SAPFA I JA

GORANU

Ne sluteći ništa hodam kroz jesen
Jednu jesen u kojoj si prošao
kraj mene u svom kaputu.

Tvoj hod smjeliji od vjetra pamtim
i tvoju kosu, valove mora

Još čujem tišinu,
oko tebe spori ples jesenjeg lišća.
Sva su mi čula u trenu
zastala kraj dragog mi bića.

Napravila sam kolaž od tvoje ljubavi
Rastavila je na dijelove nekoliko puta

One napukle lijepila

Nepraktično je da krvnici nose bijele rukavice
Zato sam ti kupila ove papirnate

Lijepo ti stoje i sad me možeš
Dokrajčiti sa stilom.

Uzmi čekić i smrskaj svu moju dobrotu
Beskorisna je i ljudi me ismijavaju zbog nje.

Sapfa je skočila s litice
a ja ću sa svog uma.
Ti ljubav što me snašla
prema tebi,
ti je vidiš kao prokletstvo!

O, nesretnice! Sve smo iste.
Zašto ljubit onog koji
poklonjene pjesme prezire i neće?
Zašto čeznuće za njim poslat?

Drag i onaj koji mene voli
neću da bude poklonik srca moga
već ti što se opireš i trgaš…

Povedi me do zelene rijeke
Na kojoj se ljeska noćni grad
U njoj ću utopiti svoju dobrotu
Beskorisna je i ljudi me ismijavaju zbog nje

Tamo ćemo zaboraviti malo
Od ovog što je već bilo
I tamo ćemo u mraku
Izgledati ljepši
A i ništa drugo nećemo
Vidjeti osim sebe.

Krhka sam kao vaza
Okrznuta nekoliko puta
Odsad me dodiruj pažljivo
Najbolje u bijelim rukavicama

Ako me već slomiš
Uzmi čekić i smrskaj me do kraja
Prospi po rijeci ritualno

Sudbina zadesi li te slična
Razumjet ćemo se bolje od ikog
I cakliti na rijeci

Pletem ti stih u koji zagrnuti se nećeš
Ni utopliti ni biti ljepši

To tek je način da te predam vjekovima
U mreže nezaborava
Za riječ se ne može kupiti toplo pecivo
Ni čaj od mente za doručak

Žao mi je. Ne razumije nas nitko
Našu glad ni sitost
I što je nama hrana

Pletem ti stih da ni sama ne znam zašto
Budi me u ponoć ova horda riječi
I pali sva svjetla
Malo smisla daje bivanju
Kraj bezbroj uvenulih dana

Tebi ovaj vijenac
Meni mir i snaga
Sad kad ti sve rekoh
Mogu poći spavat
Dragi, laku noć Tvoja Irena

Kome ostaje more
Kuće i crno vino
Kome sunce i suncobrani

Nepregledno nebo
S jednim bijelim galebom u letu
I ove masline

Tebi dijete, tebi.

Kome ostaju jutra i mirisi kave
Kome noći, zvjezdano nebo vedro

Tebi dijete, tebi

I kad vidiš more, borove i kamen
Sjetit ćeš se da sve ostavljaš nekom
Prolaznosti svoje sjetit ćeš se
Zbog ljepote koju napuštaš

I lako se miriš sa nikad mogućom
Vječnosti ljudskom
Jer sve ostaje

Tebi dijete, tebi.