –
čekam te raširenih ruku

vatri vatrino, zemlji zemljino

ne prestaju gorjeti lomače

zaljubljeni
kroče u plamen zagrljeni

vraća se vatri vatrino
zemlji zemljino

pepeo sipi na prazne ruke krvnika

jutro augustovsko zatiče me za stolom pod maslinom. u tebi, još zelenoj, budi se mlado sunce

radoznala
nadnosiš se preko mog ramena
dok pišem pismo
onoj koja ga nikada neće primiti
jer
smrtno zaljubljen
zaboravljam ispisati adresu –
adresu one koju sam
svakodnevno gledajući u tebe
maloljetna narančo
izmislio

JESEN

vlak dolazi u isto vrijeme kada i odlazi

dvije ljubavi imati
znači:
stalno između dva grada putovati
i više ne znati:
da li odlaziš ili dolaziš

»pri mraku« – klokoće vino, puši se juha, bijele salvete uzlijeću i slijeću

nitko ništa ne primjećuje
a naše cipele
pod stolom
gledaju se krupnim očima
dotiču se toplom kožom
ližu
jedna drugu
hrapavim telećim jezicima
i krišom se ljube

odjednom svi su pogledali u prazno nebo

i jutros je
tvoja duša
na biciklu
prošla gradom

miris lavande
zaustavio je satove
i saobraćaj

dugo sam vjerovao da je moja majka radila u cirkusu

hrčci smo sljubljeni
pod mađioničarskim šeširom
pod mrkom kapom nebeskom

drhturimo

hoćemo li pasti
zaljuljani
bosonogi hodači po oštrom sječivu ljubavi

a tek sutra puhat će vjetar kroz rupu na sljepoočnici

na licu se očitava
pod odjećom skrivana
živa rana ljubavna

kada obrijem bradu, drugi sam čovjek, pogotovo ako, pri tom, odsiječem uho

moj slijepi prijatelj
prepoznaje ljude po glasu

ti mene prepoznaješ po mirisu

kao što ćeš me prepoznati
kada obrijan dođem sa vojne vježbe
sa ožiljkom na bradi
tako bi me prepoznala
da sam
kada si imala sedam a ja dvanaest godina
stajao s onu stranu ulice
dok si ti
okrenuta leđima
spuštala roletnu na djedovoj šeširdžinici
a
ispod kratke haljine
vidjele ti se bijele gaćice

dođe mi da poljubim svakog policajca

na zidovima
koje je policija jučer okrečila
osvanulo je:
riba voli lava
i lav voli ribu

i u toj knjizi podvukli smo ista mjesta

tvoj muž je bio ljubomoran na mene
a nije znao da si probdjela noć sa seint-johnom persom

spavamo leđima okrenuti jedno drugom, a gledamo u istom smjeru

svaka potpuna predanost nas mijenja

vremenom
postala si sličnija nekadašnjem meni

vremenom
postao sam sličniji nekadašnjoj tebi

i danas smo
kao i ranije
podjednako različni
a sanjamo isti san

milovanka i dragoljub

spavajte
ljupki, ubavi

dan i noć

puše južni vjetar
njiše se božje drvce

spavajte
sužnji ljubavi

ZIMA

na dan kineske nove godine, u znaku zmaja, pojeli smo po dvanaest grožđica

kikotali smo se
i goli trčali kroz kišu žileta

kada bih hodao na rukama, snijeg mi ne bi padao na glavu nego na stopala

pahulja si
koja se koleba pasti na još vrelu zemlju
gdje će se pretvoriti u krupnu suzu

uzaludni su svi tvoji pokušaji povratka u nebo

svaki put si dugo tragala za izgubljenim čarapama

u mrklom mraku
unutrašnjim okom
čitala si pjesme koje sam
noktom
pisao po koži tvojih leđa

posipao sam te crvenim laticama usana
tvoje srce je doskakutalo na moj dlan
i
kao svakonoćno
dok su se smjenjivala četiri vivaldijeva godišnja doba
navikavali smo se na smrt

miriše vanilija, miriše metvica

tebe moj
mene tvoj privlači miris

goli
mirišemo na smrt
na smolu borovih trupaca u kaminu
koji se
tihim tužnim pjevom
s vatrom natpjevavaju

miješa se miris vanilije
sa mirisom metvice

kafka je kriv za okupaciju praga, kaže naš prijatelj tomaž šalamun

zima je došla
usred ljeta
na tenkovima

ne zaboravljajući jana palacha

polit ću se benzinom
i javno spaliti
da zagrijem tvoje srce
i hladno srce svijeta

vječno mlad zaručnik smrti

zaljubljen
i kao nikad
usamljen

nisam ni s onom s kojom spavam
niti sa onom koju sanjam

lutam gradom
kao mjesečar il’ luda

pjevam od pregoleme nevolje
plačem od neizdržive sreće

vječno mlad zaručnik smrti

molitva

oprosti mi
sve oprosti
oprosti i prostri mi postelju
postelju posljednju

olistao kolac kojim je proboden jezik

ljubav
mogu reći i mrtvim jezikom:
amor

Prevod: Jolka Milič

PRIMAVERA

elegia

hallo
sole
padre
hallo

un amore
una vita
una morte
per me sono troppo
e troppo poco

ti desta il profumo d’una rosa al capezzale

ti accarezzo
con le mani insanguinate
che coglievano rose

non abbiamo tirato le tende, non abbiamo spento la luce

in punta di piedi
una chioma ďalbero ci spia
attraverso la finestra della nostra camera

