Papir: A4 A5 Vsa številka 104 Nazaj na članek V oknu za tiskanje izberite tiskalnik ali »Shrani kot PDF«.

ONI KOJI NE MOGU DA GOVORE

Refika Dedić

(poslije gledanja istoimenog filma)

Idem ulicom beskraja.
Tišina u meni tutnji, vrišti,
izlaz traži.
Bože, što ne rekoh ništa?
Zašto ništa ne izustih?

Strah u tišini
tišina u strahu.
Tišina tišinu u tišinu uvodi.

Riječi nema,
sve suvišno, nepotrebno.
Tišina nadvila svoja krila, kraljuje.
Tišina i ja
dugo se družimo,
razumijemo se,
ne možemo jedna bez druge.

Tišina u meni lomi dušu,
glasno proziva
traži da pobijedim strah
i kažem nešto
u ime onih koji ne mogu.

U tišini oči velike.

Tišina i tišina,
tišina u tišini.
Tišina tišinu zove.
Odgovora nema,
niko ne čuje.

Tišino, ne izlazi na vidjelo.
Pokupi sve svoje i idi u tišinu vriska.

Strah raste, ponire svim porama tijela.
Strah strahom na strahištu zavlada.
Strah strahu uzima riječ.

Strah u strahu raste, raste,
strah nadrasta sebe, vlada...

Idem ulicom nemoći sa strahom u sebi...
Bože, zašto ništa ne rekoh?
Zar ću cijeli život živjeti u strahu nemoći?
Bože, gdje su svi oni koji su mogli a nisu htjeli
spriječiti neljude?
Gdje su sudije iz Haga bile tad da pravdu dijele?
Sad za pravdu traže dokaze,
a gdje su TAD bili da traže dokaze?

Bože, pomozi da govorim u ime onih koji ne mogu...

Locutio 104 · 1. maj 2018 · Letnik XXI · www.locutio.si · ISSN 1580-4151