LEPTIRIMA NE PRIPADAM

    Leptirima ne pripadam,
  cvijetovi znaju da nisam
  njihov, u ludim snovima
                dešavaju se čuda,
        žaba hvali svoj kreket,
     kudi slavujeve pjesme,
     ptice se čude gušteru
       što ne može letjeti,
         oblak je rođen
           pod okriljem sunca,
             uzbuđeno
               ustreperi
                 pred
                  vjetrom,
       kameni sve vide,
              znaju i pamte,
           voda se
         mijenja
        u rosu,
         u maglu,
              u kišu,
                     sve,
i svašta se dešava
               u prostoru,
a vrijeme određuje i putokaže.

Znaš,
da sam onaj dan,
kada je vjetar pirio,
drugačije
zamislio scenarij,

dogodilo se tako brzo,
nisam uspio trepnuti,
nisam se poistovjetio
sa filmom,
kada je bio kraj,
ućutao sam,

za ništa poljubac,
za rodovitniju rast,
produžavam, slutim
požar u tvojim njedrima.

                Iz zvijezda
          crpaš privlačnost,
       iz tame, među njima,
     svoju dubinu,
    budiš,
   i uvijek
   ponovo zaspiš,
    sve one svjetlosti
     i sjenke
       prepustiš
          zabranjenim mislima,
             ponekad se praviš
               da si to što si,
                 ponekad zaboraviš,
                             neustavljiv
                izvor poželjenja
                      vratiš use,
   za sobom pustiš bijele slijedi,
                                            ponekad
                                   spereš ponos,
     pipajući prstima u pravcu neba.

Dublje u vrijeme govore rečeno,
ko zna koliko puta,
pogrešno, kao obično,
mjesec srebri snove, vrijeme kosu,

magla poželi dobro jutro,
prašina zamuti vodu,
ljetni vjetar šapuće
u krošnji breze, i ptice,

nevidna ruka iscrta simbol ljubavi,
bukva se, ponekad, zaljubi u hrast,
bolje da bjelina papira guta riječi,
nego zaborav,

život mijenja, ne uzima,
začuđen sam,
kao da lipu nikad nisam vidio,
ne lovim, a skupljam fosile.

Kada je gorio,
Rim je bio ozbiljan,
Neron se blazno smijao,
ne znam zašto, tako kažu.

Uozbilji se Drava ponekad,
zamuti i udeblja,
uništi mravinjak,
zato mravi ne vole vodu,
ni prašina ne voli vodu,

(ponekad) zagazim do koljena,
zaplivao sam, moram preplivati,
svugdje smeće i poneka vrana,
vjetar ne duva, bježi da ga ne stignem,
kao raspukle balone maslačka,
nosi me, ne znam kuda idem,
kada znam, ne znam zašto,
kada padam, e, to znam zašto
nikada ne padnem na koljena.

JESEN I PRAŠINA

Tragove sam
duboko utisnuo,
da ih staze ne izgube.

Jesen i prašina,
na putu,
podiže vjetar palo lišće.

Vjetar grli seoski put,
muhu,
preplaši nenadan zvuk.

Javorava pleše grana,
petak,
park pun smeća i vrana.

Prhnu jato lasta,
cvrkutće,
sparina u duši.

Ispod kamena,
sa dna rijeke, iz dna duše,
vrišti jed života.

Oduvijek i zauvijek,
Drava ne skriva svoj žubor
od ptica, ni od mene.

Vode se slile,
rijeku nadojile,
planine tamne.

Drava se je ludo razljutila,
udebljala,
pa i zamutila.