nudi sul letto
sulle lenzuola goccia il vino nero

il rossore accende le gote
di ciliegie precoci

amore proibito. vietato calpestare l’erba

facciamo colazione a letto
facciamo ľamore sulľerba

il nostro amore difende ľultima virtù del mondo

finora ho corso abbastanza da poter vivere trecento anni come una tartaruga

vincevo alle corse
correndo incontro
a te
ancora sconosciuta

guarda, gesù sorride dal crocifisso

a Dane Zajc

da un amore mi allontana
la troppa vicinanza
alľaltro mi avvicina
la troppa lontananza

mentre descrivo la chioma d’un ippocastano in fiore e ormai sfiorita

ogni giorno
vado alla posta
come alla messa

ti spedisco una lettera

ma quando la ricevi:
tu non sei più quella a cui ľho spedita
e nemmeno io sono più quello che ľha inviata

il giardino delle rose

le rose sanno di morte
se si può credere a strindberg
che da morto ha il profumo delle rose

ESTATE

galoppavano nel cielo, anima mia, lirica purissima, i bianchi lipizzani

chiedi:
ti piace la mia fica

rispondo:
mi piace
e a te il mio cazzo

e tu rispondi con altrettanta sincerità

in questa storia
naturalmente
ľanima è sottintesa

le parole degli amanti sono
caste e virtuose come le mani di un vasaio

non parliamo molto, leggiamo i pensieri l’uno all’altro

con le mani sfioro il tuo viso
piantando
mentalmente
due giovani alberi di limone nelľorto di mio padre
e tu dici:
le tue mani sanno di foglie di limone

è mai possibile non credere nel mistero delľamore

quando il nonno morì in guerra, la nonna s’innamorò di gesù

fuggiamo nelľinfanzia
lontano da coloro che sono riusciti a diventare adulti

ritorniamo nel tempo
in cui si spartiva ľamore a piene mani
in cui ci picchiavano a fin di bene
e le nostre madri
quando ci lasciavano andare a fare il bagno nel fiume
dicevano:
se anneghi
non tornare a casa

ti baciavo sulla fronte mentre guardavamo la mostra gli ebrei in territorio jugoslavo

su una foto:
agli ebrei
alle finestre della prigione
ľombra della grata traccia in fronte una croce nera

dopo la mostra gli ebrei in territorio jugoslavo siamo andati a pranzo

tra gli oggetti trovati nei lager:
piccoli occhiali rotondi –
il loro proprietario non ha avuto il tempo di vedere
tutto il male del mondo
e un cucchiaio che ugualmente moriva di fame
e che la ruggine più tardi ha divorato completamente

prima abbiamo sfamato i colombi intorno al monumento di prešeren e dopo i pesci sotto tromostovje*

bevevo i tuoi occhi
mangiavi il mio cuore
i merli beccavano
le briciole dalla nostra mensa
e le formiche le portavano via

*Monumento del maggiore poeta sloveno France Prešeren (1800-1849) , vicino al triplice ponte a Ljubljana.

scudo gettato via, spada spezzata

non voglio
mamma
morire su un campo di battaglia

se devo morire
voglio
amore mio
morire in un letto

spicciati, incendiaria, protettrice dei pompieri, lisbona è in fiamme

suona, perché si scosti il gregge di capre pezzate –
lungo la strada germogliano le mie frasi ricercate

sorpassa di corsa i mostruosi tronchi dello steccato –
sanguinano i loro dorsi scorticati

fila veloce davanti ai mulini a vento –
li fa girare il vento che soffia nei loro sogni

ancora più in fretta oltre i campi dei girasoli –
soffrono ďinsonnia e si volgono verso la luna piena

non dimenticare di accendere i fari

guida in fretta e con attenzione –
non cadere dalla bicicletta

io sono la lisbona in fiamme –
ti aspetto con le braccia spalancate

al fuoco ciò che è del fuoco e alla terra ciò che è della terra

i roghi non cessano di ardere

gli innamorati
entrano nella vampa avvinti

restituiscono al fuoco ciò che è del fuoco
e alla terra ciò che è della terra

la cenere si spande sulle mani vuote degli aguzzini

un mattino d’agosto mi sorprende dietro il tavolo sotto l’ulivo. in te, ancora verde, si risveglia il giovane sole

curiosa
ti chini sopra la mia spalla
mentre scrivo una lettera
a colei che non la riceverà mai
perché
mortalmente innamorato
mi scordo di scrivere ľindirizzo –
ľindirizzo di colei che
ogni giorno contemplandoti
acerba arancia
ho inventato

ANTUNNO

il treno arriva alla stessa ora anche quando parte

avere due amori
significa:
viaggiare di continuo tra due città
e non sapere più
se stai partendo o arrivando

»da mrak«* - il vino zampilla, il brodo fuma, i tovaglioli bianchi volano e atterrano

nessuno si accorge di nulla
ma le nostre scarpe
sotto il tavolo
si guardano con occhi sgranati
si sfiorano con la calda pelle
si leccano
a vicenda
con le ruvide lingue di vitello
e si baciano di nascosto

* Pri Mraku / da Mrak, nota osteria ljubljanese.

d’improvviso tutti guardarono il cielo vuoto

anche stamattina
la tua anima
ha attraversato la città
in bicicletta

il profumo di lavanda
ha fermato ľorologio
e il traffico

ho creduto a lungo che mia madre lavorasse in un circo

siamo due criceti abbracciati
sotto il cilindro magico
sotto ľoscura volta celeste

trepidiamo

temendo di cadere
camminatori tentennanti
e scalzi sulla tagliente lama delľamore

e solamente domani soffierà il vento attraverso il buco nella tempia

è manifesta sul volto
nascosta sotto le vesti
la viva ferita delľamore

quando mi faccio la barba sono un altro uomo, soprattutto se, mentre mi rado, mi taglio un orecchio

il mio amico cieco
riconosce la gente dalla voce

tu mi riconosci dalľodore

come anche mi riconoscerai
non appena torno rasato dalle esercitazioni militari
con una cicatrice sul mento
così mi avresti riconosciuto
se me ne stessi
quando avevi sette anni e io ne avevo dodici
dalľaltra parte della via
mentre tu
con la schiena voltata
abbassavi la saracinesca della cappelleria di tuo nonno
e sotto il vestitino corto
si vedevano le tue mutandine bianche

mi vien voglia di baciare ogni poliziotto

sui muri
che la polizia ieri ha imbiancato
è riapparsa la scritta:
il pesce ama il leone
e il leone ama il pesce*

* Il poeta ovviamente si riferisce ai segni zodiacali dei protagonisti. In sloveno i pesci sono di genere femminile.

anche in questo libro abbiamo sottolineato le stesse righe

tuo marito era geloso di me
però ignorava che avevi passato la notte
intera con saint-john perse

dormiamo voltando la schiena l’uno all’altro, però guardiamo nella stessa direzione

ogni totale abbandono ci trasfigura

con ľandar del tempo
assomigli moltissimo a me ďuna volta

con ľandar del tempo
assomiglio moltissimo a te ďuna volta

anche oggi siamo
come eravamo prima
ugualmente diversi

ma sogniamo lo stesso sogno

diletta e amato

dormite
soavi, leggiadri

giorno e notte

spira il vento del sud
oscilla ľagrifoglio

dormite
schiavi delľamore

INVERNO

per il capodanno cinese, nel segno del drago, abbiamo mangiato ognuno dodici acini di uva passa

festosi e ridenti
correvamo nudi sotto una pioggia di lamette

se camminassi con le mani, la neve non mi cadrebbe sulla testa ma sulle piante dei piedi

sei una falda di neve
che esita a cadere sulla terra ancora calda
dove si muterà in una grossa lacrima

sono vani tutti i tuoi sforzi di ritornare in cielo

ogni volta cercavi a lungo le calze perdute

nel buio pesto
con ľocchio interiore
leggevi le liriche che
scrivevo
con ľunghia sulla pelle della tua schiena

ti cospargevo coi petali rossi delle labbra
il tuo cuore palpitante mi saltò in mano
e
come ogni notte
mentre si susseguivano le quattro stagioni di vivaldi
noi due ci abituavamo alla morte

aroma di vaniglia, profumo di menta

a te piace il mio e a me il tuo profumo

nudi
sappiamo di morte
e di resina dei ceppi di pino nel caminetto
che
con un mesto canto sommesso
alternano il canto del fuoco

si mescola ľaroma di vaniglia
col profumo di menta

è colpa di kafka l’occupazione di ptaga, a detta del nostro amico tomaž šalamun*

è giunto ľinverno
a mezza estate
sui carri armati

* Poeta sloveno contemporaneo molto apprezzato in generale e benvoluto dai giovani, noto anche all’estero

non dimenticando jan palach*

mi cospargerò di benzina
e mi darò fuoco pubblicamente
per riscaldare il tuo cuore
e il gelido cuore del mondo

*Jan Palach, studente di filosofia praghese, per protesta contro il potere totalitario nella ex Cecoslovacchia, il 16 gennaio 1969 si diede fuoco, decedendo per gravi ustioni. Il fatto ebbe molta risonanza in tutto il mondo, suscitando cordoglio e indignazione.

l’eternamente giovane fidanzato della morte

innamorato
e
solo
come non mai

non sono né con quella con cui vado a letto
né con quella che sogno

vago per la città
come un sonnambulo o un matto

canto per troppa infelicità
piango di gioia incontenibile

ľeternamente giovane findanzato della morte

supplica

perdonami
perdona tutto
perdona e preparami il letto
il letto estremo di morte

un palo rinverdito col quale è trafitta la lingua

amore
posso dirlo anche in una lingua morta:
amor

Traduzione di Jolka Milič

100 %